Crvena linija i naše obale

Sve što činimo ovdje, odzvanja u vječnosti.

A On vidi sve.

Prosto, postoje momenti kada prestaje mudrovanje i zagledanost u neke daljine, strategija, sva politika, diplomatija, ovako ćemo – onako ćemo. Promišljanje o sutrašnjosti.

Prosto, prestaje pamet i intelekt, a radi srce i duh. Moral! Sva dubina ljudske duše. Svi razlozi zbog čega je čovjek odabrano stvorenje. Nastupa sadašnjost i neodoljiva potreba da se potvrdi sopstveno postojanje.

Momenti kada čovjek skače u vodu za davljenikom, upada u stan koji gori, staje ispred tenka.

To nas odvaja od robota, kao što nas pamet odvaja od životinja.

To nas čini ljudima! To nas odvaja od robova.

Taj momenat je crvena linija. Linija koja razdvaja sve. Linija u kojoj je priča suvišna. Linija koja razdvaja zvjerstvo od dobročinstva. Linija koja razdvaja mrak od svjetla.

Linija kada se bude i glup pred očima svijeta, pa se i na svoju štetu učini nešto zbog većih vrijednosti. Linija kada se kaže: „Neće proći!“ Linija kada se zaboravi taktika, a igra se za raju. I po cijenu niže lige, neka je!

Jer…

Nećemo ovdje biti zauvijek. To ja znam. To ti znaš. To je obećanje. Valja prakticirati tu slobodu i ontološku suštinu čovjeka. Dostojanstvo je od najvećih ljudskih vrijednosti i čovjek ne može gospodariti čovjekom. I nada da ćemo biti proživljeni uzdignutog čela i čistog obraza. Cijelo bogatstvo ovoga svijeta ne vrijedi jedne jedine vrijednosti.

Od prvog dana ta linija je pređena, otišla u minus, probila sve dubine horora koje sam ikada vidio.

Pred očima cijelog svijeta.

Sramota me je da jedem, pijem i spavam.

Ne mogu da prihvatim nemoć. Čovjek sam. Boli me do kostiju.

S druge strane, vidim narod ponosan. Kažu: „Ostat ćemo ovdje.“ Vidim ono što se samo u pričama prenosilo o hrabrosti kroz historiju, a ja zamišljao.

Vidim ljekare koji operišu bez anestezije, vidim djecu kako uče Kur'an kao svoju anesteziju. Vidim ljude koji manifestiraju čistu suštinu ljudske snage. One kojom smo odlikovani.

Koja je snaga koja prevazilazi smrt, pobačaje beba, gubitak najmilijih, rušenja kuća i svega što posjeduju.

Scene koje ostavljaju bez komentara i bez ikakve riječi zaista su teške. Međutim, kao vjerujući znamo da je Allahova mudrost iznad svega što se dešava.

I onda se pitam, pa ko je zaista zatvoren?

Oni ili mi?

Ko i dalje ima svoje obale – sjeverne, zapadne, istočne ili južne? Ko ima svoju Gazu?

Mi, bre.

Mi, koji često kalkuliramo za sitne benefite ovoga svijeta. Mi, koji smatramo da nemamo izbora i da smo prinuđeni da trgujemo sa vrijednostima. Mi, koji tražimo dozvolu.

Mi, koji smo morska pjena, koja miluje obale zlotvora.

Mi, od najvećeg do najmanjeg nivoa, od najodgovornijeg do najmanje odgovornog.

Mi, koji nismo spremni za svoju zajednicu nekada ni jedan minut da izdvojimo.

Znaš o čemu pričam.

Ovo je najveća lekcija. Pred očima cijelog svijeta. Lekcija u kojoj padaju maske, a pažljivi učenici se pretvaraju u uho i oko.

Poslije ovoga nećemo biti isti. Nećemo zaboraviti. Nemojmo zaboraviti.

Svako nosi teret koji može podnijeti. Naš je, u odnosu na njihov, prelak. Toliko možemo. To su naši kapaciteti.

Brate moj, ako ništa onda barem iz pijeteta prema ovoj rastrgnutoj deci zapamti ovaj najveći amfiteatar i ovo predavanje.

Zapamti onda kada budeš u iskušenju da prodaš dio duše. Nemaš pravo. Nemaš pravo.

Pomogni zajednicu, bori se, učini ono što je do tebe. Učini da je tvoja zajednica dostojanstvena.

Neka žrtvovanje braće iz Gaze bude podstrek za tebe da se boriš i ohrabriš.

Znam da možeš više. Znam da možemo više.

Znaš…

Sve što činimo ovdje odzvanja u vječnosti.

A On vidi sve.

Molim Gospodara svih svetova da pomogne narod Palestine u borbi protiv krvožednih zlotvora.

R: Kultura A: Haris Plojović, Glas islama 338