Pravo, pravda i veliki pravni sistemi

Pravda se eklatantno razlikuje od prava. Pravda ne nastoji pravu. Pravo želi uspostaviti ravnotežu sa pravdom, međutim, u tome je aspiracija nepostojana. Pravda je idealna i u sebi sadrži zadovoljene obje strane.

Pravo funkcionira jedino putem prinude, putem državnog aparata. Bez prinudnosti ono ne bi postojalo. Opravdanost ove konstatacije stoji u tome što ljudi ne bi shvatili stvarnu postojanost pravnog akta, kao ni to da se ne bi imalo poštovanja prema normativnoj regulativi. Autoritet državnih organa obezbjeđuje obligatnost primjene i respektabilnost prava i ne može biti indiferentno u bilo kojoj životnoj djelatnosti nastojeći da svaki životni segment svede pod zakonsku regulativu. Glavno obilježje pravne države upravo je gore navedeno.

Pravda se eklatantno razlikuje od prava. Pravda ne nastoji pravu. Pravo želi uspostaviti ravnotežu sa pravdom, međutim, u tome je aspiracija nepostojana. Pravda je idealna i u sebi sadrži zadovoljene obje strane. Jurisprudencija pokušava da kroz jamčenje ljudskih prava uspostavi fundamentalne pravne principe, ali u mnogim situacijama čak ni države, ni međunarodne organizacije ne sprovode donijete akte, a kamoli ostali pravni subjekti. Pravda je dobila u pozitivnom pravnom smislu širok spektar podjela: tranziciona (koja odgovara na masovno kršenje ljudskih prava), retributivna, restorativna, institucionalna pravda (koja teži pravičnim postupanjem u državnom aparatu, kao i u privatnoj sferi rada). Međutim, ona ima samo teoretski značaj, istovjetno i njene podjele. Ova poimanja važe isključivo za slabiju društvenu klasu. Savremena politička koncepcija nametnula je pravu nesrazmjeran odnos prema snažnijim i slabijim.

U savremenim pravnim sistemima svjedoci smo apsolutne nekorektnosti međunarodne zajednice prema državama koje se zalažu za osnovno ljudsko pravo (pravo na život). Tako se pravo faktički relativizira u segmentu međunarodne strukture. Međunarodni mirovni ugovori, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, regionalni dokumenti, međunarodna kolaboracija, običaji (faktički, tradicionalni, kapitalni), interparlamentarna unija – praktično ne postoje za vis maior države. U pravnim postulatima važi sentenca “pravo ne važi za velike države”. Državama velikog političkog i ekonomskog kapaciteta ne može se nametnuti ni pravo, ni pravda. Zato pravo nije apsolutno, već relativno, svedeno pod skeptičnu postojanost i primjenu.

***

U kontekstu pravne doktrine, veliki značaj imaju pravni sistemi. Dva su najznačajnija: evropsko-kontinentalni pravni sistem i anglo-saksonski (anglo-američki) pravni sistem. Evropsko i američko pravo su različita. Evropskom pravu izvori su: ustav, zakon, podzakonski akti, međunarodni ugovori, tj. pisano pravo, dok je američkom pravnom sistemu metapravni element sudska praksa, presedan (načelo stare decisis), običajno pravo. Sudska praksa u evropsko-kontinentalnom pravnom sistemu nije metapravni element (izvor prava). Ne primjenjuju se raniji slučajevi sudskih odluka u konkretnim pravnim stvarima. Međutim, sa realnog pravnog rezoniranja može se uočiti da sudska praksa kao izvor prava dolazi u subjektivnom smislu do izražaja na način što sudije pojedinci u rješavanju spornih pravnih stvari uzimaju u obzir način na koji će insanciono viši sud donijeti odluku po žalbi i na taj način usmjeravaju svoje presude ka drugostepenim sudovima. Također, uzima se u razmatranje zauzimanje načelnih pravnih stavova Vrhovnog suda, gdje postupaju na sličan način, ostajući indiferentni u svom odlučivanju, pazeći o svom profesionalnom dignitetu i ugledu. U tom smislu, evropski pravni sistem poprima pojedina obilježja američkog sistema. Osim ovog pravnog segmenta, u pojedinim državama Evrope, kao što je slučaj sa Republikom Srbijom, u kontekstu sudskog postupka zadržala se sudska porota u nacionalnim pravnim propisima, što je također sekundarni pokazatelj sličnosti evropskog i anglo-američkog pravnog sistema.

Glas islama 339, R: Šerijat i pravo, A: Damir Camić