Putovanje miruhom srca

Medina ima baška srce, a ono  se zove Džennetska bašča – Reuda. Čitava komplicirana procedura podsjeća da je ulazak u Džennet samo za strpljive. Korak po korak, prolaz po prolaz zakoračismo očigledno još nespremni za Džennet.

Svjedoči historija da su pisci najbolju inspiraciju imali u avliji Mesdžidul Aksaa. Kompleksi u Kudus avliji imali su stotine soba u kojima su ispisana najvrjednija i najljepša djela. Najskladnije rečenice lahko su ispisivane, najvještije oslikavale priču, pa je čitalac mogao mirisati riječi nastale ispod stepenica nebesa.

Krenuli smo putem traga ovih stepenica vahja – objave islama, tragom Božije riječi. Iako ne svratismo u Kudus, iz aviona uzdisasmo za njim.

Neko je primijetio: „Šta je to, vi malo-malo, pa na umru? Bili ste jednom…“

A kako i ne bi prijatelju. Da ti kažem zašto se Medina voli. Ne ja, neću ti pričati. Još bolje, neka se priča u Sandžaku kako je ovaj januar poseban za osamdeset mu'atemira i tri puta toliko članova porodica koje su ih ispratile put mirisne Medine.

Datum toliko važan da je, čini mi se, vječnost urgirala da svane jutro okupano višegodišnjim slatkim dovama i svijetli trenutak polaska. Rijetkima poklon od džemata, nekom s mukom sabiran imetak, trećim obilna nafaka, ali svakom jedina zajednička misao – zijaret, posjeta Božijem Poslaniku s.a.v.s. Gledam u lica saputnika, rijetke poznajem, ali svi sa istim pravom na visoku, najvišu poslaničku audijenciju.

Uzbuđenje nosi toliko jaku emociju da su gotovo svi putnici „slijepi“. Možda ne vide sada, ali jednog jutra u svojim kućama, kada popusti emocija, oni će postaviti sebi pitanje: „Pa bi li ono istina da sam ja bio pokraj mezara Božijeg Poslanika s.a.v.s.?“

Daleko putešestvije od samog starta u sebi sadrži sve – od zgodnih do simpatičnih situacija, sporazumnih nesporazuma, bogami i neprilika koje podnosi vođa puta, ali to je sve itekako poseban sladunjav začin o kome će se veličanstveno pričati uz kahvu narednih zima – ko unučadima, ko ahbabima, a ko sam sebi, priželjkujući iznova putovanje. No, život je jedinstven i unikatan, a putovanja zrače svojim sjemenom koje daje plod samo jednom.

Osvanuli smo u Medini nakon puta čija težina odmah pade u totalni zaborav kada abdestli kročismo u Poslanikovu džamiju. Ruke nemirne i drhtave kao kroz svilu spuštaju se na zeleni tepih iščekujući glas ezana. Svi sa svakim, jedni pored drugih, u nepreglednim safovima, a opet svi sami, sa emocijama koje krije i dijeli onaj pored nas. Plačemo. Zašto? To niko ne bi umio da vam kaže, no odvažnost te suze biva elementarno veća kad se krajičkom oka pogleda sudrug u safu, koji opet u svom zanosu ašika – zaljubljenika tiho gledajući nekud u sebi roni vrele suze. Selam tihim slovom Božijem Poslaniku s.a.v.s. svako stidljivo donosi i krije od onoga pored sebe, a salavate zbraja opijen mirisom duša koji vuče na jako zaslađen ružin sok, uvjeravajući krupne suza da su slađe od soli morske. Skromna smo delegacija, prijatelju, iz malehnog Sandžaka, ali smo ašici i zaljubljenici koji vole Poslanika Muhammeda s.a.v.s., ponosni što mu nosimo selame sa kvasnih obraza i jezika svakog ko nas je pratio na ovaj put. Zvanično opremana četa vojske Poslanika s.a.v.s.

Čast susreta sa Medinom vri pomiješana osjećanjima, neobičnim osjećajem raskoši, svakom insanu potrebnog digniteta i osjećanja vrijednosti. Nesvakidašnje miriše nebo otvorenošću vidika, blagom klimom, neotuđivim pravom na iskazanu javnu emociju – ljubav. Postaješ ašik svega što te čini bliskim sa Poslanikom ili, u najmanju ruku, pravom na saf sa ashabima.

Gledam gdje sam, a historija pored mene priča svojstveno njoj i samo onima koji pripreme sveske bez pisaljiki ekranom u raskošnu prošlost. S desne strane ispred zelenog kubeta mezara Božijeg Poslanika s.a.v.s. sada je plato, a nekada je jemenski kralj Tuban Ebu Kerib, godinama prije Hidžre, ostavio u amanet kuću za Božijeg Poslanika, a u kojoj je on odsjeo sedam mjeseci prilikom gradnje džamije. Tada je to bila kuća Ebu Ejjuba El Ensarije. Prolaze i hitaju svi ne obazirući se. Nije plato svet, ali časna mu oprema za Poslanika s.a.v.s. Možda bi sada ponovo, prijatelju, stajao na tom mjestu i veličao Tubana kada te podsjetih na hitre korake, no želja za ponovnim putovanjem već ti se piše.

S druge strane, otvorena vrata kuće Ebu Bekra, smijem li više pričati, pored bašče Talhe Ibn Ubejdullaha. Muškarci u džamiji mogu lahko do ograđenog i skromnog dijela gdje su Ashabu safa učili i spavali, a nisu imali svoje kuće.

Milioni duša pored nas, a za svakog ima mjesta, ma koliko bio različit: pismen, poznat, poslovan, nezaposlen ili naizgled jednostavan i skroman insan čija margina života održava balans dobra u svijetu. Ovo nije grad svilenih haljina, visokih štikli, uštirkanih košulja, crvenog tepiha. Ovo je grad gdje gledajući dolje vidiš gore. Medinom na svakom ćošku miriše buhara, ugljevlje o kome mi, haman, ništa ne znamo, ali nije nam ni važno. Miris opija i hrani srce, noseći nas u vrijeme kao da nosimo kamen po kamen, gradeći uz ashabe samu džamiju. Eh taj žal, talas mu tek dolazi.

Medina nije grad kahve i poslastičarnica. Možda nekome i to nešto znači. Ona je grad koji odražava život vjere islama, a sve drugo je blijedi pokušaj turizma.

Ne znam koliko dan baš danas traje na drugom kraju svijeta, ali ovdje san nije stavka vrijedna spomena. S podne ispred Poslanikove džamije, kada su suncobrani potpuno rašireni, kao da nas miluje nebeski smiraj u hladovini, vidjet ćeš ljude kako slatko kunjaju pored porodica i sitne dječice, jedu skromne obroke, piju malo vode, ali grabe na namaz u prvim safovima, pretičući bogatije obučene. Pade mi tada na pamet hadis da su papuče „kalavrnje“ u kojima siromah dolazi u džamiju vrijednije…, a vi se raspitajte za nastavak.

Reče moj sin: „Majko, ovdje mi nisu strašne žene pod pečom, sasvim su mi normalne prilike. Pitam se samo kako malo dijete poznaje svoju majku?“ Ne znadoh šta da mu kažem.

Kao da smo u stanju transa, smijemo se suzama, zaboravili smo porodice, nikoga ne interesuje kakva je dnevna politika, niti kurs i valute.

Medina ima baška srce, a ono se zove Džennetska bašča – Reuda. Čitava komplicirana procedura podsjeća da je ulazak u Džennet samo za strpljive. Korak po korak, prolaz po prolaz, zakoračismo očigledno još nespremni za Dženet. Klanjamo pogubljeno dva rekata, pa ko je hitar još dva. Težimo nebesima nezadovoljni nesavršenim namazom u trenutku klanjanja. Mogli smo bolje, ljepše, skladnije ali imat ćemo vremena da o njima razmišljamo natenane kada se vratimo. Prolazimo pored kuće hz. Fatime. Niko gotovo da i ne zna, niti je svjestan mjesta na kome se nalazi. Pucaju se slike odmah ispred džamije, osmjesi, ali pozvala bih sve da zastanu. Nijemo govorim: „Znaš li, sestro, ovdje je rođen unuk Božijeg Poslanika hz. Hasan, ubrzo i Husejn, pa Muhsin. Baš tu, kud hitro prošušti tvoja haljina, vrata su Džebraila a.s. Ovdje je živjela Fatima bint Esed, majka hz. Alije, koja je sedamnaest godina brinula o Muhammedu a.s.“ Eh kada bi svakoj mogla ispričati sve što je pod ovim kamenom i tepihom, no svaka od nas ima svoj put, pa kada se staza preskoči vratit će je žal da istinski nauči.

Suza li je, osmjeh li je, svanulo je novo jutro. Turbulentno ulazimo u radoznalu fazu upoznavanja Medine. Stihijski bi sve vidjeli, obuhvatili za tren, posjetili sve što smo ikada čuli, no sve podsjeća i traje koliko slatki jutarnji san.

Posjeta Džennetul bakijama – svi bi da vide groblje ashaba. Pitam: „Znate li se gdje se to u svijetu raduje posjeti groblju, a i nema nadgrobnih obilježja, samo pijesak i kamen.“ Groblje li je, granica li je vidljive sreće? Zijeret Džennetul bakijama žene ostavlja ispred njegovih granica. Razočarenje ženskih srca je vidno. Muškarci ulaze, a snuždene oči mojih sestara, okupljenih na platou kao golubice, zakucava im pogled u visoku ogradu iza koje se ništa ne nazire. Šutke zamjeramo što je okolo niklo previše lokalčića koji brane pogled. Možda da im kažem: „Zatvorite oči, uzletište duša otvara pistu, ne čuju slijepe od emocija.“ Otvaraju se vrata oblaka i jedan radoznali ptić postaje vodič, oči pretvara u dron Ebabil, pa pratim šetnju muških i već pedantno “skinutu” mapu voljenih, koje vidim kao u ogledalu. Ograda mi ne smeta, može da se vidi i iz Sandžaka.

Hz. Fatimina strana skroz udesno. Podignut zid, vidim i zatvorenih očiju, ona ispred, a hz. Hasan iza nje, pa unuk…, plodovi njene utrobe, a majka predvodi saf. Malo lijevo prelećemo pored mezara hz. Abbasa, hitajući do drugih kćeri Božijeg Poslanika s.a.v.s., čija mladost miriše na jutarnji povjetarac iz  vječnosti: hz. Zejneba, Rukajja, Ummu Kulsum. Mislim da bi sa njima mogla cvrkutati cio dan. Stidim se, ustuknula sam, blizu su ukopane mudre supruge Božijeg Poslanika, jedna pored druge. Njihov nadglavni kamen selami sve sestre, a onaj kamen ispod nogu piše savjet: Život nije uslikani selfi ni preslatki tren, no sadaka, opskrba miskina i onih u potrebi…

Lijeva strana groblja zidana od tri tvrđave, tri hale Božijeg Poslanika, kćeri Abdul Muttalibove. Ti prvi ženski podupirači vjere ostale su kule, a mi neuki za metode i temelje njihovog dina, jer od građevina uglavnom nas zanima onaj vidljivi zid i fasada. One bi imale šta reći o metodi i statici da've, temelju koja otvara srca okorjelih mušrika…

Hz. Osmanov mezar gore, a u blizini leži hz. Halima. Njena blagost i danas, poput gustog mlijeka, napaja grlo cijelog ummeta. Posjeta groblju kao posjeta najvrjednijem muzeju svakom posjetitelju nudi različit simbol i riječ, a tumačenje zavisi od jačine udara srčane maramice, koje nemirno kuca i ometa priču, pa ne budi, druže, sada uznemiren, budi dostojan ključar najvrjednije biblioteke koje ne leži, već diše sasvim živa, piše poruke svakom posjetitelju u više navrata. Prhnuh sa oblaka među sestrinske oči neprimjetno kao da tren bijaše put svilom utaban.

Mesdžudu Gamame – Džamija oblaka. Možda samo ja tražim simbole sadašnjosti u njoj. Cloud – oblak na kome nam je memorija telefona. Cloud – oblak na kome su nam spisi i protokoli lokala. Cloud na kome se čuvaju podaci i činjenica da je Kur’an spušten na najbliže nebo. Oblak sjena i zaštita, pa eto vremena za slaganje emocija i razbrajanja svega šta se od nas traži u ovom vremenu, kada svaki ajet i hadis dobija tumačenje u skladu sa vremenom.

Vrijeme mirisa i Medine isteklo je. Valja nam ugrabiti koji dan više pored Kabe. Krećemo nagizdani riječima, sabirajući i sapirajući grijehe: Odazivam Ti se Gospodaru odazivam. Kada god izgovorim jasno riječi Lebbejke Allahumme lebbejk kao da sam zrno naroda koji se prvi odazvao Ibrahimu a.s. nakon njegovih riječi: „Gospodaru, ja nemam takata da pozivam (niko me ne čuje).“ „Tvoje je da pozoveš, Ibrahime, a Naše da obzanimo.“

Polazimo uprtljanih ihrama, nesputanih pogleda, čitajući ličnu Istinu koja klizi poznata po kolonama srca.

Hajde hairli vam, umraši, posjeta Zul Hulejfi, nijjet i snen put do Mekke.

Glas islama 340, R: Analize, A: Denisa Međedović