Ideal sreće (2.dio)

Kada bi Muhammed s.a.v.s. pozivao nekoga u islam, nikada ga ne bi ostavljao u nedoumici, da permutuje, odnosno „brka“ pojmove o islamu i vjeri, niti da to spoznaje onako kako on to lično misli i želi, nego mu je prvo definirao osnovne principe islama, na kojima počiva islamska ličnost, definirao smjer razvoja te ličnosti na principima jasnog vjerovanja i ibadeta. Nijednog momenta nije propuštao, a da nije isticao i objašnjavao neke od tih osobina muslimana koje ga moraju pratiti tokom njegovog egzistiranja. Naprimjer, govorio bi: „Musliman je onaj čovjek koji ne uznemirava druge muslimane ni djelom ni riječima.“ (Buhari i Muslim)

Time je definirao prirodu islamskog morala i ponašanja u životu, a kada bi govorio: „Jedan vjernik u odnosu na drugog vjernika treba da je kao građevina, tj. jedan drugog moraju čvrsto podržavati i učvršćivati…“, Muhammed s.a.v.s. želio je kazati kako se učvršćuju vjerski i bratski odnosi te međusobno pomaganje konturisano empatijom, solidarnošću, altruizmom.

Jasno je da na jednom predavanju ne možemo do u detalje govoriti o karakteristikama ličnosti muslimana, već možemo kazati samo o jednom segmentu, isječku takve ličnosti, bazirajući svoj sud na Kur’anu i Hadisu te pravilnom razumijevanju duha islama. Pokušat ćemo da to izložimo na način kako bi bilo shvatljivo i razumljivo našem običnom čovjeku, s nadom da svako stekne predodžbu o ovom segmentu, koji krasi prirodu jedne muslimanske ličnosti. Govorit ćemo o prirodi muslimanske ličnosti koja se oslanja na tekst Kur’ana, uči ga i razmišlja o njegovom sadržaju. Na primjer:

Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i namaz obavljaju i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju i tajno i javno, mogu se nadati nagradi koja neće nestati, da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga da, jer On mnogo prašta i Blagodaran je. (El-Fatir, 28-30)

Svaki musliman morao bi da zna da je Kur’an bit upute na ovom svijetu i moment preokreta u ljudskoj historiji. To znači da on mora biti čvrsto vezan za Kur’an, da živi s njim, jer je Kur’an čvrsta sajla i siguran smjer hoda.

Kur’an je objavljen Muhammedu s.a.v.s. iz milosti prema svjetovima i kao uputa svim ljudima, jer izvorno u Kur’anu stoji:

Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmine na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.

U Kur’anu je Uzvišeni Allah sabrao osnove svakog dobra i programirao upute kako da se regulira život i uspostavi mir i spas na Zemlji, jer Kur’an upućuje prema onome što je najčvršće. Musliman bi morao znati da se uloga Kur’ana proteže i na pojedinca i na društvo, da Kur’an nudi kompletan sistem i način života. On je lijek bolesnom srcu i rješava probleme čovjeka.

Kur’an je osnovni Pravilnik islama koji je sabrao u sebi odredbe vjere, objasnio islamsko vjerovanje, definirao šerijatske propise i usmjerio čovjeka kako da se ponaša i stiče pozitivne vrline. Radi toga i jeste učenje Kur’ana i razmišljanje o sadržaju proučenog ibadet, obavezan svakom muslimanu u granicama koliko može obavljati namaz, kako ne bi prekidao vezu sa osnovnim izvorom Upute. Ko želi više da uči Kur’an, on ima mogućnosti neograničene. Brojni ajeti i hadisi govore o vrijednosti učenja Kur’ana i uputama koje nudi Kur’an učačima. U tom kontekstu je hadis Poslanika a.s.: „Ko uči Kur’an i nauči ga napamet, zatim dozvoljava ono što je dozvoljeno (halal) i zabranjuje ono što je zabranjeno (haram), Bog će ga, zahvaljujući tome, uvesti u Džennet i zauzeti se za desetero njegovih, za koje inače slijedi Džehennem.“ (Tirmizi)

Međutim, vjerovanje neće biti na visini niti će duže zablistati sve dok čovjek ne razmišlja o proučenom. Kada tako radi, tek tada će procvjetati cvijet imana i ispoljiti se kur’anska etika u riječima i djelima. Plod Kur’ana javlja se u programu njegovog življenja i ponašanja. Prema tome, Kur’an oplemenjuje i dušu i tijelo čovjeka, kao što kaže Vjerovjesnik a.s.: „Čovjek koji uči Kur’an sličan je narandži čiji je i miris prijatan i ukus ugodan, a vjernik koji ne uči Kur’an poput je biljke (jedne vrste limuna) koja niti miriše niti ima ugodan ukus.“ (Muslim)

Učenje Kur’ana nije samo ibadet, nego i korist čovjeku u životu. Kur’an mu predočava istinu svega što postoji, objašnjava način povezivanja i komunikacije među ljudima, omogućuje im uspjeh u radu tako da ne lutaju zatvorenih očiju. Čovjek tada živi djelotvorno u svojoj sredini i utiče pozitivno na svoje društvo.

Prema tome, učenje Kur’ana je prava dobit koja se ne može mjeriti ni sa jednom drugom dobiti, te zarada kojoj nema ravne.

Vjerovjesnik a.s. je objašnjavao da učenje Kur’ana uzvraća učaču plod koji nadmašuje svaku drugu ponudu koju bi mu mogao ponuditi ovaj svijet, shodno hadisu: “Da svaki od vas porani svakog dana u džamiju i nauči po dva ajeta iz Kur’ana bilo bi mu bolje i vrjednije od dvije deve, od tri…“ (Tirmizi i Ebu Davud)

Vjernik musliman ne treba olahko shvatati ovu sponu koja ga veže za učenje Kur’ana. Ono što je naučio ne smije zanemariti.

Kur’an je Statut koji sadrži istinu o islamu i kada se prekine veza između Kur’ana i vjernika, prestane i izvor imana. Radi toga Vjerovjesnik a.s. kaže: „Onaj koji ne zna ništa iz Kur’ana, on je kao demolirana (harab) kuća.“

Zaboraviti iz Kur’ana ono što je naučeno veliki je grijeh. Zbog toga se u hadisu potencira zastrašujuće upozorenje: „Bili su mi izloženi grijesi mog ummeta i nisam primijetio većeg grješnika od grijeha učinjenog time što je neko bio naučio izvjesno poglavlje iz Kur’ana ili ajet, pa ga kasnije zaboravio.“

Prema tome, cilj učenja Kur’ana je povezivanje srca čovjeka sa sadržajem onoga što se uči. To je ibadet koji zahtijeva i zdravo srce i pravilno poimanje.

Pouka nije u učestalom učenju Kur’ana, nego je pouka u učenju i razmišljanju o proučenom. Zbog toga musliman uči Kur’an skrušena srca, koncentriran, nastojeći da spozna njegovu veličinu. Argument spomenutom sadrži ajet:

Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.

Ovo znači da se Kur’an ne može svoditi samo na melodiju i note koje u ovom slučaju nemaju a priornu ulogu. Dakle, potvrdu nalazimo i u konstataciji jednog od najboljih i najbližih učenika imama Ebu Hanife: “Učite Kur’an radi onoga što će vas približiti, a kada vas razdvaja, ostavite se.”

Kur’an djeluje na srce čovjeka ganutljivo do te mjere da bi i kod Vjerovjesnika s.a.v.s. izazvao suze. Abdullah prenosi: – Jednog dana reče mi Vjerovjesnik a.s.: „Uči mi nešto iz Kur’ana!“ „Kako da ti učim“ – odgovori Abdullah – „a tebi je objavljen, Božiji Poslaniče?“ „Želim da čujem kad ga drugi uče“, odgovori Vjerovjesnik a.s. „Učio sam poglavlje En-Nisa“ – reče Abdullah – sve do riječi: A šta će tek biti kada dovedemo svjedoke iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih.“ Prenosi Abdullah da je Vjerovjesnik a.s. rekao: „Stani!“ Tad sam primijetio da mu suze teku.“ I

Inspirirani spomenutim ajetima i hadisima o ovoj doista značajnoj temi, završit ćemo na identičan način:

U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći, i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.

Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri…

Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: ,Vjerujte u Gospodara vašeg!’ i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima.

Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoje obećanje ispuniti! (Ali Imran, 191-194)

Glas islama 340, R: Islamske teme, A: Doc. dr. Sumeja Smailagić