Obnova i reforma u islamu (1. dio)

Ebu Hurejre r.a: “Zaista će Allah slati ovom ummetu na kraju (ili početku) svakih stotinu godina nekoga ko će obnoviti vjeru.”

 

Historija islama od Poslanika Muhammeda a.s. do našeg vremena duga je četrnaest stoljeća i svako vrijeme je imalo svoje izazove i donosilo neminovne promjene. Kroz vrijeme mijenjali su se svijest, shvatanja i običaji muslimana, a najbitnije je bilo na tom putu nezaustavljivih promjena ne odstupiti od izvornih načela islama koja su jasno definirana Kur’anom i Sunnetom, te naučiti šta je u vjeri esencijalno, univerzalno i nepromjenjivo, a šta je podložno promjenama, dato čovjeku na razmatranje i usavršavanje u skladu sa zahtjevima prostora i vremena. Sam Poslanik s.a.v.s. najavio je u poznatom hadisu pojavu obnovitelja vjere na svakih stotinu godina, kako prenosi Ebu Hurejre r.a.: “Zaista će Allah slati ovom ummetu na kraju (ili početku) svakih stotinu godina nekoga ko će obnoviti vjeru.” (Hadis prenose Ebu Davud, Taberani, Bejheki i Hakim – hadis je vjerodostojan)

U komentaru ovog poznatog hadisa ulema je raspravljala o više važnih tema. Šta znači i našta se odnosi obnova? Da li su nosioci obnove istaknuti pojedinci, ili se to može odnositi na pokrete i skupine? Da li se stoljeća pojave obnovitelja računaju po Hidžri, ili nekom drugom događaju? Da li je stotinu godina samo okvirni termin koji ne mora biti precizna cifra u matematičkom smislu?

Riječ obnova (ar. tedždid) odnosi se na oživljavanje (ihjaa) i vraćanje na valjane osnove. To pretpostavlja da se na predmetnoj stvari desila određena promjena koja je udaljila od njene pune svrhe i smisla, pa je neophodno da se pročisti i ponovo pojavi u starom sjaju. Kada je u pitanju obnova u vjeri, ona uglavnom znači povratak na izvorne principe, ne na ljudska shvatanja i tumačenja koja su uvijek manjkava i nedostatna. Od kraja prvog stoljeća po Hidžri do danas vodi se rasprava između tradicionalista i racionalista šta je, zapravo, istinska obnova islama i prisutna su dva osnovna pravca u tom pogledu. Tradicionalisti insistiraju na formi i nekada je prenaglašavaju, ne dozvoljavajući čak ni formalne promjene, te time otežavaju i nastoje onemogućiti reforme. Tradicionalisti prave jasnu razliku između obnove vjere i njene reforme. Kažu da su oni istinski obnovitelji jer insistiraju na očuvanju svih elemenata vjere onako kako su je doživljavale prve generacije, a protivnici su reforme jer ona pretpostavlja mijenjanje određenih shvatanja, dajući prostor za djelovanje razuma gdje god je to moguće.

Za razliku od prve struje, racionalistička ulema, prvenstveno fekihi i usulisti (islamski pravnici i metodičari pravne nauke), zagovornici su obnove i reforme na način da ta dva procesa idu paralelno i neodvojivo jedan od drugog. Za njih je reforma, zapravo, obnova vjere, jer sve dok je princip ostao isti promjena forme ne znači promjenu principa. U pravnoj nauci to je proces idžtihada, ali moramo naglasiti da obnova i reforma vjere obuhvataju mnogo širu oblast nego što je islamsko pravo. Obnova i reforma obuhvataju sve islamske znanosti, a u savremenom dobu integraciju svih korisnih nauka u islamsko obrazovanje, a pored toga i civilizacijsku obnovu u najširem smislu, jer je islamska civilizacija od doba kolonijalizma na globalnom nivou zaostala te joj je neophodna temeljita obnova i reforma. Svakako da je u savremenom dobu pristup racionalista mnogo bliži ostvarenju cilja, a to je ponovni uspon islamske civilizacije na svjetskom nivou i njena revitalizacija. U tom smislu, poguban je taqlid (slijepo slijeđenje), onemogućavanje slobodne misli i insistiranje na stalnom vraćanju na već postojeće primjere, naglašavajući njihovu neprikosnovenost, jer iako su u svom dobu dali izvanredne rezultate u promijenjenim okolnostima očito ne daju, pa je svakom mislećem muslimanu jasno da se nešto mora mijenjati u pristupu stvarima. Također, ne treba davati status svetosti nečemu što po prirodi nije sveto, jer je i to jedna od velikih grešaka muslimanskih masa kroz historiju, a i jednog dijela uleme koja se bojala napraviti iskorak i ostajala u “zoni komfora”, ponavljajući riječi svojih prethodnika i reciklirajući već donijeta rješenja dok su se problemi i izazovi gomilali.

Druga tema o kojoj je ulema raspravljala u vezi pomenutog hadisa je: Ko su nosioci obnove? Da li su u pitanju pojedinci, ili grupe i pokreti? Među klasičnom ulemom preovlađivao je stav da su u pitanju pojedinci, istaknute ličnosti svog vremena. Neki su spomenuli da je obnovitelj na kraju prvog stoljeća po Hidžri bio Omer ibn Abdul-Aziz r.a., a na kraju drugog Imam Šafija r.a. Nakon toga spominju se mnoge istaknute ličnosti, uglavnom ulema, ali nekada i veliki vojskovođe poput Salahuddina Ejubija zbog njegove istaknute uloge u vremenu teške političke, pa i vjerske krize.

Iz naziva najpoznatijeg djela Imama Gazalija r.a. (Ihjaau ulumi-d-din / Oživljavanje vjerskih znanosti) moglo bi se zaključiti da je i on imao sličnu viziju, pa ga mnogi ubrajaju među velike reformatore.

Za razliku od klasične uleme, savremena islamska ulema preferira stav da su nosioci obnove, posebno u sadašnjim okolnostima, grupe i pokreti koji u svojim redovima imaju stručnjake iz raznih oblasti. Ovo je vrijeme timskog rada, jer definitivno je prošlo vrijeme kada su vrlo rijetki pojedinci imali gotovo enciklopedijsko znanje i mogli sami biti nosioci velikih promjena. Danas je za muslimane neophodno da osnuju institucije koje će biti nosioci pozitivnih promjena i oni koji će oživjeti principe islama u sadašnjim okolnostima. Poznavaoci prilika koji su analizirali stanje u dobro organiziranim državama koje su socijalno najuređenije, iako ne pripadaju geografski onom dijelu svijeta koji nazivamo islamskim, kažu da su tu prisutniji principi koje zagovara naša vjera od država gdje su apsolutna većina muslimani. Znači da nam je islam ostao u teoriji u brojnim oblastima, naročito onim vezanim za državu, funkcioniranje vlasti, ekonomiju, socijalno uređenje, kada su nas mnoge zemlje koje nisu muslimanske u tome pretekle. Da bismo ostvarili istinsku obnovu neophodno je da imamo grupe najsvjesnijih, dobro obrazovanih i visokomoralnih ljudi koji će biti nosioci tog procesa. S obzirom da politika danas kroji obrazovanje i sve ostalo u državi, grupa koja bi danas donijela kvalitetnu obnovu morala bi biti i politička organizacija koja bi imala snage da stanje promijeni na bolje.

Treće pitanje koje ćemo ukratko komentirati vezano za spomenuti hadis jeste po čemu se računa stoljeće, da li je to po Hidzri ili nekom drugom događaju? Islamski kalendar, ovakav kakav danas poznajemo, uveo je halifa Omer ibn Hattab r.a. 638. godine, šest godina poslije smrti Muhammeda a.s. Halifa Omer r.a. bio je svjestan da svaka velika civilizacija poput Kine, Indije, a i vjera poput jevrejske i kršćanske, ima svoj način računanja vremena, pa je muslimanima uveo hidžretski kalendar. Većina uleme smatra da se pod stoljećem spomenutim u hadisu misli na stoljeća islamskog kalendara, mada ima i onih koji smatraju da je Poslanik a.s. mislio na svakih stotinu godina poslije njegove smrti, pa bi u tom slučaju početak računanja vremena bio vezan za smrt Muhammeda a.s., a ne za događaj Hidžre u Medinu.

I zadnje što ćemo spomenuti u ovom dijelu jeste da li se bukvalno misli na stotinu godina ili je to samo okvirni period, a ne precizan matematički broj?

Svakako da ima onih koji smatraju da je to precizna cifra i u skladu sa time analiziraju historiju i svaka značajna ličnost koja je živjela na prelazu između dva stoljeća potencijalni je obnovitelj vjere. U ovaj šablon ne uklapaju se svi velikani, pa je teško sa sigurnošću tvrditi tako nešto. Većina savremene uleme blažeg je stava po ovom pitanju, pa smatraju da je to okvirno rečeno, te da može odstupati koju deceniju više ili manje, a taj period je dovoljan da dođe do uspavanosti, učmalosti i neophodnosti buđenja i promjena, tako da smo u tom pogledu bliži drugom stavu.

Glas islama 343, R: Historija islama , A: Hfz. Mirfat Fijuljanin