Ideal sreće (I dio)

Svaki musliman morao bi da zna da je Kur’an bit upute na ovom svijetu i moment preokreta u ljudskoj historiji. To znači da on mora biti čvrsto vezan za Kur’an, da živi sa njim, jer je Kur’an čvrsta sajla i siguran smjer hoda. Kur’an je objavljen Muhammedu s.a.v.s. iz milosti prema svjetovima i kao uputa svim ljudima.

Čovjek je sretan u životu kada služi Istini, kada služi Uzvišenom Bogu i kada ide Pravim putem, za nas muslimane putem Vjerovjesnika Muhammeda a.s., ashaba i onih koji su se poveli za njegovim učenjem. Islam vrjednuje čovjeka prema njegovu ponašanju i ustrajnosti na pozitivnim djelima i akcijama. Na osnovu učinjenih pozitivnih djela ogleda se ličnost jednog muslimana i u uticaju kojeg ostavlja u svojoj sredini, zajednici (ummi), a ne na osnovu njegovog bogatstva, položaja u društvu, njegovog visokog akademskog zvanja i diplome, niti na osnovu porijekla. Ergo, naša prioritetna briga na ovome svijetu treba biti kako svoju dušu, jedino ono što je božansko i neprolazno u nama, sačuvati i vratiti je njenom Gospodaru onako čistu i blistavu kakva je bila kada ju je On u nas udahnuo:

A ti, o smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i udi u Džennet Moj[1]! (El-Fedžr, 27-30)

Ovo je matrica za sreću involvirana u Kur'anu, a interpretira, istinsku, potpunu i pravu sreću. Muhammed s.a.v.s. konciznim hadisom objašnjava:

Kada neko umre, prestaje sva njegova djelatnost, osim u tri slučaja: ukoliko je ostavio neko znanje pa se drugi time koriste, ukoliko je ostavio neku trajnu sadaku, nešto uvakufio, te ukoliko je ostavio dobro dijete, nasljednika, koji se dovom Bogu obraća za njega.

Ove Vjerovjesnikove riječi podsjećaju nas na naše obaveze da djecu moramo lijepo odgojiti i usmjeriti ih, jer će čovjek biti pitan za povjereni mu emanet, emanet odgoja svoje djece i pokoljenja tog perioda. Na ovo nas obavezuju i druge riječi Vjerovjesnika a.s., nama teoretski skoro svima poznate, gdje se kaže:  Svi ste vi pastiri i svako će biti odgovoran za svoje stado.

Pojava Muhammeda s.a.v.s. označila je preokret u ljudskom društvu, izmijenila sistem i način života čovjeka, usmjerila ga pravim putem, dokinula duh plemenske netrpeljivosti i mržnje, a kategoriju odanosti Bogu (et-taqwa) označila kao najveće dobro. Muhammeda s.a.v.s. poziva čovječanstvo ka Pravom putu, uzdižući čovjeka u najuzvišenije sfere, ocrtava mu životnu stazu kroz koju čovjek može stići do cilja, radi čega mu je i poklonjena blagodat da postane Božiji namjesnik na Zemlji. Čovječanstvo se odaziva Vjerovjesnikovom s.a.v.s. pozivu tek nakon njegovog strpljivog i ustrajnog poziva, objašnjenja, džihada i pune predanosti novom učenju, naporu i nepokolebljivosti kada se Božanski poziv zahori svugdje po svijetu:

Reci: “O, ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik. Njegova vlast je i na nebesima i Zemlji, nema drugoga Boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika koji ne zna da čita i piše, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove. Njega slijedite da biste na Pravom putu bili![2] (El-A'raf, 158)

Zemlja je osvijetljena Božanskim nurom, okupana Božijom milošću, uspostavljen je jednak zakon, izmijenjena mjerila shvatanja, dokinuta poniženja i mučenja, tronovi nasilnika srušeni i čovjek se oslobodio robovanja drugom čovjeku, a horizonti pravog života proširili se.

Brzo dolazi do uspostavljanja najveće civilizacije koja je obuhvatila svijet sigurnošću i spasom, a Zemlja doživjela procvat. Kur’an o tome kaže:

A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su radili. (El-A'raf, 96)

Takva je bila situacija u svijetu dok su muslimani živjeli u sjeni učenja Kur’ana, a kad muslimanski svijet zanemari to, uslijedili su napadi sa svih strana. U takvim momentima desnica branilaca slabi i pada pod najezdom protivnika. Vjera gubi tlo u njihovim srcima i oni odstupaju očajni i poraženi. Negativni elementi prožimaju islamski svijet, čiji smo očevici i mi ovdje. Svađe i međusobna trvenja. Taktika i planiranje protivničke strane ne jenjava. Između ostalog, razmišlja se kako muslimane što dalje odvojiti od islama, kako islam pomutiti u muslimanskim očima, kako islamsku prošlost omalovažiti. Dolazi do formiranja obrazovnih krugova među muslimanima, napojenih izvorima tuđim islamu i islamskom izvornom učenju. Počinje se vjerovati na pogrešan način.

Društvo oblikuje svoje poglede na život na principu pogleda tih kulturnih krugova. Dolazi do sve većeg rastojanja između ovih pogleda i stavova vjere. Iskrsavaju brojni životni problemi kojima ljudi ne nalaze rješenja putem vjere, javljaju se razne frakcije u islamu i duhovni pogledi, dolazi do podvojenosti među nosiocima i odgovornim ličnostima za opće dobro zajednice (umme), ponekad uništavajući svaki trag islamskog života u čovjeku. Muslimani postaju izloženi, kao na vjetrometini, raznim političkim i kulturnim kretanjima, a valovi ateizma i raspadanja tkiva islamskog društva uzimaju svoj dio. Muslimani gube fundamentalno islamsko obilježje koje ponegdje potpuno iščezava. Muslimanska porodica gubi sponu koja ju je povezivala s islamom. Taj proces raslojavanja u porodici proteže se i na muslimansko društvo, zajednicu (ummu), tako da se danas pitamo: Pa šta je vjera? Sve ono što znamo o njoj to je neka mješavina istine i sujevjerja. Ostali smo u okolišu u kojem ne raspoznajemo ni šta je naša vjera, ni izvori kretanja u našem životu, pa se postavlja pitanje: Da li je današnje pokoljenje lišeno islama i islamskog učenja?

Najveći uzrok nesklada između muslimana i islamskog programa jeste nepoznavanje islama ili, pak, nepotpuno poimanje islamskog učenja. Danas mnogi muslimani nemaju pravu predstavu o islamu. Kod mnogih se kreće poimanje islama čak između negiranja i sujevjerja. Većina muslimana shvata islam pogrešno, ne uočavajući nikakvu razliku između forme i suštine. Najvećim dijelom u našim sredinama zastupljeno je oponašanje, a podloga mu je, kao što je rečeno, neznanje ili sujevjerje.

Mnogi kulturni civilizirani radnici muslimani nisu imali prilike da izučavaju islam na osnovnim izvorima i nikada nisu ni shvatili suštinu učenja islama. Sve što znaju to je ono što im je pružio protivnik islama. Osjeća se potreba za nečim što bi taj svijet protreslo kao elektro-šok, prodrmalo iz mrtvila i usmjerilo ka pozitivnom pravcu. Očevici smo da se u ovo naše vrijeme izdaje na stotine djela tematski vezanih za islam i islamsko naslijeđe, ali nekritički predočenih.

Islamski svijet nema toliko potrebe za djelima koja tretiraju npr. pitanje demokratije u islamu, pitanje međunarodnih odnosa i slično, jer je to već riješeno, koliko ima potrebe za djelima, napisanim na savremeni način, o osnovnim principima islamskog učenja. Snage koje se suprotstavljaju imanu sve su snažnije i koriste najsavremenije metode. Iza njih stoje redovno određene namjere i tendencije. Sada se postavlja pitanje: Da li to prepustiti tim snagama, ili u protivnom, kakvu metodu sada primijeniti?

Odmah da odgovorimo: Naš metod bi morao biti metod kojim se služio Vjerovjesnik a.s., metod staranja za svaku osobu pojedinačno, iz kojih se kasnije formira i islamska porodica, odnosno izrasta muslimanska zajednica (umma). Upravo takav bi trebao biti naš metod.

Dužnost je čovjeka da, kao pojedinac musliman, bude tako odgojen da ga krase osobine prvobitnih muslimana, za koje mnogi ne znaju, ili su pak nedovoljno obaviješteni o njima.

Nastavit će se…

Glas islama 339, R: Islamske teme, A: Doc. dr. Sumeja Smailagić