Tebi što stojiš kraj kabura mog

“Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” (El-Mu’minun, 99-100)

Da li si ikada razmišljao o trenutku kada će te tvoji najbliži ponijeti iz tvoje postelje, ukočenog i beživotnog tijela, odnijeti u gasulhanu da te posljednji put okupaju, da te zamotaju u ćefine, da ti nakon toga klanjaju dženazu, a zatim, da te spuste u kabur u kojem ćeš ostati sam, bez roditelja, djece, žene, muža, rođaka i prijatelja? Jesi li ikada razmišljao o tom trenutku kada će te rođaci i prijatelji na rukama iznijeti iz toplog i osvijetljenog doma i spustiti te u hladnu i mračnu jamu, kada ćeš napustiti bezbrižni život u krugu svoje djece i porodice i ostati sam u kaburu u kojem caruje tama i grobna tišina? Svaki čovjek je ponekad u životu osjetio samoću, ali znaj da je istinska samoća onda kada ostaneš sam u kaburu. Šta si pripremio za prvu noć u kaburu? Zar nisi čuo da je to mučna i strašna noć, zbog koje su plakali učenjaci, na koju su se žalili mudraci i od nje strahovali pobožnjaci?

Kabur je prva stanica ka Ahiretu, pa kako je možemo zaboraviti kada nas od nje dijele samo riječi: „Taj i taj je umro!“ I ako uporediš kabur sa bilo čim drugim, vidjet ćeš da nema ništa strašnije od njega.

Prenosi se da je Rebi’a ibn Hejsem, pripremajući se za tu noć, iskopao kabur u svojoj kući i kada god bi osjetio da mu je srce otvrdnulo i zaboravilo na smrt, legao bi u kabur i zamišljao kao da je umro. Zatim bi se kajao i molio da se vrati na dunjaluk, učeči kur’anski ajet: “Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: – Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” (El-Mu’minun, 99-100) A onda je sam sebi odgovarao: “Eto, vratio si se, Rebia”, nakon čega bi ustrajavao u ibadetu i dobrim djelima.

Jedno od temeljnih učenja islama, kad je riječ o zagrobnom životu, jeste da će svaki čovjek, nakon smrti, biti ispitivan u kaburu, svejedno da li bio ukopan u grob ili ne, pa makar ga pojele i divlje zvijeri, ili izgorio u požaru ili se utopio u moru. Kabur je iskušenje i obračun, a život u njemu je ili užitak ili teška kazna. Čovjek umire na onome na čemu je i živio, a tako će biti i proživljen. A onda će jedna skupina u Džennet, a druga u Džehennem. Kaburska kazna i nagrada potvrđeni su Ku’ranom i Sunnetom. Na to aludira i sljedeći ajet: “Oni će se ujutro i navečer u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: – Uvedite Faraonove ljude u patnju najtežu!” (El-Mu’min, 46) To znači da se Faraonova i duše njegovih sljedbenika izlažu patnji džehennemskoj jutrom i večeri sve do Sudnjega dana. A na Sudnjem danu će se njihove duše spojiti s tijelima u džehennemskoj vatri.

A što se tiče hadisa o toj temi, oni u pogledu vjerodostojnosti dostižu stepen tevatura (vjerodostojnosti u koju ne može biti sumnje). Tako se prenosi od Aiše r.a. da je pitala Poslanika a.s. o kaburskom azabu, a on joj je odgovorio: “Da, Aiša. Kaburski azab je istina.” Nakon toga kaže Aiša: “Poslanik a.s. se poslije svakog namaza utjecao Allahu od kaburskog azaba.” (Buharija i Muslim) Abdullah ibn Omer prenosi da je Poslanik a.s. rekao: “Kada neko od vas umre, predočava mu se jutrom i večeri njegovo mjesto. Ako je od stanovnika Dženneta pokazuje mu se njegovo mjesto u Džennetu, a ako je od stanovnika Džehennema prikazuje mu se njegovo mjesto u Džehennemu. Bit će mu rečeno: “To je tvoje mjesto i čekat će te na Sudnjem danu.” (Buharija i Muslim)

Postoje mnogobrojne predaje o grijesima zbog kojih će onaj ko ih je činio na dunjaluku trpiti kaznu u kaburu, a spomenut ćemo samo neke: prenošenje tuđih riječi, ogovaranje, nečuvanje od mokraće, klanjanje namaza bez prethodne potpune čistoće, ostavljanje namaza i nemaran odnos prema njemu, laž, zanemarivanje obaveze zekata, blud, krađa, izdaja, širenje smutnje među muslimanima, uzimanje kamate, odbijanje pomoći obespravljenom, konzumiranje alkohola, bespravno ubistvo…

Što se tiče vrsta kaburskog azaba i kazne, Poslanik a.s. spomenuo je i tzv. stisak u kaburu. Naime, Abdullah ibn Omer prenosi da je Muhammed a.s. rekao: “Ovaj čovjek (Sa’d ibn Muaz), zbog kojeg se Arš zatresao, kojem su otvorene kapije nebesa i čijoj dženazi je prisustvovalo 70.000 meleka, doživio je stisak u kaburu, pa mu je nakon toga olakšano.” (En-Nesai) U drugoj predaji stoji: “Da se iko spasio stiska u kaburu, spasio bi se Sa’d ibn Muaz. Čak je i on osjetio kaburski stisak nakon čega mu je olakšano.” (Sahihul-džami’)

Zbog svega toga zijaretimo povremeno mezarja i imajmo na umu da će ona sutra postati i naš dom, htjeli mi to ili ne, i pripremimo ono što će nam kabur učiniti prostranom džennetskom baščom, a neka nas na to podstaknu i sljedeće predaje:

Hasan Basri je jedne prilike bio cijeli dan odsutan od kuće, pa kada se vratio, pitali su ga: “Gdje si bio?” Odgovorio je: “Bio sam sa prijateljima koji me podsjete kada zaboravim i koji me ne ogovaraju ako ja njih ogovaram.” Na to su mu ukućani rekli: “Divni su to prijatelji! A ko su oni?” Odgovorio je: “To su stanovnici našeg mezarja.”

Ibn Ebi Dunja prenosi od Abdullaha ibn Sadake ibn Mirdasa koji prenosi od svoga oca da su u jednom selu u Iraku živjela trojica braće, od kojih je jedan bio namjesnik, drugi bogati trgovac, a treći pobožnjak. Kada je brat pobožnjak bio na samrti, došla su mu braća u posjetu, a on im je rekao: “Kada umrem okupajte me i zamotajte u skromne ćefine i na mome kaburu napišite: – Kakav užitak predstavljaju dunjalučke blagodati onome ko zna da će pred Allahom račun polagati. Kada će za svaku nepravdu kažnjen biti, a za svako dobro djelo u nagradi uživati.” Još im je rekao da redovno posjećuju njegov mezar, ne bi li pouku primili. Oni su ga poslušali, pa je brat koji je bio namjesnik jedan dan sa svitom prolazio pored mezarja i svratio na bratov kabur, ali kada se približio čuo je da se nešto snažno srušilo u njegovom mezaru i od straha je pobjegao. Navečer je sanjao brata i u snu ga je pitao: “Brate, šta je bilo ono što sam čuo?” Odgovorio mu je: “To je bila kaburska kazna za mene. Rečeno mi je: – Vidio si tada i tada čovjeka kojem se činila nepravda, a nisi mu pritekao u pomoć.” Kad se probudio, pozvao je svoga brata i svoje prijatelje i rekao im: „Budite svjedoci da ja od danas ne želim biti namjesnik.“ O tome je obavijestio halifu Abdulmelika ibn Mervana i on se složio s njegovom odlukom. Nakon izvjesnog vremena i njega je posjetio Melek smrti. Na samrti je svom bratu oporučio sljedeće: “Kada umrem ukopaj me pored našeg brata i na mom mezaru napiši: – Kako će u dunjalučkim blagodatima uživati onaj ko vjeruje da će mu Melek dušu iščupati i kome će tijesni kabur stvarni dom postati.” Rekao mu je također da posjećuje njegov mezar i da uči dovu za njega ne bi li mu se Allah smilovao. Brat je izvršio oporuku i dok se, treći dan nakon bratove smrti, približavao njegovom mezaru, čuo je takvu lupnjavu u njegovom kaburu da je zamalo skrenuo s pameti. Te noći je sanjao brata i u snu mu rekao: “Brate, jesi li nam to došao u posjetu?“ Odgovorio mu je: “Ne. Nakon odlaska nema više vraćanja na dunjaluk.” “A reci mi, kako si?” Odgovorio mu je: “Dobro sam, nakon tevbe i pokajanja koje sam učinio. Zaista je u tevbi sadržano svako dobro.” Zatim ga je upitao: “A kako je naš brat?” Odgovorio mu je: “On je u odabranom društvu.” “Šta mi možeš reći općenito o vašem stanju”, ponovo je upitao. Brat mu je odgovorio: “Ono što uradiš sigurno ćeš naći. Zato se pripremi za putovanje koje te čeka.” Nakon toga, njihov treći brat je smanjio trgovinu i posvetio se više ibadetu. Allah mu je podario sina koji je bio vrlo sposoban trgovac tako da je brzo unaprijedio posao i povećao kapital. No, otac mu nije mario za tim, a kada mu je došao smrtni čas, rekao je sinu: “Nakon što me ispratiš s dunjaluka, mnogo se sjećaj smrti i razmišljaj o kaburskim strahotama.”

Glas islama 326, R: Islamske teme, A: Msc. Harun-ef. Eminagić