Musliman(i) u vremenu

Osobina našeg pogleda na svijet je optimizam i bez obzira na mnoštvo mračnih stvari trebamo vjerovati da mi muslimani Bošnjaci ovih prostora, ali i regiona, sa svim svojim specifičnostima možemo da uzmemo i dobro Istoka i dobro Zapada.

Savremeni svijet nalazi se već dva vijeka u potpunoj sjenci zapadne civilizacije čije se vrijednosti propagiraju kao univerzalne i mjerodavne. Dominacija modernizma kao sistema uređenja društva potpuno odvojenog od Stvoritelja, u kojem je čovjek prekinuo svoju vezu s Uzvišenim, potpuno je stran islamu i u koliziji sa njim.

Musliman u ovom vremenu naći će mnoge proturječnosti između sebe i dominirajućeg sistema uređenja koji se nameće cijelom svijetu. Bitno je da istinski shvatimo suštinu islama i sadašnji trenutak u kome se nalazimo, da sagledamo cjelokupnu situaciju sa njenom historijskom i ideološkom osnovom, te da se ispravno postavimo naspram svijeta kako bi ispunili svoj zadatak na njemu.

Dvije važne stvari u obavezi su svakog od nas: neophodnost čuvanja stvarnog, istinskog islama i prepoznavanje uslova i stanja vremena u kome se živi. Pod islamom mislim na univerzalni sistem ljudskog življenja koji obuhvata sve njegove aspekte, temeljeći se na istini tevhida ili Božije jednoće kao fundamenta ovog svjetonazora. Allah  je Vrhovna Istina, savršeno i apsolutno Biće, vječno, prostorno i vremenski neograničeno.

Pod stanjem vremena mislim na prepoznavanje stanja vremena u kojem živimo, prilika i njegovih karakteristika. To je neophodno da bismo imali sopstvenu orijentaciju. Da bi lađa mogla ploviti morem, pored toga što ima jaku konstrukciju, mora imati i kapetana, vođu, koji će upravljati posadom, a taj kapetan mora imati kompas, orijentir, poznavati prirodu plovidbe, more kojim plovi itd.

Na ovaj način, razumom shvaćena, a srcem prihvaćena vjera treba da nam bude kompas pomoću kojeg se krećemo, ili da nam bude antivirusni program pomoću kojeg se čuvamo od raznih štetnih stvari. U našoj vjeri je milost jer se ona ne mijenja. Ono što se mijenja jeste stvarnost  vremena. Mi svjedočimo koliko se moda, tehnika i slične stvari  promijene  za vrijeme jednog ljudskog života. To je ono gdje svako od nas mora da se potrudi da prepozna kretanje vremena, nove trendove i da na vrijeme zauzme islamski stav spram toga.

Historija islama ima svoje zlatno doba – doba Poslanika s.a.v.s. i njegovih ashaba, kada je Objava spuštana i Poslanik a.s. riječju i postupcima objašnjavao svaku činjenicu. Mi ne živimo danas ni na tom prostoru, niti u tom vremenu i jako je neophodno da umijemo savjete, upute vjere – uvijek važeće, pravilno primijeniti na sebe i na svoj život tako da ti naputci vjere, savjeti budu i danas živi i aktivni za nas, a sa druge strane da garantiraju život i aktivnosti i onima koji dolaze poslije nas.

Iako imamo svoje posebnosti kao narod na ovim područjima, svoju specifičnu historiju i sadašnjost, nužno smo vezani za ostatak muslimanskog ummeta i njegovo stanje, kao što smo nužno u dodiru sa Zapadom i vezani za njegovo stanje i prilike.

Pravilno razumijevanje situacije u svijetu neophodno je za poboljšanje kako naše pojedinačne, individualne svijesti i stanja, tako i društvenog, kolektivnog rada i angažmana, bez kojeg nema ni pojedinačnog. U novije vrijeme problem islamskog svijeta, razjedinjenost i rascjepkanost, razilaženja u mišljenjima po nekim pitanjima, koja nas u prošlosti nisu doticala, u vremenu globalizacije zahvataju i bošnjački džemat. Mezhebske razlike, frakcijske podjele i drugi faktori vrše uticaj na oblikovanje naše svijesti i neminovno nam je se nositi s time.

Druga strana određenog izazova za nas je, svakako, Zapad. Evropa, prije svega, koja pored geografsko-političkog uticaja, danas jeste mjesto življenja velikog broja naših ljudi koji u njoj grade svoj pogled na život s drugačijim normama, stavovima i iskustvima. Mali narodi poput našeg su u potpuno nezavidnoj poziciji.

Osobina našeg pogleda na svijet je optimizam i bez obzira na mnoštvo mračnih stvari trebamo vjerovati da mi muslimani Bošnjaci ovih prostora, ali i regiona, sa svim svojim specifičnostima možemo da uzmemo i dobro Istoka i dobro Zapada. Izučavanje i poznavanje historije, šire sagledavanje okolnosti koje nam se postavljaju kao okviri za život, neophodno je da bismo imali sposobnosti da pri djelovanju ne izgubimo osjećaj za prioritete, tj. red. Od naše percepcije svijeta, prostora koji nas okružuje i vremena u kome živimo i djelujemo uveliko zavisi i shvatanje naše vjere.

Moramo se boriti za jačanje sopstvene svijesti o većim mogućnostima koje nam  je Allah dao. Kada nas Allah dž.š. na kraju sure El-Bekare obavještava da nikog ne opterećuje onim što ne može, zašto to uvijek shvatamo i prihvatamo kao  pravdanje za svoje nečinjenje, za svoj neangažaman i zašto ne bismo shvatili da nam se ovim ajetom kaže: „Za sve obaveze koje smo vam stavili u dužnost i propisali, mi smo vam dali potencijal.“ Uzvišeni sve stvara s mjerom, ni višak ni manjak. Zašto bi onda pomislili da je nešto naredio ako čovjeku nije dao potencijal za to?

Mi možemo više, bolje i u svakom čovjeku postoje potencijali i oni su na određeni način uslovi da bi se naše dove, želje, planovi ispunili. Kada se u Kur'anu Časnom opisuje slučaj rođenja Isa a.s., vidimo kako se Isaovoj majci nalaže da protrese stablo palme i osvježi se njenim plodovima.

“Zatresi palmino stablo, posut će po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela…“ (Merjem, 25)

Iako je Božijim davanjem u teškoj situaciji, ni njoj ne padaju hurme s neba, ali u svemu tome bitan je trud i zalaganje koliko može, a ostalo nadomješta Uzvišeni.

Jedan mladić otišao je kod svog duhovnog učitelja i rekao mu: „Učitelju, ti si me savjetovao da stalno  ponavljam  frazu: ”Ja želim radost u svom životu!” Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo  puta, a radosti u mome životu niti je bilo, niti je ima. Ja sam i dalje jednako usamljen kao što sam i prije  bio. I šta sada da radim?” Mudri učitelj je tiho položio ispred mladića predmete koji su mu prvi dopali ruke – kašiku, čašu i svijeću i upitao ga: „Reci mi, šta bi želio da imaš od ovih predmeta?“ „Kašiku“ – odvrati mladić. „Izgovori to sada pet puta“ – zatražio je starac. „Ja hoću kašiku. Ja hoću kašiku…“ – ponovi učenik pet puta. „Eto, vidiš li“ – reče mu učitelj – „možeš ponavljati i pet miliona puta na dan da hoćeš kašiku, ali je nećeš imati. Treba da pružiš ruku i da je uzmeš. Same riječi nisu dovoljne, treba nešto i da uradiš.“

Vjera koja podstiče na angažman, idžtihad i ne odustaje od njega, koja uzdiže značaj ljudskog razuma i smatra grijehom njegovo zanemarivanje te preporučuje neprestano obnavljanje životne dinamike, jeste, uistinu, vjera koja je u stanju suočiti se s bilo kakvim problemima koji nastaju ili će nastati, koliko god se prilike mijenjale i okolnosti razlikovale.

Glas islama 342, R: Analize A: Aref Duraković