PROMIŠLJANJA O UNIVERZALNIM VRIJEDNOSTIMA I PRINCIPIMA KAO DRUŠTVENIM FENOMENIMA

Opstanak jednog naroda ovisi od svijesti o samobitnosti i samoopstojnosti. Ta svijest se izgrađuje sistemski kroz institucije, nikako stihijski ili samozatajnim pregalaštvom posvećenih pojedinaca spremnih da opći i javni interes stave iznad pojedinačnog.
Nijedan narod nije postao narodom prije nego li je uspostavio institucije koje se sistematično, prema njemu prilagodljivom i prihvatljivom metodičkom modelu, bave odgojem i izgradnjom svijesti u nekoliko pravaca: općeobrazovnom, vjerskom, kulturnom, nacionalnom i političkom. Iz ovih sastavnica izranjaju i plahte slagalice koja se modernom terminologijom naziva identitet.
Da bi se izgradio narodni iliti nacionalni identitet, neophodan je kontinuitet u odgoju generacija koje će se obrazovati spram, u širem kontekstu, utvrđenog obrasca u formalnim kolektivnim obrazovnim institucijama ili, pak, prema specijaliziranim individualnim tutorskim nadzorom stručnjaka koji se u zapadnom svijetu nazivaju mentorima, a u istočnom šejhovima; dok bi se oba termina na našem jeziku mogla razumjeti prema značenju pojma vodič, usmjeritelj, provoditelj.
Neovisno koji je od ova dva obrasca u pitanju, opet moraju biti usklađeni prema određenim unaprijed uspostavljenim kriterijima s ciljem stjecanja znanja i iskustava o određenim pojavnim i duhovnim stvarima.
Od najveće je važnosti za izgradnju i opstanak jednog naroda uspostava tih vrijednosnih kriterija koji moraju biti utvrđeni prema historijsko-kulturnim uvjetovanostima, tradiciji, običajima, načinu življenja, htijenjima i uzvišenim ciljevima prema kojima jedna zajednica mora težiti. Od toga ko i na koji način, sa kakvim interesima i namjerama, kreira kriterije i liste prioriteta, ovisi i smjer u kome će neka skupina oblikovati svoj identitet.
Najsretnije su one zajednice koje među svojim članovima imaju dovoljno izraslih mislećih pojedinaca spremnih da sudjeluju u ovim procesima i tako same utvrde takve kriterije skladno naprijed pobrojanim elementima, jer će na taj način uspostaviti sisteme isključivo u interesu svog kolektiviteta. Takve zajednice vrlo brzo evoluiraju iz plemenskog, preko vjerskog, do nacionalnog, pa čak i narodnog stadija i rade na vlastitom jedinstvu i državotvornoj svijesti koja na vrh ljestvice općih interesa promiče najskuplje vrijednosti koje se nikada ne mogu niti smiju pogaziti. Drugim riječima, uspostavlja limite, crvene linije koje nijedan njihov predstavnik ne smije preći, posebno ukoliko je od kolektiviteta ovlašten da zastupa njihove zajedničke općenarodne interese.
Na ovim mjerilima se i gradiraju društva unutar ljudske zajednice. Ona sa punom sviješću koja uspiju da uspostave samosvjesne sisteme i naprave ih dovoljno snažnim da budu jači od bilo kog pojedinca i njegovog partikularnog interesa, dobijaju priliku da relativno brzo uđu u red sređenih i naprednih društava, neovisno o tome da li pojedinac koga su ovlastili da ih zastupa i predvodi samovoljno ili ograničen sistemskim mehanizmima promiče njihove opće interese unaprijed dogovorenom i iscrtanom mapom puta, sukladno etapi u kojoj se to društvo nalazi na ljestvici svoje uspješnosti.
Međutim, društva koja nemaju takve svijesti bivaju izložena dvjema opasnostima od kojih obje mogu biti fatalne po njih. Prva je da, u nedostatku svojih mislilaca, voljno ili nevoljno, prepuste drugima da im kreiraju vrijednosti na temelju kojih će izgrađivati vlastito društvo. To dovodi do toga da će „uvezeni, unajmljeni, nametnuti“ tutori ili eksperimentirati njihovim sudbinama ili uspostaviti mjerila vrijednosti njihovog sistema prema vlastitim interesima (odnosno interesima njihovih nalagodavaca koji su ih poslali na taj „plemeniti“ zadatak) ili, pak, napraviti sistem koji će to društvo učiniti egzistencijalno ovisnim od drugog, odnosno postati farma čiji će resurse i proizvode koristiti drugi, to jest onaj ko je odaslao svoje kadrove u „milosrdnu misiju“ spasenja takvog društva.
Druga opasnost je da na čelu takvog društva, koje još nije izgradilo vlastite samosvjesne i samoodržive sisteme, dođu pojedinci koji bilo neznanjem, neiskustvom, neumješnošću, bilo pokvarenošću povedu takvu zajednicu krivim putem, ne dozvoljavajući joj da evoluira iz oblika mase ka narodu i naciji, jer takvo nesređeno stanje, ili bolje rečeno polusređeno stanje, odgovara njihovoj pohlepi za moći, vladanjem, posjedovanjem resursa, uspostavom vlastite imperije nauštrb kvaliteta i prava zajednice koju predvode. Najčešći mehanizmi vladanja tom neevoluiranom masom jesu populizam, manipulacija osjećajima, kreiranje ambijenta straha i neizvjesnosti, egzistencijalne nesigurnosti pojedinaca – što sve dovodi do stvaranja robovskog sistema kojim upravlja moćni pojedinac spreman da, radi vlastitih interesa, sprovodi destruktivne poteze po svoju zajednicu ili, u najgorem slučaju, trguje njome.
I jedno i drugo u konačnici dovodi do propasti te zajednice, gubitka slobode kao najuzvišenije vrijednosti, te nestanka sastavnica vjerskog, kulturnog, nacionalnog i narodnog identiteta, bilo prihvatanjem vrijednosti dominantnijeg društva koje je učvrstilo svoj sistem na principima samosvijesti ili, pak, razbijanjem na amorfnu masu koja, prepuštena sama sebi, luta i polahko iščezava sa pozornice poznatih ljudskih zajednica, smještajući se među koricama historije bez šanse da preživi, pogotovu ne da učestvuje u kreiranju budućnosti.
Glas islama 321, Dr. Jahja Fehratović, Naše viđenje