Prakticiranje prve kur’anske zapovijedi u mjesecu Ramazanu (I dio) 

Dr. Tarik es-Suvejdan kaže: „Allah mi nije podario veću korist, nakon imana u mom životu, od koristi čitanja počev od mog djetinjstva pa do danas. Sada čitam u prosjeku jednu knjigu svaka tri dana.”

 

Uvod

 

Jedan od najvećih izvora snage jednog naroda je znanje, nauka i spoznaja, a jedan od najširih izvora znanja i spoznaje je čitanje. Prve generacije našeg ummeta shvatile su ovu činjenicu i to je rezultiralo historijom prepunom velikih dostignuća u raznim domenima: vjerskom, naučnom, ekonomskom, kulturnom, socijalnom itd. Tako je islamska država postala svjetionik nauke i znanja, sa čijeg su se izvora mogli napajati svi narodi toga doba. Svako ko prati historiju procvata islamske kulture i civilizacije jasno će primijetiti da se ona kontinuirano povezivala sa čitanjem, ljubavlju prema nauci i znanju i njihovom neprestanom sticanju i istraživanju.

Ako pogledamo realnost novonastalih i razvijenih naroda, nalazimo da su usvojili obrazovanje kao osnovu svog civilizacijskog napretka, da su željeli širiti znanje i olakšati njegove uzroke i napravili ključ za to: poticanje i pospješivanje čitanja, te njegovo promoviranje među različitim kategorijama društva. Pogledajte šta se dogodilo u SAD-u u ljeto 1951. godine, kada se u Vašingtonu sastala grupa pisaca, izdavača, bibliotekara i načelnika odjela za kulturu i usmjerenje. Njihov zadatak bio je da odgovore na jedno pitanje koje je dominiralo njihovim mislima i u praktičnom smislu ih zabrinjavalo. To pitanje je: Šta možemo učiniti da ohrabrimo ljude da što više čitaju? Iznalaženje odgovora na ovo pitanje bilo je posebno važno imajući u vidu da je čitanje u moderno doba postalo vitalna stvar i nijedno društvo ne može bez toga. Danas to više nije luksuz, već je postalo nasušna potreba. Rješavanjem ovog pitanja oni su ostvarili ogroman napredak, što njihova stvarnost i potvrđuje.

Što se tiče naroda koji su opisani kao zaostali u razvoju, uključujući, uglavnom, i naš islamski svijet, njihova zajednička karakteristika jeste da nemaju ispravnu kognitivnu strukturu, što je prirodan rezultat ograničenja prakse čitanja i ne vođenja brige o njoj, jer vremenom muslimansku djecu i omladinu okupiraju, njihove misli i njihova srca osvajaju različiti vidovi zabave oličene u igri, pjesmi, zabavi, mnoštvu televizijskih i satelitskih kanala, mobilnim telefonima, igricama, praćenju različitih društvenih mreža, čatovanju na internetu itd, a sve to nauštrb vremena za čitanje, sve dok oni koji ga zagovaraju i prakticiraju nisu postali stranci u vlastitom društvu.

 

Čitanje je praksa velikana 

 

Strastveno i svjesno čitanje ima vitalnu ulogu u formiranju velikih ljudi, vođa, mislilaca, reformatora, učenjaka, pisaca i drugih. Nalazimo mnoge mislioce koji potvrđuju ovu činjenicu. Sirijski mislilac Dževdet Se’id kaže: “Nećete naći nijednu osobu od velike važnosti, a da ne otkrijete da je strastveni čitalac.“ Islamski mislilac Halid Muhammed Halid kaže: “Istina je da iza svakog velikog čovjeka stoji velika hrpa knjiga koje je pročitao i na njima izgradio svoju kompaktnu misao. A kada pratite biografije velikana čovječanstva, otkrijete da je strast za čitanjem bila odlika njihovog djetinjstva i ranog odrastanja.”

Dr. Abdul-Kerim Bekkar kaže: “Studije su pokazale da su svi kreativni ljudi uglavnom bili istaknuti čitaoci kada su bili mladi.” Dr. Ahmed Hajri el-Umeri kaže: “Svi ljudi koji su utjecali i promijenili historiju nužno su bili strastveni čitaoci.” On, također, kaže: “Istražite sve one koji su napravili istinski napredak ili promjenu u ljudskoj historiji i vidjet ćete da su dobri čitaoci.”

Zaista, mnogi kreativni i utjecajni ljudi u islamskom, a i svijetu uopće, pripisuju zasluge čitanju za kreiranje svog uspjeha. Tako dr. Tarik es-Suvejdan kaže: „Allah mi nije podario veću korist, nakon imana u mom životu, od koristi čitanja počev od moga djetinjstva, pa do danas. Sada čitam u prosjeku jednu knjigu svaka tri dana.” Isto tako, učenjak i islamski mislilac Muhammed el-Gazali, koji se smatra jednim od obnovitelja islama u XX stoljeću, kaže: “Moje djetinjstvo je bilo obično i u njemu nije bilo ničega uzbudljivog. Ono što ga je odlikovalo bila je ljubav prema čitanju. Sve sam čitao i nije bilo nikakvog posebnog domena znanja koje je dominiralo u mom čitalačkom opusu. Čitao sam čak i u hodu i dok sam jeo.” Osnivač Microsofta Bill Gates, koji je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, kaže da je njegovo čitanje u ranoj dobi imalo veliki utjecaj na uspjeh koji je postigao, jer je bio strastveni čitalac. Kaže da čitanje u najranijoj dobi pomaže čovjeku da od malih nogu spozna svoje sklonosti, mašta i zamišlja uspjeh koji želi postići, kao i odgovarajuću naučnu oblast za sebe. Kaže da trenutno čita sahat vremena dnevno. Bill Gates svoj veliki uspjeh i bogatstvo pripisuje strastvenom čitanju u mladosti, koje mu je dalo svijest, zrelost i isticanje.

Romanopisci, također, ističu važnost intenzivnog čitanja u podsticanju njihove mašte i bodrenju da pišu, te pozivaju romanopisce početnike da to prakticiraju. Američka romanospisateljka Jennifer Egan savjetuje one koji žele postati kreativni pisci i kaže: “Čitajte knjige iz domena o kome želite pisati. Čitanje je hrana pisanja.” Dr. Abdul-Kerim Bekkar je otišao i dalje od toga, jer je pojasnio da je razlog uspona islamske civilizacije u njenim ranim epohama bio sam čin čitanja, a razlog njenog propadanja u kasnijim epohama bilo je napuštanje čitanja. Istakao je da je plodno čitanje rješenje, te je rekao: “Svako ko prati historiju civilizacijskog napretka u islamu jasno će primijetiti da je njegov uspon uvijek bio povezan sa čitanjem, ljubavlju prema nauci, strašću za znanjem i obiljem učenjaka i istraživača u njegovim različitim oblastima, što ne ostavlja mjesta bilo kakvoj sumnji da je strast za još više čitanja i druženje sa knjigama jedno od važnih rješenja za civilizacijsku krizu od koje pati islamski ummet.” Isto tako on kaže: “Svim narodima koji se danas opisuju kao zaostali zajedničko je da nemaju ispravnu kognitivnu strukturu, a postoji i neka vrsta otuđenja između većine njihovih pojedinaca i knjige.” Pored pomenutih postoje i mnoge druge izjave istraživača i stručnjaka koje potvrđuju ulogu čitanja u renesansi naroda i stvaranju velikih liderskih figura koje će uzdići ummet i izvršiti radikalne promjene. Međutim, mi ćemo se ovdje, zbog ograničenosti prostora, zadovoljiti onim što je prethodno navedeno.

 

Čitanje kod prvih generacija muslimana 

 

Čitanje je imalo svoj neosporan značaj za prve muslimane. A kako da to i ne bude tako kada imamo u vidu da je prva riječ u posljednjoj božanskoj Objavi upućenoj čovječanstvu bila riječ čitaj, kojom je počela poruka posljednjem poslaniku i vjerovjesniku Muhammedu a.s. To je prvo što je naređeno Allahovom Poslaniku s.a.v.s. i zbog velike važnosti čitanja sa njim je povezao učenje, pero i slast otkrovenja.

Historija našeg ummeta nosi u sebi mnoge ispisane stranice o ljubavi naših predaka prema čitanju i njihovoj strasti za čitanjem knjiga, o čemu svjedoče i mnoge predaje. Ovdje ćemo spomenuti neke od njih.

Šefik ibn Ibrahim el-Belhi je rekao: „Rekli smo Abdullahu ibn el-Mubareku: ‘Ako klanjaš s nama, zašto ne sjediš s nama?“’ On je kazao: ‘Idem i družim se sa ashabima i tabiinima.’ Upitali smo: ‘Gdje su ashabi i tabiini?’ Odgovorio je: ‘Idite i pogledajte moje knjige i shvatit ćete i vidjeti njihove tragove i djela.'“

Ez-Zuhri, Allah mu se smilovao, sakupio je mnogo knjiga i bio im je toliko posvećen da mu je njegova žena rekla: „Tako mi Allaha, ove knjige su mi teže od tri inočke.“ Ovo je veliki dokaz ljubavi imama Ez-Zuhrija prema čitanju i obimu njegovog upražnjavanja, sve dok nije postao jedan od poznatih pravnika i ličnosti u Medini.

Upitani su neki od njih: „Ko razgovara sa tobom?“ Pa bi stavili ruku na svoje knjige i rekli: „One.“ Oni ponovo upitaše: „A od ljudi?“ Odgovorili bi: „Oni koji su u njima.“

Oni su, Allah im se smilovao, čitali u svim situacijama. Ibnul-Kajjim kaže: “Znam neke prijatelje koji su bili pogođeni bolešću kao što je žestoka glavobolja i groznica, a knjiga mu je bila pored glave. Kada bi se osvijestio čitao bi iz nje, a kada bi mu se stanje pogoršalo onda bi mu doktor došao dok je bio u ovom stanju i rekao: – To vam nije dozvoljeno.”

Ovdje vrijedi spomenuti i Ebu Davuda es-Sidžistanija koji bi, kada je šio svoju odjeću, proširivao jedan od rukava svoje odjeće da bi u njega mogao staviti knjige. Mnogo je volio čitati, a nije htio otići ni na jedno mjesto da obavi neki posao, a da ne stavi knjigu u rukav da je čita u slobodno vrijeme.

El-Feth ibn Hakan, koji je prisustvovao El-Mutevekkilovom sijelu, kada bi El-Mutevekkil ustao zbog neke potrebe, izvadio bi knjigu iz rukava i počeo da čita dok se ovaj ne bi vratio.

Abdurrahman Ibn Tejmijje prenosi od svog oca da je rekao: „Moj djed“ – misli na Ebu el-Berekata Ibn Tejmijju – „bi mi, kada bi ulazio u toalet, pružio knjigu i rekao: – Pročitaj ovo i povisi svoj glas tako da mogu da čujem.”

Ibnul-Kajjim kaže: „Nikad nisam zadovoljan brojem pročitanih knjiga, a ako primijetim novu knjigu koju prije nisam vidio, osjećao sam se kao da sam naišao na blago.“

Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani završavao je Sahihul-Buhari u deset predavanja, koja su trajala od podne namaza do ikindije, Sahih Muslim u pet predavanja, tj. oko dva i po dana, a En-Nesa'ijev El-Kebir u pet predavanja, svako od njih je trajalo blizu četiri sahata. Tokom svog boravka u Damasku dva mjeseca i dvadeset dana pročitao je više od stotinu tomova sa komentarima i drugim djelima koja je obrađivao, što ukazuje na njegovu odlučnost, ustrajnost i visok nivo znanja.

Ahmed ibn Abdullah el-Mehdi bio je dosljedan u učenju i čitanju do tog nivoa da ne bi ispuštao knjigu iz ruke čak i kada je jeo.

El-Hasan el-Lulu'i četrdeset punih godina nikada nije poslije podne ili navečer zaspao ili se opružio bez knjige na grudima.

Šerijatski pravnik Ahmed ibn Muhammed ibn er-Rif'a imao je jake bolove u zglobovima, do te mjere da bi ga boljelo ako bi mu odjeća dodirnula tijelo. Uprkos tome, uvijek je imao knjigu sa sobom da čita. Čak i ako bi se prevrnuo na lice od bola on bi nastavljao da čita.

Ibn Sina kaže: „Tako mi Allaha, prestao sam da čitam samo dvije noći u svom životu: noć babove smrti i noć mog vjenčanja.“

Takav su status knjige imale kod naših ispravnih prethodnika. Tješile su ih u osami i tuđini, bile im poput bina na njihovim putovanjima i drug u samoći. Rezultat takvog odnosa prema knjizi i znanju bila je uspješna i plodna islamska civilizacija, čije su plodove ubirali i oni koji su bili daleko i oni koji su bili blizu, a čiji su plodovi još uvijek aktuelni u svijetu, uprkos nemaru, lijenosti, slabosti i poniženju koji su došli poslije toga perioda.

Zaključujemo s onim što je Salman ibn Fehd el-Avde ispričao o sebi, kada je bio učenik srednje škole: „Provodio sam dane tokom ljetnog raspusta u knjižari, odakle sam nosio knjige sa sobom kako bi ih čitao. Kada bi se odmor završio, zaključio bih da sam pročitao šezdeset knjiga ili više od toga.“

Glas islama 341, R: Islamske teme , A: Doc. dr. Nedžad Redžepović