Islam na raskrsnici (1.dio)

Kada čovjek, putujući sa jednog mjesta na drugo, dođe do tačke gdje se razilaze mnogi putevi i ne zna koji put vodi tamo gdje on želi, mi tada kažemo da je on na raskrsnici. Isto se može reći za ideologije, kada se suoče u toku vremena sa novim problemima, nepoznatim u vrijeme njihovog osnivanja, i kada ove ideologije ustuknu pred ovim vanrednim okolnostima, ne znajući kako da ih riješe. To je pitanje života i smrti za tu ideologiju u ovisnosti da li je sposobna, ili pak nesposobna da pronađe odgovarajuća rješenja za novonastale okolnosti koje su u skladu sa potrebama života.

Islam je ideologija koja teži da organizira sve oblasti života, za sva vremena i mjesta. Islam je vjera, sistem državne organizacije i društvenog uređenja u isto vrijeme. Međutim, neki ljudi misle da islam, suočen sa uskomešanošću naše epohe i čovječanstva, kompliciranim životnim problemima moderne kulture, drhti pred njima, tetura se i spotiče, bez ikakve nade da pronađe rješenje koje bi bilo u skladu sa potrebama života. Takvo mišljenje o islamu imaju poneki “zapadnjačko” orijentirani muslimanski intelektualci. Moderni islam stoji, prema njihovom mišljenju, pred samo dvije alternative: da prihvati u potpunosti zapadnu kulturu sa svim njenim pozitivnim i negativnim aspektima, što posljedično znači nestanak posebnog islamskog načina života, ili da slijedi svoj originalni način života, koji je poodavno zastario i nije više u upotrebi. Prije nego što se upustimo u avanturu dokazivanja slabosti i faličnosti oba ova mišljenja, da kažemo nekoliko riječi o “istočnoj” i “zapadnoj” kulturi.

 

Razlike između zapadne i istočne kulture

Ne postoji ništa više pogrešno od denominacije zapadne i istočne kulture, posebno ako se posmatraju kao nezavisne, odvojeno nastale kulture. Naročito je pogrešno ovu zapadnu kulturu nazivati kršćanskom, posebno ako se ona smatra ekskluzivnim rezultatom kršćanskih genija.

Članak objavljen na engleskom jeziku u Islamic Literature, Lahore (Pakistan), Volume 4, 1952. godine, sinteza je neprekidnih intelektualnih nastojanja generacija i generacija svih naroda koji su živjeli na obalama Mediteranskog mora i njegovoj blizini, uključujući Persiju i Istočnu Indiju, Englesku na zapadu i germanske nacije na sjeveru. Muslimani su preuzeli kulturna dostignuća od Grka, poboljšali ih, proširili, obogatili novim otkrićima i takva prenijeli u Evropu, koja je nastavila tamo gdje su muslimani stali. “Nauka je slabo mogla napredovati dok se nije desilo da grčko rasuđivanje, arapsko učenje i evropsko eksperimentalno testiranje činjenica budu ujedinjeni u naučnu metodu.”(1)

Muslimanski udio u ovoj takozvanoj “zapadnoj kulturi” esencijalan je i znatan. Opće je prihvaćeno da je pokret humanizma i renesanse, koji predstavlja osvit evropskog modernog buđenja, bio direktna posljedica evropskog upoznavanja sa muslimanskom mišlju. U potkrjepljivanju ove činjenice dovoljno je da spomenemo samo dvije proslavljene škole prijevoda, koje su se angažirale da prevedu sa arapskog na latinski jezik sva važnija naučna djela: Toledska i Solernska škola, Konstantin Afrički, Rodžer od Hereforda, Gerard od Kremone, Mišel Skot, Rejmon Lul i mnogi drugi, proveli su čitav život prevodeći sa arapskog na latinski jezik. Kanon od Avicene bio je standardni medicinski udžbenik u Evropi od 12. stoljeća naovamo. U posljednjih 30 godina 15. stoljeća Kanon je izdavan 16 puta – 15 puta na latinskom i jednom na hebrejskom jeziku, a u 16. stoljeću bio je ponovno izdat čak više od 20 puta.

Komentari o knjizi na latinskom, hebrejskom i ostalim jezicima, kako u rukopisu tako i u štampanom izdanju, jesu bezbrojni i knjiga je nastavila da se štampa i čita i u drugoj polovini 17. stoljeća.(2)

Isto se može reći i za astronomiju, matematiku, optiku, geografiju i sve druge oblasti ljudskog znanja i “dok su Arapi pohlepno apsorbirali sve znanje Istoka i Zapada, učenje u Zapadnoj Evropi dotaklo je svoje najniže tačke… Nova religija (kršćanstvo) smatrala je pagansku historiju i filozofiju beskorisnim znanjem i kao posljedica toga preživjele su samo poneke ogrebotine ovoga, koje su mogle pomoći ili ilustrirati religiju… Nekritičko prihvatanje svojstveno kršćanskoj doktrini, legendarne bajke, par iskidanih djelića klasike, bilo je najveće intelektualno dostignuće koje se moglo očekivati od stoljeća između 500. i 900. godine n.e.”(3)

Nakon što je prisvojila znanje muslimana i nakon što se pobunila, ne protiv kršćanske religije kao takve već protiv njenih zemaljskih predstavnika koji su u svojim rukama držali ključeve nebesa i Zemlje u toku čitavog Srednjeg vijeka i stavili čitavu Evropu pod svoje naučno starateljstvo, Evropa je krenula u pohod ka istinskom kulturnom polju. Slobodna misao u Evropi bila je zasuta trnjem i nakvašena krvlju. U ovom sukobu Crkve sa slobodnom mišlju pobjedu je odnijela ova potonja, a posljedica te pobjede jeste snažno uzdizanje nauke i kulture. Neki oštroumni i objektivni posmatrači i historičari uvjeravaju da je čak i Luteranski pokret reformacije bio pod utjecajem islama. Mi treba da imamo na umu da je islam zaista napravio blagosloveni pritisak sa dvije suprotne strane Evrope, Iberskog i Balkanskog poluotoka,

I ovaj pritisak je, najvjerovatnije, pobudio živahnost u Njemačkoj, najjačoj i najkonzervativnijoj naciji Evrope. Dakle, opće je poznato da takozvana kršćanska, odnosno zapadna kultura, ni na koji način nije produkt kršćanskog geniusa, već samo proizvod konflikta između toga i slobodne misli, na koju je i islam utjecao.

Stav islama prema modernoj kulturi

Moglo bi se činiti čudnim diskutiranje o stavu islama prema današnjoj kulturi, kada je postalo jasno da je ova kultura rezultat zajedničkih napora mnogih generacija: paganskih, kršćanskih i islamskih. Ipak, poželjno je razdvojiti njenu spoljašnost od unutrašnjosti. Ako današnji muslimani preuzimaju svako standardno i originalno dostignuće ove kulture, to ne znači da uzimaju nešto što im je daleko i strano. Muslimani su učestvovali u gradnji ove veličanstvene građevine, isto kao i druge nacije, prije i poslije njih, i kamen koji su oni ugradili čak i u temelje ove zgrade ne može, ni u kom slučaju, biti previđen. Posmatrano iz ovog ugla, muslimani trebaju da u potpunosti usvoje modernu zapadnu kulturu kao nešto što je djelimično i njihovo vlastito iskustvo. Ne bi trebalo biti nikakvog oklijevanja niti neodlučnosti po ovom pitanju. Što spremnije i što brže oni to urade, prije će krenuti naprijed da dostignu karavan čovječanstva na svom putu ka napretku, koji je već odavno pregazio muslimane i ostavio ih daleko u pozadini. Ali čineći ovo, oni moraju razlikovati laž i privid od suštine stvari. Sve što ima šansu da poboljša, bilo materijalne ili moralne uvjete čovjeka i društva, jeste vrijedno da bude prihvaćeno od muslimana, bez obzira na porijeklo stvari. Velika muslimanska izreka kaže: “Mudrost je izgubljena stvar muslimana – gdje god da je nađe, on je uzme.”

Mevlana šeik Muhammed Abduhu je na svom povratku iz Evrope u Egipat, kada je upitan kako vidi Evropu u poređenju sa muslimanskim zemljama Srednjeg Istoka, odgovorio: “Njihova djela su upravo kao naša religija, a njihova religija je otprilike onako kako mi djelamo.” Egzaktna nauka, industrija, mehanika, organizacija vojske i slične stvari moraju biti prihvaćene bez ikakvog odgađanja. Naši preci nisu oklijevali da prihvate znanje Istoka i Zapada, Evropljani nisu oklijevali da prihvate ovo isto znanje od muslimana, pa prema tome ni mi ne smijemo dovoditi u pitanje usvajanje moderne zapadne kulture ako mislimo da krenemo naprijed. To je stav islama prema svakoj kulturi, ali samo prema njihovim originalnim i standardnim dostignućima.

U međuvremenu, moramo se čuvati zapadnog pogleda na svijet, koji se razlikuje od našeg. Zapadni pogled na svijet je, prije svega, materijalistički i prolazan, dok je naš duhovni i vječan. Uzmite, na primjer, filozofiju pragmatizma, koja je američka filozofija par excellence. Prema ovome je svaka ideja prosuđena kao istinska ili pogrešna u ovisnosti o njenoj iskoristivosti ili neiskoristivosti u praktičnom životu. Ako bi ideja Živog Boga ili ideja molitve dokazano bila beskorisna u praktičnom životu, mogla bi biti proglašena kao pogrešna i odmah napuštena. Teško muslimanima ako donesu svoju osrednjost, mamonizam, prostituciju, alkoholizam, ateizam i slična zla, koja su osnovni uzrok svih problema našeg vremena.

______________________________

Ćamil Avdić

 Godišnjak BGZ Preporod, Sarajevo, VI/2006, 347-356.

Prijevod: Adil Osmanović

(1) F. Sh. Taylor, Kratka historija nauke.

(2) Zavještanje islama (nauka i medicina) od Maksa Majerhofa.

(3) F. Sh. Taylor, Kratka historija nauke.