Putovanje je cilj 

Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu. (En-Nahl, 125)

 

Govorit ćemo o jednoj od omiljenih tema svih idealista. To je nešto što, koliko mi se čini, nedostaje u većem dijelu naše međusobne komunikacije. Radi se o odgovornosti koju imamo u komunikaciji sa muslimanima, ali i sa nemuslimanima.

Pred kraj sure En-Nahl, Uzvišeni Allah kaže:

Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj.

 

Pozivaš nekog do koga ti je stalo 

Razmislimo dublje o ovome… Pozivanje nekoga čin je prijateljstva, pažnje i ljubavi. Ne pozivate nekoga koga mrzite, niti ikoga pozivate kada ste ljuti. Nikada ne pozivate na večeru nekoga na koga ste ljuti: „Hej, ti! Dođi na večeru!“ Ako to, nekim čudom, uradite, garantiram vam da vaš poziv neće biti prihvaćen. Šta se ovim želi reći? Želi se kazati da je sam čin da've, pozivanja ljudi u islam, nešto što je produkt ljubavi, poštovanja i ljubaznosti prema osobi koju pozivate u islam. Taj poziv ne smije biti ispunjen porukama mržnje, niti porukama osuđivanja. Ne možete se u taj poziv uputiti nadmeni, dokazujući svoju veličinu i ponižavajući druge. Jer, ako činite da'vu na taj način, to je sve osim pozivanja u islam. Ovo je bila analiza samo prve riječi iz ajeta: اُدْعُ / Pozivaj.

 

Put je sam po sebi destinacija 

Nakon prve riječi Pozivaj, Uzvišeni Allah kaže: …ila sebili Rabbike. Veoma je važno da ovaj dio ajeta prevedemo i razumijemo kako treba. Kada nekoga pozovem, zovem ga u moju kuću, zovem ga na neki skup, zovem ga na neki događaj, na konferenciju i tako dalje. Dakle, kada ljude pozivate, pozivate ih ka nekoj destinaciji. Nikada ne kažete: „Pozivam te na autoput koji vodi prema restoranu gdje organizirem svečanost“, zato što je autoput samo putanja prema destinaciji, već kažete direktno: „Pozivam te na svečanost u tom i tom restoranu.“ Samo takav poziv ima smisla. A sada, razmislite o riječima Uzvišenog:

Pozovi ljude na Put tvoga Gospodara.

Ovaj poziv se ne tiče destinacije, već puta. Ovo ne liči nijednoj pozivnici na svijetu. Upravo u tome se krije nevjerovatna količina mudrosti koju nam Časni Kur'an pruža. Navest ću primjer koji će pokazati o kakvoj mudrosti se radi. Kada pozovete ljude u vašu kuću (koja je u ovom slučaju destinacija), pa se oni ne pojave na vrijeme, opravdano ili neopravdano kasne već dva sata, uznemireni ste i pomalo ljuti. Ali, kada nekoga pozovete na put, ili autoput, zadovoljni ste čim kroče tim putem, bez obzira da li su prešli samo nekoliko centimetara ili hiljadu kilometara. Uzvišeni Allah nas je počastio ogromnom mudrošću u ovom ajetu, koja se ogleda u sljedećem: kada činite da’vu ne pozivate ljude da postignu perfekciju, niti to očekujete od bilo koga, pa ni od mene. Niko od nas ne može biti potpuno savršen, bez ikakve mahane i grijeha. Niko ne može dostići vrhunac koji se ogleda u krajnjoj destinaciji na tome putu. Jer, to je put. Ljudi se na tom putu kreću na različite načine: neki idu brže, neki sporije; neki se kreću efikasnije, a neki tromo; neki prelaze stotine milja, dok se drugi muče da pređu nekoliko koraka dnevno… Ali, znate šta? Sve to, baš sve, je uspjeh. Ako bilo koga od tih osoba smrt zatekne na tom putu, ako su se u trenutku smrti zatekli na njemu, iako nisu stigli do krajnje destinacije – kod Allaha su prihvaćeni kao ljudi koji su bili na Putu. Cijeli islam je opisan kao Put. Uzvišeni Allah kaže:

Uputi nas na Pravi put. (El-Fatiha, 5) 

Cijeli vaš život je put kojim putujete. Cilj kretanja po Pravom putu je napredovanje. Ali, Uzvišeni Allah nije odredio koliko brzo moramo napredovati i do koje tačke stići, jer svako ljudsko biće je različito. Vi dobro znate da nekim ljudima treba više vremena nego drugima da prihvate islam. Njihov put ka islamu je sporiji nego kod drugih. Zašto ne prihvatite činjenicu da nečiji progres nakon što prihvate islam je drugačiji nego kod drugih? Jedni sporije napreduju od drugih. To je normalna stvar. Krupne promjene se ne dešavaju preko noći. U vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je ashaba koji su iz potpunog neprijateljstva prema islamu prelazili u potpunu predanost Allahu. Međutim, bilo je i onih koji su se mučili, kojima je ta transformacija bila teška. Nije svaki ashab bio Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu. Nije svaki ashab bio ni Omer, radijallahu anhu. Čak i među ashabima su postojali stepeni.

Glas islama 341, Preveo: Senad Redžepović , R: Prijevodi

Nastavit će se…