Vjerni čuvar božijih svetinja

Snježno visje pustinjskog biserja

 

Šećer je ponikao u onim prvim teškim danima čežnje za otomanskim krilom. Tek što su morali otići, još je sve svježe mirisalo na braću…, ali braće nije bilo. Nakon skoro četiri puna stoljeća Bošnjacima gine majka iz očiju. Da je bar otišla tu, blizu, u susjedno selo, bila bi lahka rabota (jer majka je majka, pa nek’ je u drugo selo, opet ćeš osjetiti da je imaš i nećeš biti siroče). No, ova sada majkovina daleka je i nedostižna.

 

Vjerov'o je dan i noj! Upravo ovim, dobro probranim, riječima živi se potomak prisjeća svoga pretka i kao da, svakom konturom slova te milozvukom ovih smislenih riječi, vješto iscrtava njegov portret. Ovo odsječno svjedočanstvo, na koje se mnogi savremenici Šećera Destovića svako malo vraćaju (i to onda kada na tren zažmire i pred zatvorenim kapcima ga iznova zamišljaju i oživljavaju potonjima), mnogo kome će djelovati oskudno i neprimjereno. Zar sve što ljudi imaju kazati o čovjeku kruži oko jednog? Kako je cijeli životni put jedne vrle starine morao stati u oskudnom zbiru tih pažljivo biranih slova? Bit će da su sjećanja na ihtijara postala jača od riječi kojima besjedničar raspolaže. Kako god, nimalo nije sitno i blijedo to što se često podvlači u priči o ovom vrsnom životu. Znaj, tvrda se vjera krila u onoga iza koga ostane takav trag. Sretnik je pravi i pravim putem hodi onaj kome su sva njegova noć i dan potčinjeni Božijoj volji.

Šećer, to slatko, a neobično ime za čovjeka, ponijet će upravo neobičan i nesvakidašnji čovjek. Te 1915. godine, za još hladnog proljetnjeg jutra, dok je Kamešničanska rijeka vukla sa sobom grumene rijetke magle i prepredala ih u tanko pramenje, na prisojnom brežuljku do same rijeke, tek promilelim zracima sunca osvanuo je jedan novi plač. Bahtijaru se našao sin, a on, onako bunovan, pokušava da se dovede u red jer mu valja smisliti kakvo muško ime. Dugo namišlja, no mu jalova ta neka misao, ne prima se nikako. Svaka prinova prene čovjeka, svejedno koliko je insan dugo očekivao i ma koliko joj se željno nadao. Posebne su one, poput ove, koje se rode sa novim danom. One se, tako, ha rane zore, lahko poigraju sa čovjekom, pomrse mu misli i nemilice ga puste niz bujicu bunila. On sada nikako ne nalazi ime kojim će trajno obilježiti svoj dar, kao da su se sva u magli pogubila i iščezla. Mrmore mu se nekakvi zvuci po glavi, mitoklasaju neka nejasna imena, a sve to dodatno kovitla pogled koji mu se otima na stranu novog stvorenja. Potrajalo je to nekoliko dana, sve dok, napokon, seoski hodža ne naskeli ka kući da, kako je red, čestita prinovu, nadjene ime, daruje dijete i ostavi dovu. „Mi ti, hodža, imena nemamo“, zavika Belka, majka dječaka, nakon što je došlo na red da se makanji prouči ezan, te da se po prvi put prozove imenom. „Treba nekakvo lijepo ime nadjenuti“ – odgovara hodža – „jer od feta do Kijameta tim će ga imenom zvati.“ Tek sada se ovo dvoje pravo zamisliše. Hajde nekako za dunjaluk, to će se već kako-tako prodeverat’, ako ne kako se haje, a onda kako se mora. Ali Kijamet… na Kijametu se insan treba obresti pred sve ljudskim rodom, sam stajati pred Stvoriteljem i biti prozvan datim imenom?! Uvidjevši njihovo odsustvo, mudri hodža prekinu brigu riječima: „Da nisi što usnila, hanumo? Šala nije san! To je Božje uže.“ Nakon što se na tren oduzela dubinom svoje misli, povrati se Belka i oprezno započe kazivanje: „Prekonoć oko na oko nisam sklopila. Tek pred samu zoru, kada me na tren popustiše majčinske muke, trenuh kratko i vidjeh čovjeka sa bijelom bradom i u bijeloj haljinki kako se spušta ka meni, noseći u desnoj ruci tri šećera. ‘Uzmi ova tri šećera’, ponudi mi čovjek, našto mu ja rekoh da nemam potrebu za njima i da ga u kući već imam toliko dovoljno da ga ne mogu lahko poharčit’. ‘Uzmi’ – ubjeđivao je – ‘stavi ih za pojas, valjat će ti.’ Uzela sam ih i zatnula za pojas i u taj čas nesta čovjeka, a san mi ispade.“ Hodža je, nakon ove besjede, insistirao da djetetu daju ime Šećer, držeći tvrdo da je u pitanju bešaret i da ga treba objeručke prihvatiti. Tako bi ovo ime. Na Pešteri drugog Šećera nije bilo, ni u minulim ni u potonjim naraštajima.

Upravo na toj Pešteri Šećer je rastao i krućao. U to vrijeme, na Pešteri opstati i podići porodicu veliki je uspjeh bio – ravan čudu. Tu, na toj plitkoj zemlji od svega pedlja, ispod koje je samo sami kamen, trebalo je nahraniti roblje i udržati stoku; trebalo je ukositi za kotar, požnjeti za hambar, nasiriti za mljekar; tu na goleti, bez ikakve česti šume, nadrviti za dugu, hladnu i nemilosrdnu zimu. A pešterska zemherija – taj izdisaj Džehennema, toliko je gladna i nezajažljiva da će dokusuriti svačiji kotar i hambar. Tako je pešterski čovjek živio sam protiv svih. Na tom tvrdom nakovnju, njega šta sve nije bilo po glavi: i mraz, i suša, i grad i zaborav. Samo je Bog bio na njegovoj strani, pa je za to malo ljepote, od svega par mjeseci, ovdašnji čovjek se nekim čudom uspijevao obezbijediti za zimu koja je trajala veću polovinu godine (samo u avgustu nije zapamćeno da je na Pešteri padao snijeg). Zato je, baš tu, sačuvati dostojanstvo, biti junak na kuću, ne biti gladnica i ostati otvorene ruke, bilo prava magija.

Šećer je bio krupan čovjek, zdravog i nježno podudalog lica sa jasnim i naglašenim crtama. Svojim blago natkapčenim očima i izrazito tankim usnama klesao je svoj lik duboko u svijest svakog posmatrača. Spadao je u najveći boj ljudi. Puštao je svoje košulje nisko, haman do koljena. Čuo je da je Poslanik Muhammed tako bio odjevan za boj, pa je stoga od krojača striktno zahtijevao tu neobičnu dužinu. Tako odjeven, sa snježno bijelom čalmom (od ravno dvadeset i dva metra), svijenom oko glave i podbratka, odavao je dojam ahiretskog čovjeka i predstavljao nezaboravan lik.

Šećer je ponikao u onim prvim teškim danima čežnje za otomanskim krilom. Tek što su morali otići, još je sve svježe mirisalo na braću…, ali braće nije bilo. Nakon skoro četiri puna stoljeća Bošnjacima gine majka iz očiju. Da je bar otišla tu, blizu, u susjedno selo, bila bi lahka rabota (jer majka je majka, pa nek’ je u drugo selo, opet ćeš osjetiti da je imaš i nećeš biti siroče). No, ova sada majkovina daleka je i nedostižna.

Zakučio je malo prvog i zatuvio dobro drugog kralja. Bio je čak i kraljev vojnik. Ipak, odbljesci njegove stamene ličnosti će biti najizraženiji u tminama komunističkog režima koji će, za razliku od kraljevog, pokušati da uguši vječnu svjetlost i presudi Bogu. Samo u tminama je svjetlo svjetlom.

Za Šećera taj komunizam, od prvog do posljednjeg dana, bit će neshvatljiva, strašna i neobjašnjiva paraliza ljudskih svijesti, porobljavanje njihovih duša, izopačenje urođene prirode, te opijum čije je dejstvo zasigurno moralo proći (iako se prvim godinama njegovog tugjana činilo da će vjekovat’). Za njega je taj poredak neprirodan, takvo učenje zazorno, a te krupne promjene, koje sve plave i u svoj vrtlog sve nemilice uvlače, doživljavao je kao kakvo čudovište, aždahu, koje je došlo kao kazna narodima ruku pod ruku sa poremećenim vremenima.

Tita je zvao Titić, kako po seljačkim progonima, tako i po kasabijskim kaldrmama, odviše javno i krajnje tendenciozno. Tito, taj rezak zvuk, to kratko, gromko i željezno ime koje za toga vakta i ledi krv, i puni srca, i odzvanja u svijesti, i stanuje u podsvijesti, nosilo je sa sobom sve osim ravnodušnosti. Od tog imena ciljano se pravila neka nerealna veličina i nekakvi neshvatljivi, strašni i golemi obziri. Sve što su državne poluge moći, plaćenici i službe, sistemi i akademije, kovali ovim imenom, gorštak je tim jednim izrazom lagano raskivao – Titić. Samo je Bog veličina, duboko je vjerovao, a sve ostalo, pa i taj Tito, samo je sjena na suncu, prolazan kao i dan, nikakva trajna i osjetna moć i snaga.

I to se, začudo, primalo u narodu. Svakome ko bi čuo Šećerovo Titić, odmah bi mu smanjilo doživljaj o Titu i vraćalo bi Tita, u njihovim projekcijama, u realne okvire ljudskog i prolaznog.

Osim što je za njega bio Titić, nerijetko ga je tu po bratstvu i međ’ nekim čarširlijama nazivao „šumski čovjek“, aludirajući na njegov gerilski način vođenja borbe – sve iz šume i po šumama, što je Šećera neodoljivo podsjećalo na hajdučiju. „Njega narod nije izabrao“ – govorio bi on – „odnekud je iz šume izišao te se narodu nametnuo.“

Ni posvuda nakačene slike, ni državna propaganda nisu uspijevali omiliti Tita ovom mudrom ihtijaru. Za njega, kakvim se god predstavljao i kakvim ga god drugi pokušavali načiniti, Tito je udario na najveću svetinju i zato je morao biti prezreni gubitnik. Udario je na Boga, udario je na vjeru i to je bilo neoprostivo. Jedino to je i moglo i moralo biti neoprostivo u Šećerovom shvatanju života i postojanja. Sva Šećerova ubjeđenja, svi njegovi pogledi, osude i klasifikacije bile su zdrave, jasne, argumentirane i nadasve istinite. Do smrti je redao da je Tito, prvo, na bigajrihak, pobio age i begove, te tako, ciljano, uzevši sa glave, ostavio ovaj naš narod bez najvaljatnijih sinova. Onim agama i begovima koje je ostavio u životu uzeo im je „višak“. Viškom su ga samo nazvali. U biti, to je bio više osnovica nego višak, više sve nego nešto od zemlje i male bošnjačke elite. Svojim punim osjećajem za pravdu, svojim do kraja izbaždarenim čulima, povazdan bi se ibretio: Kako se jedan stvor tako odvažno umiješao u Božiju preraspodjelu? Kako će zemaljska nejač da prekraja Nebesku diobu? Ta imanja koja jedni imaju, a drugi nemaju, to je Božija volja i Njegova mudrost. Ta dobra kojima age i begovi raspolažu nisu nikome oteta niti otuđena, da bi se kao takva morala nekome vraćati. Naposljetku, zemlja koja je iz ruku radnika otimana i mahom stavljana u ruke neradnika, tako neodržavana, vremenom je divljala i postajala bescijenje. Tako ovaj zazor, kao i sve što nije po Božjem redu, svrši kako ne valja. Dalje, po Šećerovom redu, što nikada prije nije bilo, Titić je umiješao kazan! On, koji je vaktile kao Kraljev vojnik jeo iz odvojenog kazana, sada je pun jada i prezira gledao kako čedna muslimanska mladost odlazi služiti dugi vojni rok na mješovitom kazanu. To je za njega bilo neviđeno svetogrđe. Pešterski čovjek, taman najžiđi vjernik bio i od islama samo ime nosio, mogao je biti prijestupnik, pijanica i džahil, mogao je biti talac ovog i onog posrnuća i poroka, ali nikada, oduvijek i  zanavijek, ni takav ne bi omirisao, a kamoli liznuo krmetinu. Ta dihanija i njeno meso, sa svim svojim nazivima, izaziva najveći prezir i ogavnost kod svakog našeg čovjeka, bez izuzetka. Trebalo je onima koju su svoju vjeru čuvali od, recimo, crne vune i običnog joj, objasniti da njihova djeca idu jesti na mješovit kazan te da im, to golemo tuđe, njihovu svetinju pogani? To ovaj soj ljudi nikada neće prihvatiti, taman nek’ se dunjaluk okrene naopačke i nek’ svi izginu! Iako su naši vojnici u širokom luku vješto zaobilazili tu nečist, grijeh je ostao Titov i Šećer je to dobro znao. Nakon toga, Titić je (kako bi to ovaj ihtijar uvijek istim redom redao), skinuo peču! Kao da ovaj ćufar i tagut nije već dovoljno oskrnavio svetinja, pa je udario na ponajveću: muslimanski zabran i diskreciju. Udario je na nedodirljivost čisotota otjelotvorenih u čovjekovoj majci, sestri, supruzi i kćerki. To što se oduvijek čuvalo, pazilo i krilo kao najveća dragocjenost ovaj režim je, na silu, gazeći starješinu, obezvrijedio, spustio u običnu rulju na kaljavu džadu, ogolio i zanavijek izopačio. Zagubljen je neponovljiv lik i idilična slika naših porodica i čaršija. (Zadnja peča u ovaj kraj silom je skinuta u Ljajića na Buče. Skinuta je, doslovce, rukom režima. Starješina je, uprkos državnom dekretu o skidanju zara i feredže, dugo odbijao da sam otkrije svoju hanumu, nakon čega je došla kontrola te je neko od službenika lično prišao i potrgao ovdašnji posljednji zar).

Za tih dana, ka jednom od seoskih sastanaka zaputi se Šećer. Tu u seoskoj školi režimski tribuni bijahu okupili selo kako bi im saopštili najnovije odluke koje se tiču, tobože, prava žena i njihovog odijevanja. Nakon što je odslušao tu jalovu predstavu, ustao je, onako ponosit i gord, te gromkim glasom (kako slučajno ne bi ostao neko, a da ga nije dobro čuo), ubjedljivo i odsječno sreza: „Znači tako, jelde, hoće Titić naše žene da poskida?! Dabogda njemu njegova glave došla!“ Tridesetak godina kasnije pričalo se po večernjim sijelima da je, galiba, Šećerova kletva stigla Tita, jer se naveliko govori o ženskoj zavjeri, te da Tito, zadnje godina svog života, iz bezbjednosnih razloga, živi izoliran i udaljen od svoje žene. Tako su se svi čudili Šećerovoj kletvi, ali i njegovoj hrabrosti da u opasnim vremenima bude isuviše jasan, glasan i kritičan. Za mnogo manje stvari od Titića i šumskog čovjeka tih se godina išlo na Goli otok. I ne samo to. Šećer je, svako malo, sa seoskim komunistima ulazio u verbalni sukob. Gdje god bi ih vidio, opleo bi kako je on to znao: „E grdnici grdni, ovaj čovjek je krenuo na Boga, a vi hoćete da mu zeleđina budete. E neće mnogo proć’, zatuvite šta vam velim, bit ćete kao i on, od crnog mrava crnji i manji…, crnjani crni!“ Bio je to ukor, ali u isto vrijeme bratski savjet, jer mu je cijelo selo bilo bratstvo. Kada bi ga ovi dočekali parolom „bratstvo-jedinstvo“, tek tada bi u njemu nešto do tada neviđeno planulo, prilikom čega bi mu, ionako dubok i krupan glas, postajao još oporiji i neravnomjerniji, vratne žile nabreklije, a oči iskolačenije. Tek tada bi sijao vatru riječima: „Koje bratstvo? Oni nose te uniforme što vi nosite, a u sebi čuvaju svoje i snuju k'o i prije! A vi, vi ste na mobu, futani naivni, samo što habera nemate!“ Tako je Šećer pričao po narodu ono što drugi nisu smjeli za sofrom i ostao je, nekim čudom, do svoje smrti na slobodi. Plašio se samo Boga i Božijeg ukora, pa ga je sam Bog čuvao i sačuvao. Tako je on obrazlagao svoju slobodu. On je čuda Božije moći vidio i strah i ukor od ljudi prevazišao još onda kada je u vrijeme Švabe dva puta bio odvođen na strjelište. Prvi put nasred Sjeničkog polja, kada su ga Nijemci za dlaku strijeljali, te se pozvao na Hasana Zvizdića i pretekao, a drugi put u vrh Kamešnice, pod Malu šumu, kada ga je nekakva vojska u prolazu zakučila i umalo smakla sa lica zemlje. Tada je istrčala Halilovica Šaćirovka i u zadnjem trenutku svjedočenjem se zauzela za njega. Do smrti nije sa sigurnošću znao čija je ta vojska bila, iako se govorkalo da je naka bugarska. Nakon dva sigurna gubilišta iza sebe, Šećer je svoj život u potpunosti povjerio Bogu, kome istinski i pripada, tako da od ljudi i režima nije zazirao.

Šećer za života nije dao ljuljašku i loptu pred, kao ni lutku i sliku u svoju kuću. Na svaki pomen imena Muhammed ostajao bi tronuto smiren i pažljiv, pun ozbiljnosti i poštovanja. Ljubio je meleke nakon svakog namaza. Naručio je i prignao sebi nišane za života. O ovim, ali i mnogim drugim konkretnim podvizima i odlikama Šećera, te naše pobožne starine, bit će riječi u drugom dijelu kazivanja o njemu, ako Bog bude htio.

 

Nastavit će se…

Glas islama 343, R: kultura i tradicija, A: Berin Ljajić