Taklid i stagnacija muslimanskog uma

Počeci taklida

Uzvišeni Allah je odabrao muslimane da budu zajednica misije (risale), umjerenog puta (wesataijje) te da budu svjedoci čovječanstvu (šehada):

I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok.

Zajedno sa navedenim odgovornostima dolazi i potreba za obnovom, idžtihadom, te ispravnom interpretacijom Šerijata. Kao rezultat toga, postoji neraskidiva uzajamna veza između umetske uloge kao umeta umjerenog puta i umetske uloge moralnog i etičkog egzemplara s jedne strane, kao što postoji uzajamna veza umetske sposobnosti za idžtihadom i sprovođenje reformi. Kako bi umet realizirao svoje uloge, Allah mu je dao Kur’an i Sunnet, odnosno sistem vjerovanja, metodologiju, Šerijat.

Bilo je prirodno da prve generacije muslimana, na individualnom i kolektivnom nivou, ponude jedinstven primjer svijetu: oslobađanje ljudskog uma svih formi mentalnog ropstva i idolatrije. Posmatranjem primjene idžtihada od strane ashaba dovoljno je da bi se ilustrirala transformacija koju je islam bio u stanju ostvariti.

Zašto danas ne vidimo istu situaciju? Šta se desilo sa blistavim umovima koje je islam inspirisao, islam koji je naše pretke oslobodio idola i prepreka koje su blokirale njihov progres? Kako se taj um vratio u svoju prvobitnu situaciju, lišen šansi da reformira umet putem idžtihada. Odgovor je jednostavan: taklid – bolest koja je ušla u muslimanski um.

Taklid i umetska kriza

Muslimani, a i nemuslimani, iznenađeni su činjenicom da je jedna od najnaprednijih civilizacija u svijetu mogla pasti u takvo stanje neznanja i opće dekadence. Zašto postoji tolika kriza u umu ovog umeta? Zašto je, uz dovoljne prirodne, ljudske, duhovne i civilizacijske resurse, vizija islamskog umeta ostala zamagljena, a lista prioriteta nejasna? Odgovore na ovakva pitanja nije lahko naći, bez obzira na brojna istraživanja i studije koje su se bavile ovom tematikom.

Civilizacija koja stavlja ogroman fokus na obrazovanje i dalje je nepismena. Umet koji je dobio Božiju uputu guši se u nerazumijevanju, neadekvatnom tumačenju i konfuziji.

Postoje još brojna druga pitanja koja se nameću: kako je umet tevhida postao tako podijeljen na brojne grupacije? Zašto umet pati od velikog siromaštva? Zašto je umet kojem su data sredstva i mehanizmi dominacije i uspjeha i dalje podvrgnut političkim i vojnim poniženjima? Zašto su ideja i misao umeta, kome je Uputa objavljena, i dalje zamagljene iluzijama?

Taklid – prirodno stanje devijacije

Allah je počastio ovaj umet akidom, Šerijatom i metodom (minhadž). Akida je ono što muslimanima daje jasnu percepciju života i svijeta na temelju principa čistog tevhida u harmoniji sa fitrom, u harmoniji sa svim što egzistira i objašnjava sve elemente koji čine civilizaciju: istihlaf, ibtila, tamkin, tedafu’, teshir, takrim, emaneh, ibadet i šuhud.

Šerijat je milost zbog svoje univerzalnosti, sveobuhvatnosti, perfekcije, efektivnosti u očuvanju fundamentalnih elemenata egzistencije te zbog sposobnosti da ponudi sve što je neophodno kako bi se jedna civilizacija i njen identitet izgradili. Muslimani mogu ostvariti uspjeh na ovom i na budućem svijetu, mogu ispuniti ulogu namjesništva na Zemlji ukoliko su principi i ciljevi Šerijata shvaćeni.

Minhadž ili metodu opisao je Poslanik a.s. rekavši: „Ostavljam vas na stazi čije su noći bijele kao i dani.“ Islamska akida, Šerijat i metoda jedino se mogu primijeniti putem razuma, uz sigurno znanje o Allahu i vjerovanje u Njega. Zbog toga je islam krajnje odlučan da oslobodi ljudski um od svih prethodnih i sadašnjih okova. Kur’an naglašava da ukoliko se ovo ne primijeni, umet neće biti u stanju da sprovede idžtihad, da sprovede reforme i da slijedi praksu Poslanika a.s.: Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put. Na temelju iznijetog može se kazati da je trenutno stanje muslimanskog uma neprirodno, te da je takav um prihvatio razne koncepte i prakse koje su dovele do njegovog zatvaranja.

Taklid predstavlja ružnu novotariju (bid’at) kao i devijaciju od pravog puta (dalalet). Ne postoji islamski učenjak ili istraživač koji je našao validan tekst iz Kur’ana ili hadisa, ili čak na temelju čistog razuma, čime bi se opravdao taklid. Učenje islama naglašava da svaka tvrdnja mora biti utemeljena na čvrstom argumentu. Ovo pravilo važi za svaku konstataciju, pravilo, naredbu, zabranu. Ukoliko se takvi uslovi ne ispune, tvrdnja će biti odbačena. Upravo takvi principi predstavljaju osnovne karakteristike metodologije muslimanskog uma.

Taklid: za muslimane ili nemuslimane

Musliman je onaj ko posjeduje slobodan um i jasnu svijest tako da prihvata istinu utemeljenu na argumentu. Nemuslimani ostaju u okovima idolatrije i kao takvi su lak plijen svakoj vrsti neistine. O njima Kur’an kaže:

A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” – oni odgovaraju: “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na Pravome putu bili?!

Na drugom mjestu kaže:

I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: “Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.”

Njihov odgovor glasi:

I govorit će: “Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravoga puta odveli.“

Nekada pojedinac može zavesti druge i imati snažan uticaj na njih, te u ime religije steći kontrolu nad njihovim razmišljanjem. To se obično dešava kada takav posjeduje posebne atribute. Govoreći o onima koji slijede takve, Allah kaže:

Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Mejremina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.

Navedeni primjeri su dovoljni da islamski učenjaci kažu da je taklid pogrešan i da se mora izbjeći. Protuargumenti da se navedeni ajeti odnose na nemuslimansku, a ne muslimansku upotrebu taklida odbacuju se na temelju činjenice da bilo koja sličnost između mukallida (sljedbenik, imitator) u smislu kufra i mukallida u nečemu drugom nije kufr, već se radi o slijeđenju prethodnih generacija muslimana, što može biti protivno ili suglasnosti sa Šerijatom.

Osim toga, svi učenjaci se slažu u osudi taklida. Očigledno je da onaj ko slijedi nevjernika nije isti kao onaj ko slijedi grješnika u njihovim djelima. Isto tako, osoba koja slijedi nekog neukog u pitanjima svakodnevnog života nije ista kao osoba koja slijedi nekog neupućenog u vjerska pitanja. U svakom slučaju, muslimanu ne dolikuje da bude uključen u neki oblik taklida, budući da je Allah objasnio čovječanstvu šta ih može zaštititi od toga:

Allah neće nazvati zalutalim narod koji je na Pravi put uputio prije nego što učine ono što im je On zabranio. – Allah zaista sve dobro zna.

Musliman nikada ne smije prihvatiti ništa bez argumenta, kao što ne smije vjerovati u nešto bez argumenta. Svaka pretpostavka bez argumenta predmet je određenih pravila. Generalno, svaka pretpostavka se odbacuje, jer svaki musliman mora tragati za argumentom koji je kategoričan. Kod prvih generacija muslimana (selef) ovo je bila uobičajena praksa, tako da niko od njih nije prihvatao, koristio, citirao ili se oslanjao na taklid.

Izvori znanja – epistemologija

Allah je podijelio izvore znanja u dvije osnovne kategorije:

Objava (vahj) kao što kaže na više mjesta u Kur’anu:

Tebi Allah objavljuje Knjigu i mudrost i uči te onome što nisi znao; velika je Allahova blagodat prema tebi!

I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: “Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!”

Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.

Univerzum (kevn). U tom kontekstu Uzvišeni je rekao:

Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba, pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.

Osim toga, Allah je podučio čovječanstvo kako steći znanje iz dva navedena izvora:

Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh, i vid i razum da biste bili zahvalni.

Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. – On je, zaista, Uzvišen i Mudar!

Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put,

Međutim, važno je naglasiti da se ova sredstva saznanja mogu iskoristiti jedino ukoliko je um sposoban razviti na temelju ovih informacija neophodne teorije i zaključke koji će mu omogućiti da živi na islamski način. Nije neuobičajeno da razum ne iskoristi informacije koje čula ostvare, jer Uzvišeni kaže:

A na Dan kada se nebo rastvori i samo tanak oblak pojavi i kada se meleki sigurno spuste.

Oni koji neće da vjeruju slični su stoci na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvaćaju!

Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.

Primjetno je da ne postoji treći izvor znanja, odnosno taklid. Dakle, taklid nije alternativa Objavi ili nauci. Stoga, upotreba taklida je neprihvatljiva, makar vodila nečemu što je tačno ili ispravno. Umjesto toga, od ljudi se traži da otkriju istinu putem sredstava koja je Allah dao s ciljem da istražuju, opserviraju i kontempliraju o Njegovom stvaranju. Allah je podučio čovječanstvo da tragaju za argumentima i traže dokaze. Da bi naglasio ovu činjenicu i kako bi obavijestio čovječanstvo da ne odustaje od takve potrage, On kaže:

O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. – A Allah je Silan i Mudar.

Kako su muslimani zapali u taklid

Islamski umet nije iznenada zapao u taklid. Za početak taklida može se uzeti stoljeće tabiina koje se može podijeliti u tri faze:

Postepeno jačanje tendencije oslanjanja na mišljenja učenjaka,
Naglasak na naučno istraživanje i
Opća okorjelost srca diljem umeta.

Ključni razlog koji je inicirao prvu fazu jeste nedostatak interesovanja muslimana da tragaju za znanjem i čvrstim argumentima. Umjesto toga, sve više je rasla tendencija oslanjanja na reputaciju učenjaka uz uvjerenje da povjerenje u učenjaka na kojeg se oslanja može zamijeniti obavezu pojedinca da traga za argumentima onog što takav učenjak zastupa.

Tačno je da su pravnici (fukaha) prvih generacija muslimana bili poštovani zbog svog znanja i vjere. Međutim, prosječan musliman je jako brzo zaboravio kako su ashabi postavljali pitanja Poslaniku a.s. u vezi nečeg što je njegovo lično mišljenje ili o Objavi koja bi zatvorila svaka vrata kontroverzi. Vrlo često, ukoliko bi Poslanik a.s. iznosio svoje lično mišljenje, pozvao je ashabe da mu pomognu kako bi donio ispravan zaključak. Nerijetko bi postupio na temelju njihovih sugestija. Takav postupak Poslanika a.s. motivirao je učenjaka usula da raspravljaju o tome da li je Poslanikov a.s. idžtihad podložan greškama ili ne, jer ih je podučavao da ne prihvataju ništa dok ne budu sigurni da je utemeljeno na Objavi. Nemoguće je bilo da taklid egzistira među muslimanima u ovakvom ambijentu. Zapravo, muslimani tog vremena taklid su smatrali osobinom licemjera i nemuslimana.

Ova faza je trajala od Hidžre do 99. hidžretske godine. Nakon toga, devijacija počinje biti prisutna kod određenih muslimana prilikom izdavanja fetve. Veliko znanje određenih učenjaka poput Hasana El-Basrija, Omera bin Abdu-l-Aziza, Ibn Sirina i drugih počelo je razvijati veliko poštovanje i divljenje kod muslimana. Već od treće generacije naučno istraživanje nije bilo dominantno među muslimanima, budući da su mnogi bili zauzeti svojim dnevnim poslovima. Sve manji broj ljudi je imao vremena da prisustvuje predavanjima učenjaka kako bi diskutirali, studirali i promišljali o prezentiranim argumentima. Umjesto toga, kada bi imali kakvo pitanje, oni bi se zadovoljili postojećim odgovorima učenjaka. Takva praksa je počela zauzimati svoje umjesto u naučnoj sredini udarajući temelje taklida.

Treća faza je karakteristična po tome što su muslimanske mase navikle da prihvataju pravna mišljenja bez slušanja argumentacije. Zavladala je takva atmosfera da su se postavljala sljedeća pitanja: Je li taklid dozvoljen osobi koja nije učenjak? Ko je učenjak? Ko je obavezan da traga za argumentima? Ko nije sposoban tragati sam za argumentima? Takva pitanja su podijelila učenjake.

Jedna grupa učenjaka je i dalje smatrala da učenjak mora objasniti dokaze za svoje stavove, a da je obaveza osobe koja postavlja pitanje da zahtijeva argumente za stav koji mu se nudi. Oni su, također, tvrdili da je učenjaku zabranjeno ne objasniti svoj argument. Drugi su, međutim, smatrali da je dozvoljeno osobi koja nije učenjak da slijedi određenog učenjaka, odnosno da je taklid dozvoljen. Takav stav rezultirao je izrekom: „Običan čovjek nema svoj mezheb. Njegov mezheb je mezheb njegovog muftije.“

Na taj način taklidu se dao određen nivo legitimiteta, premda su se učenjaci složili da je to zabranjeno. Uprkos tome, popularnost taklida se širila, koja će imati ozbiljne posljedice po muslimansko psihološko stanje i mentalitet.

Posljedice taklida

Shvatajući nužnost potrebe da umet promijeni svoj diskurs, mnogi učenjaci su tragali za lijekom. Među ponuđenim bili su:

Kodificiranje određenog mezheba, a potom zahtijevati od ljudi da ga slijede i
Podržati samo one mezhebe koje slijedi značajan broj muslimana.

Nekoliko faktora navelo je učenjake na ove ideje. Jedan od njih jeste jaz između intelektualnog i političkog vođstva umeta koja je produbila krizu misli i ideje. Oni koji su imali odgovornost prema ljudima, bilo vjersku ili političku, bili su podijeljeni na dvije međusobno suprotstavljene grupe: vladari i učenjaci. Rezultat ovakve polarizacije bio je da je prethodno postojeća veza i komplementarnost spomenute dvije grupe srušena i zamijenjena konfliktom u pogledu legitimiteta i borbom za sticanje umetske podrške i lojalnosti.

U takvim okolnostima vladari su počeli razmišljati o kodifikaciji pravnih tekstova i nazivima mezheba. Abasijski halifa El-Mensur forsirao je slijeđenje mezheba imama Malika. Bojeći se da se ljudi neće osvrtati na Kur’an i Sunnet ukoliko ova politika bude implementirana, imam Malik je nastojao odvratiti ljude od takve prakse. Drugi razlog bio je to što je imam Malik shvatio da je nemoguće jedno pravilo koje se odnosi na određenu situaciju u određenom mjestu primijeniti na sličnu situaciju na drugom mjestu.

Evidentni su brojni pokušaji vladara da naglase svoju podršku određenom mezhebu, ali u svakom pokušaju učenjaci su se suprotstavili tome, bojeći se da to može voditi u taklid.

Sljedeći faktor koji je doprinio širenju taklida jeste vjerovanje u fatalizam ili predestinaciju (džebr). Ovo je pomoglo taklidu da stekne veći broj sljedbenika, a mnogi političari su se pridržavali ove doktrine opravdavajući svoje greške. Jednostavno, ukoliko su njihove odluke i djelovanje unaprijed određeni, onda se oni ne mogu smatrati odgovornim za svoja djela tako da narod ne bi imao razlog i opravdanje suprotstaviti im se. Zapravo, to im je dalo mogućnost da vode državu kako su sami željeli.

Taklid je tako očistio put fatalizmu, koji je zauzvrat pripremio put za tiraniju, nepravdu i despotizam. Veza taklida i despotizma je i u Kur’anu naglašena:

A faraon reče: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.”

Kur’an i povijest nam kazuju da oni koji su upali u taklid ubrzo su izgubili svjetlo istine. Primjenjujući taklid, takvi su predali svoju budućnost drugima kako bi uspostavili kontrolu nad njima.

Među najočiglednijim posljedicama taklida su:

Širenje indiferentnosti i želje za slijeđenjem. Taklid je proizveo u muslimanskom umu osjećaj nesposobnosti da prihvati odgovornost. Budući da je osnova Šerijata prihvatanje individualne i kolektivne odgovornosti, možemo razumjeti negativne posljedice koje je taklid imao po umet.
Taklid i podrška određenoj pravnoj školi dovele su do širenja javnih debata o teološkim i političkim temama koje su dovele do veće polarizacije i povećale razjedinjenost među muslimanima. Posljedica ovakvog stanja bila je kreacija mentaliteta utemeljenog na taklid i slijepa podrška pravnoj školi koja je zamijenila mentalitet slobodnog istraživanja koje su Kur’an i Sunnet usadile kod prvih muslimana.
Takav mentalitet utemeljen na taklidu doveo je muslimane u stanje nesigurnosti kada je se radi o određenom pitanju za koje već nije postojao odgovor. Savremeni muslimani koji su odrasli u ovakvom ambijentu ne mogu se baviti kritičkom analizom islamskih nauka. Bojeći se da naprave grešku, kao da su muslimani prepustili teritoriju slobodne misli nemuslimanima ili vesterniziranim muslimanima koji ne razumiju ili ne prakticiraju fundamentalna načela islama.
Loša klima proizvedena taklidom kreairala je potrošački sindrom, tako da su se muslimani počeli povlačiti u svoje povijesno intelektualno naslijeđe. Kada je došlo do evropskog buđenja, povijesno naslijeđe nije moglo muslimanima ponuditi odgovor na situaciju u kojoj su se našli. Imitiranje Zapada bilo je utemeljeno na vjerovanju da će takva praksa uroditi plodom.
Taklid je kreairao stanje u kojem se izbjegavala svaka inovacija.
Jedna od najkatastrofalnijih posljedica taklida jeste prihvatanje statusa quo. Kada sljedbenici taklida naviknu na određene društvene uslove, oni blokiraju svaki pokret reforme i promjene. Stoga, taklid je prepreka društvenim reformama i predstavlja mentalitet koji mora biti izmijenjen ili uništen prije nego li se bilo koja suštinska promjena može desiti u muslimanskom društvu.

Zaključak

Taklid i dalje nastavlja opstruirati umetske pokušaje da se reformira. Negativni efekti taklida se ne mogu prevazići mijenjanjem metoda kojim se taklid prakticirao ili mijenjanjem ljudi koji ga brane i štite. Ne možemo očekivati ostvariti uspjehe transformirajući pitanja taklida u institucije koje glorificiraju izbjegavanje kreativnog promišljanja i koje određuju grupu ljudi unutar umeta kao čuvare nazadovanja u sveto ime taklida.

R: Prijevodi Prijevod sa engleskog: Hfz. dr. Almir Pramenković

A: Taha El-Alwani, Glas islama 327