Preglasna tužilačka tišina

U svojstvu izvršnog direktora Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava i sloboda, 13. novembra prethodne godine, uljudnim pismom, obratio sam se gospodi: Tatjani Begović – v.d. tužiteljki i Vladimiru Novoviću – sp. drž. tužiocu, radi prijema na razgovor na temu tužilačke strategije o otkrivanju i gonjenju zbog izvršenih, a neprocesuiranih ratnih zločina. U pismu, bolje kazano zahtjevu, između ostalog, tužilački vrh države sam podsjetio:

Vjerovatno Vam je poznato da su se u vremenu od 1992-1999. godine na crnogorskom prostoru događali ratni zločini, a u jednom slučaju i genocid, koji još uvijek nisu istraženi. Upravo zbog toga podsjećam na tužilačku Strategiju iz 2015. godine za istraživanje ratnih zločina, kojom se, između ostalog, Tužilaštvo obavezalo da će ažurirati i dodatno provjeriti sve te slučajeve ljudskog, a u nekima i teškog državnog nepočinstva. O svemu tome javnost se ne obavještava, ili se nema o čime obavijestiti, što donijetu Strategiju svodi na bezvrijedni papir, a tužilaštvo uvodi u zonu „preglasne tužilačke tišine“.

– U periodu od 1992-1995. godine na prostoru pljevaljske Bukovice, po međunarodnoj i definiciji domaćeg prava, nad bošnjačkim narodom izvršen je genocid. Kod činjenice da u tom periodu na prostoru ove države nisu vođena ratna dejstva, a desila su se vojno-policijska ubijanja ili zločini na očigled državnih bezbjednosnih struktura, uz to i realizacija davnašnjeg „strateškog“ nauma da Bošnjaci nestanu sa tog područja, nije se moguće oteti utisku o direktnoj odgovornosti države, tačnije o odgovornosti nosilaca tadašnje vlasti. Stoji činjenica da su u nekim slučajevima zbog ubijanja ljudi, istina, nevoljno vođeni sudski postupci, ali isto tako i da su svi slučajevi brutalnih ubijanja, uništavanja vjerskih i objekata građana, pljačkanja imovine i protjerivanja, kvalificirani kao klasične radnje krivičnih djela protiv života i tijela. Kako ta stranica crnogorske historije pravno-tužilačaki još uvijek nije zatvorena, nalaže se potreba da Tužilaštvo, prvenstveno zbog svoje ustavne obaveze i dalje sudbine oštećenih i naroda kome oni pripadaju, zauzme korektan tužilačko-pravni stav.

– Tokom maja 1992. godine, u zoni primorja, crnogorska policija bezrazložno je uhapsila preko osamdeset Bošnjaka koji su se sa prostora zahvaćenog ratnim dejstvima tu našli sa statusom međunarodno zaštićenih izbjeglih lica. Brutalna hapšenja i deportovanje uhapšenih vršeno je po nalogu i odobravanju datog sa najvišeg državnog nivoa, što je, između ostalog, kasnije potvrđeno ne samo prihvatanjem države da nadoknadi štetu oštećenim porodicama, već i svjedočenjem tadašnjeg predsjednika države Momira Bulatovića. Stoji činjenica da su o tome puno kasnije u Crnoj Gori vođeni krivično-maligni sudski postupci, koji u osnovi nisu rezultirali djelotvornom pravdom. Ispostavilo se da na krivično-pravnu odgovornost nisu pozvani nalogodavci ili najodgovorniji, već sumnjivo probrani, izvjesni neposredni izvršioci tog sramnog državnog posla. Stoga, slijedeći ono što je predstavljeno već podnijetim krivičnim prijavama, nalaže se potreba da se sa pozicije nezavisnog tužilaštva taj slučaj preispita i konačno poduzmu one tužilačko-pravne radnje kojima bi se u eventualno nepristrasnom sudskom postupku odgovornost svela na konkretna imena i time zatvorila ta sramna stranica o svojevrsnom historijskom teretu koji kao povijesno breme nosi ova država.

– U prvoj polovini 1999. godine, na rožajskom prostoru, pripadnici tadašnje vojske Srbije i Crne Gore počinili su teške ratne zločine koji su rezultirali ubijanjem dvadeset i dva neboračka civilna lica. Za taj nesumnjivi zločin u Crnoj Gori još uvijek niko nije oglašen krivim. Naprotiv, kontroverzno vođeni postupak u tom slučaju nije dao rezultate, tako da je otkrivanje i procesuiranje tog događaja praktično vraćeno u startnu poziciju. Kako u raspravama o tužilačkoj Strategiji, koja se odnosi na istraživanje ratnih zločina, imamo javno izrečeni podatak od predstavnika Ttužilaštva „da do sada nije bilo dovoljno političke volje da se zločini istraže“, uz uvjerenje da su mogući izvršioci zločina još uvijek slobodni građani Crne Gore, time razložno osnažujemo naše insistiranje da se konačno sa potrebnom dozom „volje“ i istinske riješenosti Tužilaštvo odluči da taj slučaj istraži i da nalogodavce i neposredne izvršioce izvede pred lice pravde.

– Kao posljedica akcije NATO alijanse, u aprilu 1999. godine, u mjestu Murino, smrtno je stadalo šest civilnih lica. Mada je u tom slučaju odgovornost sistema zaštite bila više nego očigledna, tačnije moguće je bilo posljedice svesti na odgovornost konkretnih poslenika tadašnje vlasti, ni taj slučaj još uvijek nije u potrebnoj mjeri istražen, odnosno još uvijek niko nije pozvan na krivično-pravnu odgovornost. Stoji činjenica da je nedavnim prijedlogom zakonskog rješenja Vlada razumjela odgovornost države, ali isto tako i da je tada veoma problematičnom sudskom odlukom Vrhovni sud, praktično, blokirao sudske postupke oštećenih porodica. Upravo zbog toga još uvijek traje otvoreno pitanje odgovornosti postupajućih djelatnika na nivou Vrhovnog suda koji su, krećući se „ivicom“ sudske pravde, očiglednim kršenjem procesno-materijalnih propisa, za račun tada političkih kalkulacija, na štetu žrtava zanemarili pravo, što se samo po sebi svodi na moguću njihovu krivično-pravnu odgovornost.

– U rožajskom selu Besnik, uslijed bačenih avionskih bombi iz vojnih aviona Vojske Srbije i Crne Gore, 24.03.1999. godine, smrtno je stradalo jedno lice. Nakon dužeg trajanja tužilačkog postupka po podnijetoj prijavi, slučaj je riješen odbačajem krivične prijave. Ako se samo ovlaž ocijene razlozi takve odluke, može se zaključiti da je njena podloga više politička, a manje pravno-činjenična. Upravo zbog toga, ako se ta kontroverzna odluka preispitala sa pozicije tog i ovog vremena, ubijeđen sam da bi se u tom slučaju dokučila djelotvornija pravda u odnosu na oštećenu porodicu.

– Ujedno, da se ne zaboravi i državni zločin izvršen 1994. godine nad bošnjačkim narodom koji je sproveden brutalnim hapšenjima i zlostavljanjima tadašnjih političkih prvaka Stranke demokratske akcije. U tom slučaju, politički obračun sa narodom izvršen je državno-orkestrirano preko policije, Službe državne bezbjednosti, tužilaštva i suda. Učinak sa projektiranim epilogom rezultirao je: nacionalna stranka SDA bačena je na koljena, od čega se nikada nije oporavila; prvostepenom presudom nevinima izrečeno je oko stotinu godina zatvora, dok krivica hapšenih i zlostavljanih meritorno nikada nije potvrđena; sudski proces „presječen“ je abolicijom, što tada državnu „zabludu“ i brutalna zlostavljanja čelnika te stranke još uvijek drži otvorenim slučajem; za veoma teška i dokumentirana policijska zlostavljanja nevinih ljudi i vođenje političkog procesa još uvijek niko nije odgovarao, niti ima izgleda da će „zbog odsustva tužilačko-političke volje“ iko ikada odgovarati; sam proces proizveo je stanje teške političko-historijske ugroženosti jednog čitavog naroda.

Bez svake sumnje, ozbiljnost zahtjeva i najavljena tema razgovora obavezali su Tužilaštvo da makar formalno upriliči insistirani razgovor. Na drugoj strani, kada je riječ o ratnim zločinima i već naviknutoj tužilačko-pravnoj tišini, koja u donjim ladicama tužilačkih radnih stolova odavno prekriva uredno složene spise, u maniru „licemjernog“ ili „nevažnog“, suočen sam sa nečim čemu se ne nazire razuman kraj. Tako nošen ranijim stavom Tužilaštva prema ratnim zločinima, prisjetio sam se detalja kada je ranija vrhovna državna tužiteljka V.M. u odnosu na zločin „Kaluđerski laz“ svečarski obznanila: „Eto, neka čuje neki advokat iz Rožaja, danas smo podnijeli zahtjev za istragu protiv dvanaest osumnjičenih“, što će se kasnije u konačnom pretvoriti u klasičnu tužilačko-sudsku farsu. Tako i sada, 15.12.2023. godine, upriliči se moj prijem i razgovor, ali mi se, iz ko zna kojih razloga, tvrda sezamovsko-tužilačka vrata v.d.t. i s.d.t. ne otvoriše. Po svemu sudeći, prva nije ocijenila vrijednim, ili nije imala šta da kaže o sudbini ratnih zločina, a drugi je, rekoše, odsutan, pa se razgovor svede na prijatno, ali korektno pričanje između mene i t. T.D. Na kraju, pri pozdravu, glasno razmišljajući izustih: „Dolazeći kod Vas zakoračio sam korakom pesimiste, a evo odlazim pesimistički stojeći na obije noge.“

Stoga, razložno negodujući, javno pitam: Da li su događaji koji se kvalificiraju kao ratni zločini u tolikoj mjeri prepušteni zaboravu, pa je moja najavljena posjeta Tužilaštvu na temu ratnih zločina ostala javno nezapažena; da li je Tužilaštvo konačno odlučilo da temu i oblast ratnih zločina, koja je još uvijek otvorena, sa dobrim izgledima da se u dogledno vrijeme neće zatvoriti, prepusti jednom tužilačkom posleniku, pritom zanemarujući potrebu da je za tu oblast nužno formirati jaki stručni tim sa logistikom koja može obećavati uspješna rješenja; i konačno, da li ova Crna Gora računa da preko Tužilaštva, ispostavlja se kao kamena spoticanja, zatvori odavno otvorena poglavlja koja su imperativ istrajavanja na putu ka evropskim integracijama.

U uvjerenju da se ovi veoma teški slučajevi stradanja ljudi neće i ne smiju baciti u zaborav, smatram opravdanim da se svi oni, sa tužilačko-pravnog aspekta, dodatno provjere i ispitaju, što bi ujedno bila šansa da se u smislu izazova vremena, državne volje i ustavne obaveze, te posebno raspoloživih dokaza, daju tužilačko-pravni odgovori na sporno, ali teško pitanje: Što još uvijek traju otvorene stranice crnogorske nemile i ne tako davne historije.

Glas islama 340, Akademik Velija Murić, advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava