Biopsihosocijalne dimenzije Ramazana (1.dio)

Ramazan, koji nam dolazi jednom godišnje, idealan je inkubator promjena uvjerenja o sopstvenom zdravlju, kao i zdravstvenog stanja. Jedinstvena je prilika.

 

Čovjek. Najkompleksnije stvorenje u ovom Univerzumu. Kompleksnije od najsavremenijih kompjutera. Pa ipak, onoliko koliko težimo da govorimo o kompleksnosti elektronskih tekovina savremene civilizacije, čini mi se da u istoj mjeri pokušavamo da simplificiramo čovjeka i svedemo ga, zbog naše neistančane sposobnosti opažanja, na par definicija i podjela koje držimo da su neupitne. Čovjek, sastavljen od brojnih komponenti koje plešu u skladu kakav samo Bog može dizajnirati. Koliko je samo različitih hemijskih elemenata, a od njih jedinjenja koja su gradivni blokovi našeg organizma, učestvuje u toj harmoniji najskladnijeg graditeljstva. I to je samo jedna dimenzija čovjeka. Ona biološka. Nedovoljna i jednolična. Nametnuta kao jedina.

Tendencija savremene medicine je prenaglašavanje biološkog pristupa u dijagnostici i liječenju čovjeka, nekada potpuno zanemarujući druge dimenzije u nama, poput psihološke, duhovne i socijalne dimenzije. Zaboravljamo ono što je čovječanstvo znalo oduvijek – fizičko, psihološko i duhovno je nerazdvojivo. A one skupa čine socijalno. Definicija Svjetske zdravstvene organizacije kaže da je zdravlje stanje fizičkog, psihološkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti. Stari Grci su smatrali da dobar ljekar mora biti i filozof zainteresiran za društvo. I ne samo društvo, već i za prirodu i okruženje u kojem živi. Dakle, sve društvene okolnosti se sasvim sigurno odražavaju na unutrašnje stanje čovjeka. Koliko puta ste čuli da neko, držeći ruku na grudima, kaže: „Boli me duša.“ Ovo u medicini nazivamo somatizacija. Kada psihološko i duhovno postane fizičko. U okolini koja je socijalna.

Ovo što ste upravo pročitali je holistički pristup medicini. To znači posmatranje čovjeka kao cjeline, jer čovjek to i jeste. Nikada nije bolestan samo organ, već je bolestan čovjek zbog organa koji nije u fiziološkim granicama, u granicama zdravlja. Kada vas je posljednji put ljekar upitao kako se osjećate i da li postoji nešto što je moglo uzrokovati tegobe? Vidite li favorizaciju biološke perspektive u odnosu na ostale?

Tek kada posmatramo čovjeka kao cjelinu, možemo zaista raditi na ispravnoj dijagnostici i liječenju. Suprotno, gušimo alarme i simptome koje tijelo šalje.

Onda ne čude dokazi koji postoje, kao na primjer da je statistički značajna učestalost određenih bolesti kod pacijenata koji su pretrpjeli neki vid izrazitog stresa ili život u okolini koja je stresogena i nesigurna. Primjeri su brojni, od pogoršanja simptoma astme pacijenata koji su pretrpjeli neki oblik rasizma, do pojave multiple skleroze kod pacijenata koji su tokom cijelog života gušili ljutnju i tugu u sebi nakon što su bile žrtve nasilja.

Pojava različitih autoimunih bolesti u medicini često se opisuje pojmom „idiopatski“, što je akademski način da kažemo ne znamo porijeklo. U takvim vrstama oboljenja tijelo se okreće samo protiv sebe. Mislim da je mehanizam tu jasan. Hipertenziju, tj. povišen krvni pritisak, također u ogromnoj većini slučajeva opisujemo kao idiopatsku, a sama nam riječ kaže – povišena tenzija.

Skoro mi je prijatelj rekao: „Definicija zdravlja i dijagnostika koja je danas dostupna takva je da za rijetko koga možemo reći da je potpuno zdrav.“ Interesantno zapažanje. Bilo bi dobro ukoliko bismo uspjeli definirati okvire zdravlja. I to je relativno lako sa fizičke strane. Vidimo rezultate laboratorijskih analiza krvi, uradimo ultrazvuk ili rendgen dijagnostiku i već su nam stvari jasne. Međutim, budući da je čovjek konstantna promjena i da se u svakom trenutku odigravaju milioni procesa u organizmu, kako možemo znati da neka mala ćelija u zabačenom dijelu organizma ne „odluči“ iznenada da krene u patološku diobu, stvarajući razarajući tumor? Jako teško, kao što čovjek ni sam ne zna da li u njemu samom, čak u podsvijesti, postoji nešto što ga razara, a našta je naviknut, jer je dugo tu. Dok zaista ne pogleda u sebe.

Da li postoji tačna granica između zdravlja i bolesti i da li možemo uraditi nešto da spriječimo bolest?

Taj prostor između čistog zdravlja i čiste bolesti je, nažalost, neispunjen, prazan. A tu je mjesto (trebalo bi da bude) posebnog predmeta medicinske higijene. Njena uloga je preventivna, to jest da se spriječi ili minimizira bolest. U općem stanju duha modernog kapitalizma i ubrzanog života imamo brzu hranu, još brže vozove i najbrža rješenja za bolesti. Skoro da se ne govori o prevenciji, odnosno o tome kako način života i okolina u kojoj se čovjek nalazi utiče na ono što će se desiti za jednu, pet ili deset godina. Osjećao sam se poraženo kada sam na predavanju čuo svog profesora da kaže: „Umiru nam žene iz Sandžaka od bolesti kao što je rak grlića materice, stanja koje se lako može primijetiti na vrijeme i liječiti uspješno.“ Ili, kad već nastane bolesti, da se govori o tome koliko faktori van tijela utiču na stanje tijela. Kao da je čovjek mašina, potpuno nezavisna od okoline u kojoj se nalazi. A istina je drugačija. Medicinska terapija mnogo će bolje djelovati ukoliko se uključe i ostali vidovi terapije.

Nama je danas brojnim faktorima otežano očuvanje zdravlja i ne možemo očekivati da medicinske ustanove pomognu potpuno u procesu ozdravljenja. Nekada to ne mogu zato što uzroci nisu pod njihovim ingerencijama, a nekada zato što ne postoje određena saznanja koja se moraju primijeniti. Moramo biti sami svoji ljekari. Moramo konsultirati i stara znanja.

Na primjer, govorimo o strašnom porastu epidemije autizma kod djece. Govorimo o strašnom porastu epidemije gojaznosti. Gojaznost kao epidemija. Oko 400% povećanje učestalosti gojaznosti u odnosu na prošli vijek. Jedan milion ljudi je gojazno. Posebno je važno naglasiti gojaznost kod djece, koja je ranije bila raritet. Učestalost karcinoma povišena. Čim govorimo o naglim porastima, jasno da je da su faktori koji djeluju na cijele populacije uzročnici. Nešto spolja utiče na tijelo. Geni se ne mogu promijeniti za 20, 30, 40 godina.

Da li ovo pali neke alarme? U vremenu kada se puno priča o zdravlju i zdravom životu, mi imamo epidemije koje su direktno vezane sa načinom života? O čemu se radi?

Navedene stvari trebalo bi da budu predmet interesiranja širih narodnih masa, jer samo tako moguće je promijeniti stvari nabolje. Za sada, moje je da vam kažem. Na nama je da se izborimo u tom procesu.

Kao što je čovjek nedjeljiv, tako je i posao kojim se bavi čovjek nedjeljiv od onoga što on jeste, odnosno onoga što nosi u sebi. Tako, ljekar koji je zaista zainteresiran za zdravlje čovjeka, a ne samo za smirivanje simptoma, iz medicinske nauke i saznanja o svijetu izvlačit će rješenja za tegobe koje pacijent nosi, kao da liječi nekog svog rođenog. Brinut će o pomenutim stvarima. Medicina se mora još više humanizirati. Moramo dobiti širinu. Ljekari moraju biti više od ljekara.

Ako izuzmemo urođene, genetske bolesti (kojih je manje od 10%), možemo slobodno reći da su bolesti tijela i duše uzrokovane u određenoj mjeri faktorima sredine. Ili kako to divno kaže dr V. Jerotić: „Od gripa do raka, sve su bolesti psihosomatske.“

Duboko sam ubijeđen da post ima liječnički kapacitet.

U kontekstu prevencije, pa kada je bolje vrijeme nego vrijeme Ramazana da razmislimo o svemu do sada rečenom i dođemo do toliko neophodne promjene?

Ramazan, koji nam dolazi jednom godišnje (jednom se riječ pominje u Kur ‘anu) idealan je inkubator promjena uvjerenja o sopstvenom zdravlju, kao i zdravstvenog stanja. Jedinstvena prilika. U islamskoj tradiciji je naglašenost limitiranosti određenih trenutaka. Kaže se: „Iskoristimo troje prije troje…“ Postoje dvije kategorije ljudi kada je u pitanju Ramazan: oni koji Ramazan shvataju kao tešku obavezu i oni koju mu se raduju jer je inkubator promjena.

Kod ljudi koji ne poste postoji nekakva vrsta oduševljenja postom. Sjećam se kada su me kolege u Beogradu pitale začuđeno: „Ni vodu!?“ Postoji pogrešno uvjerenje da je post neizdrživ i pretežak za čovjeka. A zapravo, čovjek prosječne visine i težine (180cm, 80 kg, BMI 25) mogao bi da izdrži tri Ramazana (oko 90 dana bez hrane). To govori dovoljno u prilog činjenici da nas Allah nije opteretio nečim što ne možemo izdržati.

Šta nam to Ramazan radi i kako djeluje na fizičku, psihološku, spiritualnu i socijalnu komponentu čovjeka? A djeluje na baš svaku.

Vidite, život teži da uđe u rutinu, autopilot način funkcioniranja. To je odlična ekonomija mozga. Većina nas provodi vrijeme u stanju smanjene svijesti, zarobljeni u mrtvim mislima i u pogubnim obrascima ponašanja, koji su toliko dugo tu da smo ih prestali biti svjesni. To onda, iz neznanja, nazivamo sudbinom. Međutim, ako zaista nismo tu svojim bićem, onda je i namaz gimnastika, a osjećaj sopstvenog tijela nepostojeći ili umanjen. Vjerovali ili ne, većina ljudi nije potpuno svjesna svog tijela (zasigurno će tema u nekom od sljedećih brojeva, ako Bog da, biti uticaj traume na ovo stanje). Puno pacijenata potiskuje tegobe, normalizira ih jer su već dugo tu, jave se kada je prekasno ili ih osvijeste kasno. Nismo tu. Zato što smo uvijek negdje naprijed ili negdje iza – nikada zaista tu. Ne primjećujemo svijet oko sebe. Ne osjećamo ukus hrane, te se prejedamo. Vjerujte, većina ljudske patologije potiče od neprisustva. Što smo dublje tu, moje uvjerenje je da su i Božije instrukcije bliže, jer Allah je Živi i obraća se živima. Samo onda kada nismo robovi navika u mogućnosti smo da osjetimo i vidimo instrukcije koje nam svakodnevno dolaze.

Ramazan potpuno dekonstruira taj automatizam u ponašanju i opažanju. Vraća nas u sadašnjost. U ovaj momenat koji je tu, ovdje i sada. Ne postoji drugi. Ne možeš jesti preko dana. Budiš se noću. Mijenjaš navike. Primoran si da budeš prisutan jer se mijenjaju sve okolnosti. Ne možeš više slijepo bauljati kroz život. Do te mjere su promjene intenzivne da si u početku i napet, nervozan. Osjećaš glavobolju, malaksalost. Veliki dio tebe želi komfor. Želi sigurne granice, koliko god one bile ograničavajuće, barem su poznate. Želi da se vrati u niža stanja svijesti. Međutim, ubrzo nakon toga potpuno se povezuješ sa tijelom. Ulaziš u stanje prisustva. Osjećaš miris hrane, cijeniš svaku kap vode, koju nekada potpuno zanemaruješ i trošiš uzalud. Primjećuješ svijet oko sebe i pojačavaš senzibilitet čula. Odjednom mirišeš intenzivnije, čuješ jasnije. Vidiš stvari prvi put. Tvoje tijelo je jače. Shvataš da si u posebnom psihološkom, duhovnom i fizičkom stanju. Stanju mira i uravnoteženosti. A iz te pozicije najbolji si član zajednice. Različita ramazanska druženja doprinose zdravlju upravo sama kroz sebe – druženjem. Udruživanje sa porodicom i prijateljima doprinosi zdravlju. Dodajmo tome i odnos prema onima koji nisu u mogućnosti da sebi priušte hranu i tragove na nama koje ostavlja pomoć koju im ukazujemo.

Post je naređen prije više od 1400 godina. Danas, postoje različiti oblici posta i to je trend. I životinje imaju svoj način posta. Post je dio prirode. Poste i druge konfesije. Dakle, post je sasvim prirodna stvar. Prebacujemo se na lunarni kalendar, koji je bliži prirodi, u skladu je sa prirodom, prati prirodne fenomene. To nam ukazuje da se vraćamo sami sebi, onom prirodnom u nama.

Postimo mjesec Ramazan, prije svega, zbog duhovnih dimenzija. To bi svakako trebalo naglasiti radi očuvanja nijeta. Međutim, Ramazan ima nesagledive zdravstvene benefite ukoliko se na pravi način sprovede. Tijelo je amanet i tako se prema njemu moramo odnositi. Bit ćemo odgovorni za sopstveno zdravlje. Ovo pišem, prije svega, kako bih vas ohrabrio da uvedete novine koje će doprinijeti vašem zdravlju.

Tokom suhog intermitentnog posta, kakav je ramazanski post, organizam prolazi kroz procese koji se nazivaju hormeza, odnosno adaptacije na stresne uslove, što može uključivati povećanu autofagiju (sačekajte, biće više riječi uskoro).

Hormeza se odnosi na biološki fenomen u kojem umjereni stres ili izazov izaziva pozitivne adaptivne odgovore u organizmu. Drugim riječima, umjereni stres može poboljšati otpornost organizma i doprinijeti poboljšanju njegove funkcionalnosti.

Hormeza podsjeća na princip što nas ne ubije, to nas ojača, gdje umjereni izazovi podstiču pozitivne adaptacije koje mogu poboljšati otpornost organizma.

Tokom perioda posta, adrenalin i kortizol, koji su hormoni stresa koji se tada javlja, mogu pokazivati određene promjene u svom nivou i aktivnosti. Ovi hormoni igraju ključnu ulogu u regulaciji energetskih procesa i prilagođavanju organizma na uslove ograničenog unosa hrane. Svojom aktivnošću podstiču povećanje nivoa šećera u krvi iz rezervi koje ima naš organizam. To što smo u stanju blagog stresa stimuliše nas da se trudimo i da radimo više nego inače, preskačemo doručak i prekidamo zabludu da je doručak najbitniji obrok. Na ovaj način postajemo sposobniji za izazove koji dolaze. Energiju koja se inače troši na varenje hrane sada koristimo drugačije.

 

Nastavit će se…

Glas islama 341, R: Islam i medicina, A: Haris Plojović