Vehbija Hodžić (1916-1977)

U predvečernjim časovima, 10. februara, 1977. godine, pronijela se čaršijom tužna vijest da je u 61. godini života na Ahiret  preselio Vehbija Hodžić. Preko cijele noći zvonili su telefoni i slali se telegrami tog sadržaja svim prijateljima i rodbini van Novog Pazara, kako bi sa duboko ožalošćenom porodicom i sugrađanima ispratili rahmetliju do njegove vječne kuće. Iznenadna smrt otrgla je iz naše sredine jednog cijenjenog alima, eruditu, poliglotu i iznad svega plemenitu dušu.

Bio je jedan od najistaknutijih i  najplodnijih bošnjačkih pisaca, prevodilac i neumorni radnik na polju islamske prosvjete. Pritom i jedan od najvrjednijih saradnika islamskih listova i publikacija.

Rođen je 7. januara 1916. godine u selu Čukote (Donja Pešter), u blizini Tutina, u ulemanskoj porodici. U svakoj generaciji ove porodice bio je po jedan do dvojice hodža. Pradjed Alija bio je imam, djed i otac bili su hodže. Otac, mula Selman-Mane,  bio je predsjednik Opštine Delimeđe od 1912. do 1932. godine. Nakon toga je, do svoje smrti 1951. godine, bio imam u Koniču u Melajama.

Vehbi-efendija je osnovnu školu završio privatno zbog toga što u selu nije postojala državna obrazovna ustanova. Godine 1928. otac ga odvodi u Skoplje gdje ga upisuje u Veliku medresu koju završava 1936. godine. Po završetku Medrese upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu. Nakon što je saznao za otvaranje Više šerijatsko-teološke škole u Sarajevu, Vehbija prelazi na ovaj, naš najveći, vjerski zavod.

Još kao srednjoškolac bavio se pisanjem i svoje prve radove objavio je u Islamskom glasniku, Islamskom svijetu, Narodnoj pravdi, Gajretu, Glasniku, Takvimu i dr. Dobrovoljno je pisao i sarađivao sa brojnim islamskim listovima i edicijama. Da je bilo većeg razumijevanja, književni rad Vehbije Hodžića bio bi mnogo obimniji i raznovrsniji. I pored toga što je često nalazio na nerazumijevanje odgovornih lica i odugovlačenje sa štampanjem njegovih radova, on nije prestao sa radom. Iza njega je ostalo toliko završenih, nezavršenih ili započetih radova, da bi bibliografija Vehbije Hodžića kvantitetom iznosila više od svega objavljenog u to vrijeme.

Za Hodžićevog života svjetlost dana ugledale su knjige Temelji islama i Mevlud koji je odštampan 1975. godine. Mevlud, sa kojim je Vehbi-efendija učestvovao na konkursu  Vrhovnog islamskog starješinstva i dobio drugu nagradu, doživio je i svoje drugo izdanje 2021. godine. Njegovo životno djelo  Islam u svjetlu nauke i filozofije ugledalo je svjetlost dana tek 2010. godine. To je zaista veliko djelo sa blizu 1500 strana u rukopisu. Djelo se sastoji iz tri dijela: Akaid, Praktične dužnosti ili manifestacija islamskog vjerovanja i Nauka o moralu.

U rukopisu postoji djelo Problem dobra i zla, sa 95 poglavlja i 517 stranica, kao i Islam i nauka ili Kulturna historija muslimana sa oko 550 strana.

Vehbi-efendija je dobrim dijelom sastavio i Tematiku hadisa držeći se Muslimove zbirke. Dovršio je djelo Tematika Kur’ana – izbor ajeta po temama. Ovo bi djelo dobrodošlo svim vaizima, imamima, učenicima medrese i svima koji se interesiraju za sadržaj Kur’ana a.š.

Veoma je obiman prevodilački rad Vehbije Hodžića. Pored originalnih radova, rahmetlija je prevodio sa njemačkog, francuskog, engleskog, arapskog i turskog jezika kao izuzetan poznavalac evropskih i istočnih jezika. Preveo je Apologiju islama, italijanske orijentalistice Laure Valjeri. Ovo izuzetno prevodilačko djelo trebalo je biti štampano u biblioteci Glasnika što se, nažalost, nije nikada realiziralo.

Vehbi-ef. Hodžić preveo je i veliki Kamus, turskog sociologa Mehmeta Fuata Koprulua, tursko-arapsko-francusko-persijski rječnik sadržanog kroz 544 strane u rukopisu. Napisao je Tursko-srpskohrvatski rječnik, pripremao je i Paralelni srpskohrvatsko-njemačko-francusko-italijansko-persijsko-arapsko-turski rječnik sa 8000 najpotrebnijih  riječi.

Sa njemačkog jezika preveo je djelo Islam – religija čovječanstva, a sa engleskog jezika Islam – religija za sve i svakog.

Neumorni Vehbi-ef. Hodžić pisao je i lijepu književnost. Pisao je pjesme, pripovijetke kao i dvije drame. Rukopis jedne od dvije drame je nestao, a drugi, pod nazivom Žalosna svadba, uspješno se izvodio na sceni Narodnog pozorišta Novog Pazara sa ogromnim interesovanjem građana.

Malo je poznato da je Vehbi-efendija bio vrijedan sakupljač narodnih umotvorina. Rado je svoje radove poklanjao onima koji su bili zainteresirani jer je bio mišljenja da nije važno autorstvo, već da rad zaživi ulaskom u narod. Radio je za dobrobit zajednice jer je znao da u ime Boga neće biti uzaludno, a Kur’an mu garantira riječima: „Svako dobro djelo koje budete za sebe učinili i unaprijed ga poslali, sigurni budite da ćete ga kod Boga naći.”

Zaslugom ovog izuzetnog čovjeka u Novom Pazaru je osnovana Islamska biblioteka koju je sam vodio. Uspio je da ostvari ideju o sakupljanju knjiga od onih koji su ih željeli pokloniti, te je ova ustanova otvorena 1971. godine. Vehbija Hodžić je sam brinuo o uređenju i radu biblioteke, koja je tada doživjela apsolutni procvat i sijala punim sjajem.

Na njegovu inicijativu bio je formiran Fond za stipendiranje učenika medresa i studenata islamskih fakulteta. Držao je i tečaj arapskog jezika sa jednom grupom imama. Njegova kuća je uvijek bila otvorena za studente koji su tražili pomoć. Nikada nije naplaćivao svoj rad. Prezirao je javašluk i gubljenje dragocjenog vremena u dokolici i besposlici jer je znao da je to grijeh i da će kod Boga biti odgovoran svako ko svoje vrijeme traći, kako to i stoji u hadisu: “Najtežu kaznu na Sudnjem danu imat će onaj koji je besposlen sjedio.”

Tog petka, 11. februara 1977. godine, dženaza je obavljena iza ikindije koju je klanjala ogromna masa svijeta i zatim se polako kretala putem dugim nekoliko kilometara do groblja Gazilar. Dirljiva je bila ta slika. Tabut je nošen podignut visoko iznad glava, kako se nose samo zaslužni i veliki alimi.

Kao da je lebdio nad zašutjelim svijetom koji mu odaje ovu veliku počast. Mnogi ljudi koji su posmatrali dženazu su to prvi put vidjeli i šutke se pridruživali ogromnoj koloni kako bi se podrobnije raspitali ko je rahmetlija i da bi na mezarju čuli neku riječ o njemu od Vehbijinih pijatelja i poštovalaca. Ostalima, koji su u tišini stajali sa strane i nijemo sve posmatrali, bilo je jasno da se radi o vrlo zaslužnom i izuzetnom čovjeku.

Kreativna snaga i stvaralačka aktivnost Vehbije Hodžića mogla se mjeriti sa uraganom i zato na njegovom mezaru stoji nišan u obliku knjige na kojem stoji rečenica koja opisuje Vehbijin životni moto: „Učite! U znanju je spas.”

R: El-merhum, N: Dragulj ummeta, A:  Dr. sc. Amela Malićević