Situacije u kojima se donose salavati na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (1. dio)

Prenosi od Ebu Muhammeda Ka‘ba b. Udžre, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je izašao među nas, a mi mu rekosmo: ‘Allahov Poslaniče, znamo kako da na tebe donosimo selame, ali kako da na tebe donosimo salavate?’ On reče: ‘Recite: – Allahumme salli ‘ala Muhammed, ve ‘ala ali Muhammed, kema sallejte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid. Allahumme barik ‘ala Muhammed, ve ‘ala ali Muhammed, kema barekte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid!'“

Broj mjesta na kojima se propisuje izgovaranje salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je raznolik. Islamski učenjaci su nastojali spomenuti situacije u kojima se izražavaju salavati na Poslanika, alejhis-selam, i naveli su različite brojke. Fokusirat ćemo se na brojku koju je spomenuo Ibn Kajjim, rahimehullah, u svom djelu Dželalul-efham, gdje navodi četrdeset jedno takvo mjesto.

Na prvom sjedenju, odnosno tešehudu

Kada je u pitanju donošenje salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvom sjedenju, islamski učenjaci su se razišli na dva mišljenja.

Pobornici prvog mišljenja su stava da se na prvom sjedenju ne uče salavati. Tog stava su bili pripadnici hanefijske (Semerkandi, Tuhfetul-fukaha, 1/137), malikijske (El-Hatab, Mevahibul-dželil, 2/250) i hanbeliske pravne škole (El-Maverdi, El-insaf, 2/56). Štaviše, tog stava je bio i Šafija u starom mezhebu. (En-Nevevi, El-medžmu’, 3/460)

Pobornici ovog stava ističu da nije prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je učio salavate na prvom sjedenju, niti je tome podučio svoje sljedbenike. (Ibn Kajjim, Dželalul-efham, 359. str.)

Također je mustehab, odnosno poželjno, da se ne zadržava dugo na prvom sjedenju. (El-Maverdi, El-havijel-kebir, 2/134)

Pobornici drugog mišljenja smatraju da je poželjno proučiti salavate na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvom sjedenju. Ovog stava su pripadnici šafijske pravne škole. (En-Nevevi, El-medžmu’, 3/460)

Oni ističu da je prvo sjedenje mjesto gdje se preporučuje spominjanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i smatraju da je to najpotpuniji način spominjanja njega. (Ibn Kajjim, Dželalul-efham, 359. str.; Imrani, El-Bejan, 2/237)

Na zadnjem sjedenju, odnosno tešehudu

Za učenje salavata na posljednjem sjedenju, odnosno tešehudu, prenijeto je nekoliko hadisa  Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su autentični, a u kojima Allahov Miljenik, sallallahu alejhi ve sellem, podučava svoje drugove, odnosno ashabe, kako će donositi salavate na njega.

Od Ebu Muhammeda Ka‘ba b. Udžre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je izašao među nas, a mi mu rekosmo: ‘Allahov Poslaniče, znamo kako da na tebe donosimo selame, ali kako da na tebe donosimo salavate?’ On reče: ‘Recite: Allahumme salli ‘ala Muhammed, ve ‘ala ali Muhammed, kema sallejte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid. Allahumme barik ‘ala Muhammed, ve ‘ala ali Muhammed, kema barekte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid!'“

(Allahu moj, donesi salavat /učini posebnu milost/ na Muhammeda i na njegov rod, kao što si to učinio na Ibrahimov rod, Ti Si uistinu Hvaljen i Slavljen! Allahu moj, Ti obaspi obiljem Svoga blagoslova Muhammeda i njegov rod, kao što Si tako blagoslovio Ibrahimov rod, Ti Si, uistinu Hvaljen i Slavljen!) (Muslim, br. 407)

Također i hadis Ebu-Humejda Es-Sa'idija, radijallahu anhu, da su ashabi kazali Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Kako ćemo na tebe donositi salavat?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Recite: – Allahumme salli ‘ala Muhammedin, ve ezvadžihi ve zurijjetihi, kema sallejte ‘ala ali Ibrahim, ve barik ‘ala Muhammedin ve ezvadžihi ve zurijjetihi, kema barekte ‘ala ali Ibrahim, inneke hamidun medžid.” (Buhari, br. 3369; Muslim, br. 407).

Islamski učenjaci se razilaze na dva mišljenja kada je u pitanju donošenje salavata na Poslanika, alejhis-selam, u toku namaza, odnosno na posljednjem sjedenju.

Prvo mišljenje jeste da je učenje salavata na posljednjem sjedenju vadžib, odnosno obaveza. Ovog stava je bio Šafija (El-um, 1/117) i pripadnici hanbelijske pravne škole (El-Mugni, 1/541).

Drugo mišljenje jeste da je učenje salavata na posljednjem sjedenju sunnet i tog stava je bio Ebu Hanife (Ed-durerul-muhtar, 1/478; Eš-šerhus-sagir, 1/319)  i Malik  (Muveta, 1/165; Et-Temhid, 16/2184).

Pobornici prvog mišljenja dokazuju svoje mišljenje Allahovim riječima: …O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu selame (pozdrave). (El-Ahzab, 56)

Također, dokazuju i hadisom koji se prenosi od Ebu Muhammeda Ka‘ba b. Udžre, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je izašao među nas, a mi mu rekosmo: ‘Allahov Poslaniče, znamo kako da na tebe donosimo selame, ali kako da na tebe donosimo salavate?’ On reče: ‘Recite: – Allahumme salli ‘ala Muhammed, ve ‘ala ali Muhammed, kema sallejte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid. Allahumme barik ‘ala Muhammed, ve ‘ala ali Muhammed, kema barekte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid!'“

(Allahu moj, donesi salavat /učini posebnu milost/ na Muhammeda i na njegov rod, kao što Si to učinio na Ibrahimov rod, Ti Si, uistinu, Hvaljen i Slavljen! Allahu moj, Ti obaspi obiljem Svoga blagoslova Muhammeda i njegov rod, kao što Si tako blagoslovio Ibrahimov rod, Ti Si, uistinu, Hvaljen i Slavljen!) (Muslim, br. 407)

Sa druge strane, pobornici drugog mišljenja smatraju da se spomenuti ajet i hadis odnose na djelo koje je mustehab – poželjno učiniti, a ne obavezno.

Kao dokaz spominju hadis kojeg Bilježi Ebu Davud u svome Sunenu, a prenosi ga od Abdullaha b. Muhammeda en-Nufejlija, kojeg je obavijestio Zuhejr, prenijevši od El-Hasana b. El-Hurra da je Kasim b. Muhajmir kazao: „Alkame me je uzeo za ruku i ispričao mi da je njega Abdullah b. Mes'ud uzeo za ruku, a Allahov Poslanik je uzeo Abdullaha za ruku i podučio ga tešehhudu u namazu, a onda rekao: – Ako ovo i izgovoriš i završiš, završio si namaz. Nako toga, ako hoćeš idi, a ako hoćeš sjedi.“ (Ebu Davud, br. 969)

Dakle, pobornici drugog mišljenja dokazuju fragmetnom spomenutog hadisa: „…ako ovo izgovoriš i završiš, završio si namaz…“

I kažu: „Da je obaveza donošenje salavata u toku namaza obaveza, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi to spomenuo.“ (Ibn Abdul Ber, El-istizkarul-džami’ li mezhebi fukahail-emsar, 6/251)

Također, argumentiraju hadisom kojeg prenosi Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedeći na prvom sjedenju, kao i na drugom, učio: „Et-tehijjatu lillahi… ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.“ Na prvom sjedenju bi ustao neposredno nakon proučenog tešehuda, a kada bi bio na drugom sjedenju, dovio bi poslije proučenog tešehhuda, pa bi predao selam. (Ahmed, 7/392/4382; Ibn Huzejme, 1/350/708.)

Na kraju Kunut-dove, u toku namaza

Kunut-dova na vitr namazu uči se na trećem rekatu prije nego što se ode na ruku’ tokom cijele godine. Na svakom rekatu vitr namaza treba proučiti Fatihu i uz nju treba proučiti kur’ansku suru. Kada bude želio da pruči Kunut-dovu treba da donese tekbir, odnosno da izgovori riječi Allahu ekber i da podigne ruke, a zatim će proučiti dovu. Kada je u pitanju Kunut-dova, ona se ne uči u nekom drugom namazu osim vitra, to je stav učenjaka hanefijske pravne škole.

Prenešeno je više tekstva Kunut-dove, a mi ćemo spomenuti neke:

„Allāhumme innā neste’īnuke ve nestagfiruke ve nestehdike ve nu’minu bike ve netūbu ilejke ve netevekkelu ‘alejke ve nusni ‘alejkel-hajre kullehū. Neškuruke ve la nekfuruke. Ve nahle’u ve netruku men jefdžuruke. Allāhume ijjāke na’budu ve leke nusalli ve nesdžudu ve ilejke nes’ā ve nahfidu nerdžu rahmeteke ve nahsā ‘azābeke. Inne ‘azābeke bil-kuffāri mulhik.“

(Allahu! Mi samo od Tebe pomoć tražimo, od Tebe oprosta tražimo i od Tebe uputu tražimo! Mi Tebe vjerujemo, Tebi se sa pokajanjem obraćamo, u Tebe se pouzdajemo! Tebe hvalimo svakim dobrom, zahvaljujemo Ti na Tvojim blagodatima, a nismo prema Tebi nezahvalni i nevjerni! Mi odbacujemo i ostavljamo onoga ko griješi prema Tebi (i ko neće da Ti se pokori). Allahu! Mi samo Tebe obožavamo, Tebi namaz klanjamo i Tebi na sedždu padamo! Tebi žurimo, za Tobom žudimo i Tebi služimo! Nadamo se Tvojoj milosti, a bojimo se Tvoje kazne! Tvoja će kazna zaista stići nevjernike!) (Et-Taberani, El-Kebir)

“Allahumme-hdini fimen hedejte, ve ‘afini fimen ‘afejte, ve tevelleni fimen tevellejte, ve barik li fima e'atajte,  ve kini šerre ma kadajte fe inneke takdi ve la jukda ‘alejke, innehu la jezillu men valejte (ve la je ‘izzu men ‘adejte) tebarekte rabbena ve te’ alejte. Ve sallallahu alen-n-ebijj!

(Allahu, uputi me među one koje Si već uputio, oprosti mi s onima kojima Si već oprostio, preuzmi odgovornost nada mnom s onima nad kojima Si već preuzeo, sačuvaj me od zla odluka koje Si već donio, jer Ti propisuješ stvari, a ne obratno, ne uzdiže se onaj koga Si Ti već odbacio.  Blagoslovljen Si, Gospodaru naš Uzvišeni. Neka je salavat na Vjerovjesnika! (Ahmed, br. 1720, 27820; Ebu Davud, br. 1425; Tirmizi, br. 464; Nesai, br. 1745, 1746; Miškat, br. 1373), a ono što je između zagrada to bilježi Bejheki (2/209, 497, 498). Ispravno je, a Allah najbolje zna, da je ova dova općenita i da se ne ograničava samo na vitr namaz. Hadis koji je ograničava na vitr namaz je šaz. Hadis koji je vjerodostojan o ovoj dovi ne sadrži spomen niti Kunut-dove, niti vitr namaza. (Telhisul-habir, 2/12; El-Bedru-l-munir, 3/634-635)

“Allahumme ijjake na’budu ve leke nusalli ve nesdžudu ve ilejke nes'a ve nahfidu, nerdžu rahmeteke ve nahša ‘azabeke. lnne ‘azabeke bil-kafirine mulhik. Allahumme inna neste'inuke ve nestagfiruke ve nusni alejkel-hajre ve la nekfuruke ve nu'minu bike ve nahda'u leke ve nahle'u men jekfuruke!”

(Allahu, Tebe obožavamo i Tebi molitvu obavljamo, Tebi sedždu činimo i Tebi žurimo, Tebi služimo i Tvojoj se milosti nadamo, Tvoje se kazne plašimo. Tvoja kazna, doista, bezbožnike sustiže. Allahu, mi, uistinu, pomoć od Tebe tražimo, i oprost od Tebe molimo i na dobru Tebi zahvaljujemo. Ne poričemo Te, nego vjerujemo u Tebe. Tebi se pokoravamo i odričemo se onih koji u Tebe ne vjeruju.) (Hadis je sahih mevkuf, a bilježi ga Bejheki, br. 2963. u Sunenul-kubra. Ovo su riječi Omera b. El-Hattaba, radijallahu anhu, a ne Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.)

“Allahumme inni e'uzu bi ridake min sehatike ve bi mu'afatike min ‘ukubetike, ve e'uzu bike minke, la uhsi senaen alejke, Ente kema esnejte ‘ala nefsike!”

(Allahu, sklanjam se pod zadovoljstvo Tvoje pred srdžbom Tvojom, pod oproštaj Tvoj pred kaznom Tvojom, zaštitu tražim od Tebe pred Tobom, jer ja ne mogu obujmiti granice hvale i pouzdanja u Tebe. Ti Si onakav kako Si o Sebi pohvalno rekao.)  (Ebu Davud, br. 1427, Tirmizi, br. 3566,  Nesai, br. 1747, Ibn Madže, br. 1179)

Sve spomenute dove, kao i mnoge druge koje nismo spomenuli, završavaju se salavatom na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno riječima: Ve sallallahu alen-n-ebijj – Neka je salavat na Vjerovjesnika!

Glas islama 341, R: Islamske teme  , A: Edin Redžepović