» TEOLOGIJA – KRALJICA ZNANOSTI

Četiri enormna intelektualca ostavila su neizbrisive historijske tragove u teologiji te prejudicirali prve škole mišljenja u akaidu, odnosno islamskom vjerovanju. Grandiozni značaj i doprinos imaju Maturidi, Tahavi, Eš'ari i Ibni Tejmije koji su se nekako u isto vrijeme pojavili na području tadašnjeg islamskog svijeta u Semerkandu, Egiptu, Iraku i Siriji. U tom kontekstu, u ovom radu našu pažnju svesrdno posvećujemo rodonačelniku prve škole u akaidu.

Predstavnik prve škole mišljenja u akaidu je Ebū Mensūr ibn Mahammed ibn Muhammed ibn Mahmud el-Hanefī el-Mutekellim el-Māturīdī es-Semerkandī, rođen u mjestu Māturīd ili Māturīt u Semerkandu, Transoksaniji (u. 333/944). Bio je jedan od najoriginalnijih ortodoksnih muslimanskih mislilaca 4/10. stoljeća. Utemeljitelj sunnitske akaidske škole, El-Maturidi nije samo ustanovio ravnotežu između tradicije i razuma, već je dokazao i punu snagu razuma u kontekstu autentične tradicije islama. Njegov najvažniji doprinos islamskoj tradiciji jeste razrada teološke teorije znanja, što nije manje od značaja El-Šafijeve teorijske okosnice islamskog prava. Naprotiv, njegove naučne metode istraživanja, te smisao za detaljnu analizu i objektivni kritički um, osigurali su mu mjesto među najozbiljnijim misliocima svih vremena. Nije se ustručavao bilo kojeg „konfuznog“ teološkog pitanja ni teme. Maturidijev misaoni napor imao je dva cilja: 1) zaštititi islamsko učenje od eksternih napada i 2) konsolidirati islamsko učenje interno. Da bi realizirao ciljeve, usmjerio je intelektualni napor i snagu na islamsku: jurisprudenciju, egzegezu i kelām. Njegova pažnja bila je posebno fokusirana na teološka pitanja, čemu je pretežno posvetio i svoje egzegetske spise.

Život

Ebū Mensūr el-Māturīdī ima brojne epitete historiografa, kao što su: imām el-mutekellimīn (prvak teologa), musahhih akaid el-muslimīn (reformator muslimanskih dogmi), alem el-hudā (znak Pravoga puta), reīs ehl el-sunne (prvak sunnita), što je argument koji svjedoči o njegovom visokom mjesto među sunnitskom ulemom, na njegovu reformatorsku ulogu u oblikovanju sunnitskog kelāma – živio je i djelovao u kasnom klasičnom razdoblju islamske povijesti. Bilo je to razdoblje kada su glavne grane religijskog i kulturnog izraza islama apriori bila jurisprudencija (fikh), tradicija (hadis), egzegeza (tefsīr), filozofija (felsefa), teologija (kelām), misticizam (tesavvuf) i druge supkulturne aktivnosti u muslimanskom svijetu.

Obrazovanje

Najviše zahvalnosti za svoj individualni i profesionalni razvoj duha i racije duguje hanefijskoj pravnoj školi kao jednoj od četiri oficijalne pravne škole fikha, ali i za misaonu sigurnost i slobodu u promišljanju i percepciji islamskih tema. Bio je fascinantan učenik četverice eminentnih hanefijskih učenjaka svoga doba, a to su: Ebū Nasr Ahmed ibn el-Abbās ibn Husejn el-Ajjadī el-Ensari el-Fekīh es-Semerkandī; Ebu Bekr Ahmed ibn Ishak ibn Salih el-Džūzādžānī; Muhammed ibn Mukatil er-Razi i Nusejr ibn Jahja el-Belki.

Na osnovu spomenutog, možemo konstatovati: Maturidi je stekao obrazovanje u srcu hanefijskog učenja i odgojen je u toj tradiciji. Nema sumnje, da je bio hanefija i u fikhu i u kelāmu. Upravo zbog te činjenice koja je paralelno indicirala i originalnu ličnost i slobodarski duh intelektualnog stvaralaštva, u takvom ambijentu on je kultivirao vlastitu teološku misao.

Djela

Za Maturidija misaono suočavanje s izazovima vremena imalo je dvije tendencije: prva – zaštititi islamsko učenje od vanjskih utjecaja, prije svega od dualističkih izazova judaizma i kršćanstva; druga – konsolidirati islamsko učenje interno, jer je bilo uzdrmano žestokim suprotnostima između rigidnog tradicionalizma i racionalizma. Međutim, njegova pažnja posebno je akcentirala teološka pitanja, čemu je pretežno posvetio i svoje egzegetske spise. Sva djela napisao je na arapskom jeziku, osim Vesāja ve munādžāt, koje je napisao na perzijskom. Zbog ograničenosti teksta, spomenut ćemo ukratko kapitalna djela tri spomenute islamske discipline:

a) Teologija

Područje teologije jeste Maturidijevo najveće postignuće. Ovdje je on našao uistinu plodno tlo za sazrijevanje plodova svoje misli, mišljenja “srednjeg puta”, muslimanske većine (ehl el-sunne ve el-džemāa), s određenim naginjanjem udesno i ulijevo, a zahvaljujući djelovanju ehl el-hadisa iskristalizirala u “ortodoksno” gledište tokom 4. stoljeća. Navodimo samo neke objavljene naslove djela o teološkoj misli, što će ilustrirati koliko je bio duboko zaronio u anuliranje toksičnih elemenata koji su se bili “uvukli” u akaid, nasrćući i sa stajališta tradicije i razuma.

Kitāb et-tevhīd

Primjerno je da, iole, našu delimičnu pažnju posvetimo Maturidijevom kapitalnom djelu, a to je Kitāb et-tevhīd, jezgro njegove teologije. Upravo u tom djelu možemo osjetiti intelektualnu užurbanost tog vremena, kao i unutarnje poticaje njegovog teološkog razmišljanja. Osim toga, u njemu se reflektiraju Maturidijeva gledišta o svijetu izvan islama, njegov napor da oslobodi islamsko mišljenje od doktrinarnih grešaka načinjenih u njegovo vrijeme, te njegov istinski pokušaj za uspostavljanjem vjerodostojnog islamskog mišljenja i sintetičkog, “ortodoksnog”, islamsko-teološkog pogleda na svijet – Weltanschauung. Prije svega, treba reći nešto o autentičnosti Kitabu-t-tevhida. Zapravo, odgovoriti na dva temeljna pitanja, kako ih Daniel Gimaret formulira: 1. Da li je jedini tekst manuskripta br. 3651, čuvanog u Cambridgeu, zaista Maturidijev? 2. Da li je to stvarno rukopis Kitabu-t-tevhida, ukoliko je odgovor potvrdan?

Na prvo pitanje Gimaretov odgovor je potvrdan: “Sur la premiere question, la response est oui, sans aucun doute. Jai en effet releve quatre passages ou Nasafi cite, comme etant de Maturidi, des propos que lon retrouve litteralement dans le texte edite par Kholeif (que je designerai provisoirement par Kh.) Ainsi.”

„Na prvo pitanje odgovor je bez ikakve sumnje potvrdan. Otkrio sam četiri odlomka gdje Nesefi navodi, kao Maturidijeve iskaze, one koje doslovno nalazimo u tekstu što ga je priredio Hulejf koji ću privremeno označiti sa H. Isto tako.” (Preveo: Msc. Amsal Gutić)

U kasnijem periodu upoređivanja Kitabu-t-tevhida s rukopisom Ebu-1-Muina en-Nesefija Tebsiretu-l-edille, Gimaret, zaključuje: “Nous admettrons neanmoins – provisioirement et par commođite – que la titre du ms. de Cambridge nest pas usurpe. Nous avons de toute facon la preuve incontesta- ble que ce texte est bien de Maturidi, et, au fond, cela seul pas ici”. “Privremeno ćemo dati tu oznaku i zato što nam je tako lakše dokazati da naslov kembridžskog rukopisa nije bespravno prisvojen. Kako god bilo, imamo nepobitan dokaz da je taj tekst zaista Maturidijev…” (Preveo: Msc. Amsal Gutić)

Daljnjom usporedbom djela Kitāb et-tevhīd s rukopisom djela Tabsiret el-edille, čiji je autor Ebu el-Muin en-Nesefi, Gimaret zaključuje: „Kako god bilo, imamo nepobitan dokaz da je taj tekst zaista Maturidijev i u osnovi.“

Veliki je značaj djela Kitāb et-tevhīd u razvoju islamske teologije, kao i u oblikovanju sintetičke teologije u islamu. No, pregledi historije islamske teologije ne ukazuju na tu činjenicu, pa čak ni oni koji su izravno pod utjecajem Maturidijeve teološke misli. Tako Ibn el-Nedīm (u. 380/990) ne spominje Maturidija, dok govori o Eš‘ariju i Tahaviju, čija zasluga u formiranju sunnitske teologije nije ni po čemu veća od Maturidijeve. Ustvari, njihova zasluga je čak manja.

b) Egzegeza

Evidentno, Maturidi je na području islamske pravne nauke bio unekoliko blokiran veličinom autoriteta ranih učitelja hanefijskog mezheba, odnosno, Imama Ebu Hanife, Ebu Jusufa, Šajbanija i drugih. U ovom segmentu znanosti identificirao je pukotinu između čistog nakl i akl pristupa tumačenju Kur’ana. Najpoznatije djelo, Te’vīlāt ehl el-sunna.

c) Jurisprudencija

Iz oblasti jurisprudencije, pored pravnih mišljenja koja se ističu u njegovom jedinstvenom stilu, među njima četiri se posebno izdvajaju:

1) Kitāb el-džedel fī usūl el-fikh (Rasprava o jurisprudenciji);

2) Kitāb meākhidh el-šeri fī el-fikh (Šerijatski principi u pravu);

3) Kitāb meākhidh el-šer fī ūlus el-fikh (Šerijatski principi u jurisprudenciji);

4) Kitāb el-usūl ili Usūl el-dīn (Temelji vjere).

Spomenti naslovi jasno indiciraju da djela pretežno govore o osnovama islamskog prava prije negoli o pojedinačnim pravnim propisima.

Rad je pisan u nadi da će pružiti skroman doprinos u sjećanju na islamsku ortodoksnu teologiju. Osvijetliti prošlost kroz argument. Probuditi sjećanja na divnu, pobjedonosnu i plodonosnu prošlost. Baciti svjetlo na povijesne teološko-filozofske segmente budeći osjećaj ponosa. Zato što smo mi iz današnje perspektive oni koji sa pažnjom čuvaju sjećanje iz jedne životno islamske epizode, sa ciljem da afirmiramo i podsjetimo i sebe i druge da prošlost živi i kada faktički umre, da budućnost sija zbog ovakvih pojedinaca, koji su bili veoma svjesni da je očuvanje vjere ugovorna obaveza i obećanje duša u Ezelu, obećanje je dug, a dug je farz. Molim dragog Stvoritelja da obilato nagradi gospodina Amsala Gutića koji mi je pomogao oko prijevoda paragrafa, u momentu kada sam bila student prve godine doktorskih studija, kada nam originalni rukopis knjige nije bio dostupan. Molim dragog Stvoritelja da nam osvijetli srca vjerom, osnaži um spoznajom, nadahne dušu snagom razumijevanja, podari nam moć percipiranja Pravog puta. Amin.

Glas islama 329, R: Islamske teme, A: Dr. Sumeja Smailagić