Knjiga i civilizacija

Knjiga je duhovni format neizmjerljiv materijom, niti opisiv istom. Ako bi je posmatrali kao materiju, što hartija zapravo i jeste, lišili bi se shvaćanja slova među njenim koricama, koja to nisu svakako. Niti bi knjiga opstala da je materija, niti bi se zadržavala u bibliotekama, pored suvenira domaćina ili na dekama kraj zaljubljenih čitatelja. Stoga, knjiga je vrijednost koja sadrži duhovnost, pa ako bi je ipak uzeli kao obzir podjele na opipljive i čulom neopipljive stvari, bila bi to jedina vrijednost oličena u predmetu, kojoj se nikada ne može procijeniti vrijednost, jer ona ne nestaje, već naprotiv, prema njenim vrijednostima se vrjednuje. Nju čitaju generacije i razvojem civilizacije dostupna je danas u više formata i njena uloga u praktičnosti daleko je veća nego stoljećima unazad. No, ključ odnosa knjige i civilizacije nije samo u tome što je evoluirala od forme alata i kamena, mastila i prvih oblika hartije, izuma štamparske mašine, do elektronskog formata, već je odnos civilizacije potreba prema knjizi koja ju je učinila sebi bitnom u njenom cjelokupnom razvoju. Da još dodamo u prilog i to da se izumima nisu brisale potrebe za brisanjem prošlošću, već i za njenim preobražajem u nove forme, a pored toga, knjige su prevođene na sve jezike svijeta i skoro da ne postoji neki od oko 5000 sadašnjih aktivnih jezika, a da nije bilo prijevoda neke knjige sa nekog drugog na neki od njih, a da ne govorimo o broju napisanih na svakom od tih jezika. To je dokaz o potrebnosti cirkulacije misli među ljudima koji su bili obdareni znanjem, ili je, pak, povijesna informiranost bila od značaja.
Odnos civilizacije i knjige nije uvijek bio ekvivalentan vrijednosnim sistemima i potrebama za knjigom. Knjige su uništavane, zabranjivane, preinačavane i sklanjane, ali isto tako i oktrivane, tumačene i stavljane na mjesto koje im pripada. Krucijalna pitanja koja su stoljećima postavljana sadržana su u tome da li je ljudski mozak imao potrebe za predskazanjima ili je bilo odista dovoljno da se u vremenima oskudne analize donesu zaključci na osnovu manjeg uzorka. Antički mislioci donijeli su idealna tumačenja društva na uzorcima iskustva života u, za naše standarde, manjim gradovima ili varošicama, ali pronicljivo su nam prikazali sve teorije društva. To valjda govori o tome da se društvo u biti ništa nije promijenilo prema svojim društvenih potrebama, pa su epohe, revolucije, ratovi, neboderi, ideologije, filozofije i sve ostalo samo trasa ubjeđenja i okolnosti prema kojima se mogao opredjeljivati taj unaprijed utvrđeni duh čovjeka. To je, upravo, zapisano u knjigama. S druge strane, sa civilizacijske distance gledano, kako je jedan epski pjevač priča, o kojem se malo ili skoro ništa ne zna, taj genijani Homer, mogao do dana današnjeg etablirati kao vrsni poznavalac ljudskih osobina i dramaturgije sudbina sa šablonima njihovog okončanja života. Ili kako je Šekspir prije 400 godina uspio da upozna sve ljudske osobine koje nam daje da ih spoznamo i dekonstruiramo u njegovih jedanaest tragedija. Očigledno da je u knjizi mnogo više od onog što povijest bilježi datumima, koji čak i nemaju puno obzira prema vremenu, jer su mnoga od tih djela zapravo vanvremenska i konačna, kao što su dobro i korisnost konačni.
Pošto je svaka korisna knjiga, zapravo, knjiga koja čovjeka podučava i koristi mu, jasno je zašto su mnoge velike knjige na tragu znanja opstale, iako kasnije, ipak pronađene ili prepoznate, jer je konačnost znanja na ovom svijetu jedan od Božijih zavjeta i smisla čuvanja dobrog od strane samog Boga. Uostalom, čuvanje vrijedne knjige muslimani znaju objasniti kroz Božije obećanje da će posljednju Knjigu – Kur’an Časni On sačuvati do Sudnjeg dana, upravo iz razloga što je ostavlja na ovozemaljsko korištenje ljudima dok god oni i svijet postoje. Iako se ova knjiga ne može smatrati knjigom kao ostale, jer je autentična Božija riječ, jasna je poruka kakav status imaju korice u kojima je najvažniji tekst u koji je civilizacija ikada imala uvid. Jasno je da je dijelom ispunjeno svojstvo o Božijoj apsolutnosti i svemogućnosti da sačuva ono što je Njegova volja, ali daleko od demonstracije Božije sile i odlučnosti u ovom slučaju je Božija ljubav prema čovjeku kojeg je povlastio razumom i dao mu Svoju riječ da bi čovjek Boga spoznao i shvatio smisao ovoga i budućeg svijeta. Otuda je jasno da je Božija volja da čovjek ima Knjigu kao putokaz, ali i prve Božije poruke čovjeku su da uči u Njegovo ime.
Kada pogledamo koje su knjige od više hiljada godina nakon nastanka ostale do danas, možemo uzeti u obzir da ih je sačuvala ljudska težnja prema vrijednosti i želja za istom, ali i Božija ljubav prema znanju koje je samo On darovao, pa su autori nadahnućem znanja, koje im je Bog poslao, isto mogli prenijeti ljudima. Treba napomenuti da je svako veliko djelo na tragu neke od Božijih knjiga, na koncu i posljednje Knjige, jer sve što je čovjeku vrijedilo, napajalo se sa istog izvora. Stoga su mnoga društva svoj moral gradila na univerzalnom moralu, ali i druga koji univerzalni nisu prihvatila, kao i jedinstvo Božije, opstala i razvijala se na temeljima knjiga koje im je Bog ostavio nadahnjujući ljude diljem svijeta da razvijaju korisnu misao. Tako je odnos civilizacije i knjige ostao potpun i pečatiran Božijom Knjigom – Kur’anom Časnim koji je najuzvišenija misao ostavljena čovjeku da revidira civilizacije i da živi svoju onako kako nikada sam nije mogao promisliti, jer da bi u tome mogao uspjeti, morao je stvoriti samoga sebe i ovaj i drugi svijet za sebe, a to on nije, niti je ikakvo uvjerenje koje je kroz povijest gajio, već je to učinio Bog, pa je darovao čovjeku Knjigu da uči i podučava druge i da spozna sebe Knjigom, ali i dozvolio sve knjige ovoga svijeta koje prihvataju Njegov univerzalni sistem namijenjen čovjeku.

Glas islama 316

Rubrika: analize

Autor:Mr. Dženis Šaćirović