Kompromis je put uspjeha

Međusobno dogovaranje ili savjetovanje, na ličnom, porodičnom, poslovnom, profesionalnom nivou ili nivou zajednice, sa ciljem ostvarivanja najbolje moguće dobrobiti, trebalo bi biti sastavni dio našeg života, jer putem njega je veća mogućnost da se postigne ispravnije mišljenje ili odluka.

Iz stalne rastrganosti i kolebanja između prošlosti i sadašnjosti, muslimani trebaju početi razmišljati i o budućnosti. Musaovoj, alejhi-s-selam, majci dolazi vijest da ne tuguje zbog onoga što je bilo, niti da se boji onog što jeste i što trenutno proživljava, već da na umu ima ono što će doći poslije toga, kao plod svih odricanja, tegoba, poteškoća, ulaganja, žrtvovanja i nadanja: “I Mi nadahnusmo Musaovu majku: – Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učinit.“ (El-Kassas, 7) Zar i Jusuf, alejhi-s-selam, nije izbavljen iz tmina dubokog bunara i hladne tamnice?

Onaj ko želi promjenu nabolje, spreman je na kompromise, čak i u situacijama kada mnogi te promjene budu tumačili kao očigledan neuspjeh. Kompromisa ne smije biti u pitanjima vjerovanja. Naime, Kurejšije su u svom nevjerovanju otišli tako daleko da su Muhammeda, alejhi-s-selam, pozvali da jednu godinu zajedno poslušnost i pobožnost iskazuju njihovim kumirima, idolima i božanstvima, a drugu da se klanjaju njegovom Gospodaru, pa je Allah dž.š. objavio spomenutu suru El-Kafirun, koju često učimo, u kojoj je Poslaniku, alejhi-s-selam, naredio da se u potpunosti odrekne njihove vjere.

Drugom prilikom, kada su Kurejšije bili odlučni u namjeri da muslimanima zabrane ulazak u Mekku i obavljanje hadža i kada su muslimani zaustavljeni na Hudejbiji, Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, primio je kurejšijskog izaslanika Suhejla ibn Amra kako bi elementi sporazuma konačno bili utvrđeni. Poslanik, alejhi-s-selam, zamolio je svog amidžića hazreti Aliju ibn Ebi Taliba da ih zapiše. Pisanje teksta počeo je riječima „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog”, ali se Suhejl pobunio, govoreći da ne zna ko je Er-Rahman i da je potrebno napisati „U Tvoje ime, o Bože”,  jer je to iskaz koji je bio poznat i mnogobošcima. Neki ashabi su oštro odgovorili da ove intervencije u tekstu ne dolaze u obzir. Poslanik, alejhi-s-selam, rekao je hazreti Aliji da napiše onako kako je tražio Suhejl. Zatim mu je rekao da dalje napiše: „Ovo su tačke primirja koji su potpisali Muhammed, Allahov poslanik i Suhejl ibn Amr.” Suhejl se ponovo pobunio: „Da smo sigurni da si Božiji Poslanik, ne bismo se borili protiv tebe. Napiši: ‘Muhammed ibn (sin) Abdullah.'“ Hazreti Alija nije želio uraditi kako je tražio Suhejl, a posebno nakon što je to već napisao. Poslanik, alejhi-s-selam, je zatražio da mu pokaže gdje je napisan navedeni tekst, zatim je rečenicu lično izbrisao i zatražio da Alija napiše šta je Suhejl tražio. Ashabi su bili u stanju kolektivnog šoka i nevjerice. Oni će ubrzo shvatiti da je njihov strah od promjene teksta sporazuma i kompromisnih rješenja bio neutemeljen. Muhammed, alejhi-s-selam, je pristao da se s papira izbriše “Muhammed, Allahov poslanik”, ali će ubrzo nakon povratka u Medinu biti objavljeni ajeti sure El-Feth (Pobjeda) koji će se učiti do Sudnjeg dana, ispisivati u svim Mushafima i kojeg će u svojim prsima i mislima nositi milioni muslimana. Početak posljednjeg ajeta sure El-Feth je: “Muhammed je Allahov poslanik!”

Spremnost na promjene, kompromise, dugotrajno planiranje, ulaganje, požrtvovanost i fleksibilnost znak su zdrave zajednice. Niko ne želi piti zaprljanu stajaću vodu. Okolnosti i planovi se mijenjaju. Čovjek, uistinu, nikada ne smije mijenjati cilj, a to je zadovoljstvo Gospodara i Džennet. Najveći čovjekov gubitak je da za njega ne bude mjesta u Džennetu koji je “prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje”.

Dakle, jedna od osnovnih, ako ne i najvažnijih odlika islamskog sistema organiziranja međuljudskih, porodičnih, prijateljskih, partnerskih odnosa te društvenih poslova i potreba zajednice jeste institucija kompromisa (šura), savjetodavnog tijela, koja se u sklopu drugih institucija islamskog sistema zalaže za zajedničke interese i štiti ih shodno šerijatskim normativima i dobrobiti čitavog društva.

Međusobno dogovaranje ili savjetovanje, na ličnom, porodičnom, poslovnom, profesionalnom nivou ili nivou zajednice, sa ciljem ostvarivanja najbolje moguće dobrobiti, trebalo bi biti sastavni dio našeg života, jer putem njega je veća mogućnost da se postigne ispravnije mišljenje ili odluka. Uzvišeni Allah je naredio Svome Poslaniku s.a.v.s. da se dogovara sa svojim drugovima o činjenicama koje su podložne savjetovanju: “Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima.” (Ali Imran, 159) Međusobno dogovaranje u sebi sadrži mnogobrojne dunjalučke i ahiretske dobrobiti.

Argument za spomenuto nalazimo u Časnom govoru i posljednjoj Knjizi Plemenitog Gospodara:
“Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima.” (Ali Imran, 159)

U tom smislu, Kur'an ne toleriše razlikovanje između jednog i drugog vjernika, muškarca i žene, kada je u pitanju njihovo podjednako učešće u životu zajednice. U harmoniji s ovom vizijom, Kur'an je postavio princip kompromisa (šure) da usmjerava vjernike/ce u procesu donošenja odluka. Nažalost, tokom stoljeća među muslimanima se razvila strahovita pogreška u razumijevanju naravi i biti kompromisa (šure) zahvaljujući pogrešnoj i obmanjujućoj praksi i strukturama koje su bile prihvaćene izvana bez vođenja računa o etosu islama. Tako je općerasprostranjeno ubjeđenje da kompromis znači da jedan čovjek, vladar, konsultira ljude koji, po njegovu mišljenju, posjeduju mudrost, bez obaveze da sprovede njihov savjet. Prije svega, ovakva slika totalno ruši strukturu koju šura pretpostavlja. Također, Kur'an opisuje vjernike kao “one koji se o poslovima svojim dogovaraju (emruhum šura bejenhum)”.

Glas islama 327, R: Islamske teme, A: Sabina Isović