U susret sebi 

Svaki čovjek želi promjene, a naše promjene će krenuti nabolje onda kad smognemo moralne snage da nabaždarimo kantar svoga JA, bez obzira na društveno-socijalni kontekst, bez obzira na vjetar sumnje koji leprša pored svakog slobodno mislećeg individualca.

 

Pitanja svakodnevnice „zrele ličnosti“ znaju biti manje i više bitna, prosto kao što nama djeluje u narativu često da djeca pitaju nebitna pitanja. Ali djeca, kao upijajući umovi, često ne znaju šta pitaju, ali pitaju bitne stvari. Tako i zrelu ličnost peku mnoga pitanja sa većom ili manjom dubinom o njihovoj bitnosti, iako je sve što je van svjesne zone naša tampon zona sigurnosti za našu psiho-fiziološku ravnotežu.

Dubiozna pitanja i razmišljanja uvijek su propraćena  analizama, sugestijama, introspektivnim vratolomijama i savjetovanjem koje ima za cilj da odgonetne smisao koji nas iz zone nemira vodi u stanje veće spoznaje i sigurnosti našeg perceptivno-spoznajnog opusa i vjerujem da je to potpuno u redu, da tako sebi pletemo mrežu mira, a kako bi drugačije osim onako kako znamo i umijemo. Ali ono što nas često na trenutak uhvati zbunjene i zatečene jeste to kako da na neka naizgled jednostavna pitanja nemamo jednostavan odgovor.

Pitanja tipa: Ko sam ja?  Šta želim? Šta smijem?  Šta mogu sada i hoću li trajati da mogu sutra, samo su neka od naizgled jednostavnih i svakodnevnih pitanja koja čovjeku djeluju lahka u razmišljanju i naraciji, ali svakako se razumije da su to pitanja sa najvećim potencijalom da sadržajno-identitetski opus svakog čovjeka zadobije dovoljno težine da se samostalno i suštinski počne brusiti i rudariti kroz svoje apstraktno blago smješteno u ontološkoj fitri svakog insana, a reflektirano kroz ono uobičajeno ljudsko što ga manifestira kroz: misli, osjećanja i konativnu energiju.

I na čuvenom Delfijskom proročištu pisalo je: „Upoznaj samoga sebe.“ Iako se ova izreka pripisuje i Sokratu, i Heraklitu i Pitagori, tim velikim umovima, ipak nas ona svojim jednostavnim pitanjem i  podsjećanjem regresivno vraća na izvorište, te na neki način inicira da proces samospoznaje i životnih prioriteta (moderno okrenutog i zadojenog čovjeka) ne da se samo nije pomjerio od čvorišta čovjekove ličnosti, već nam i negdje sugerira da pođemo opet sebi u susret.

Poći sebi u susret, pisati sebi i o sebi uvijek je izazovno, hrabro i nezahvalno. Puno je tu hrvanja sa subjektivnošću, a ostati odan objektivnosti. Podsjeća me na onu iskonsku vječnu borbu između dobra i zla, lišenu materijalne komponente i okrenute prema nebu.

Razumije se da je u dinamici života malo prostora za tako slavne podvige, jer je naša druga krajnost oličena u tromosti, neinventivnosti, manjku kreativnosti, socijalne neprihvatljivosti i neinteligencije, na raskršću izbora sa mnogo puteva, te je itekako mnogo skupa cijena da ustraješ i poneseš svo ovo breme koje čovjeku ne može donijeti ništa opipljivo korisno, osim možda onog osjećaja teško riječima opisivog, a koji osjetimo uvijek kada pobijedimo sebe i kada onaj osjećaj naboja i zadovoljstva nakon pretrpljene oluje boli dobije onu aleksitimičnu konotaciju: – Ja osjećam blaženstvo koje ne mogu opisati riječima osim poželjeti da i ti isto osjetiš.

Svaki čovjek valjda želi promjene, a naše promjene će krenuti, vjerujem, nabolje onda kad smognemo moralne snage da nabaždarimo kantar svoga JA, bez obzira na društveno-socijalni kontekst, bez obzira na vjetar sumnje koji leprša pored svakog slobodno mislećeg individualca (postati individualac smatram procesom), tek onda kada osmjelimo sve svoje samoaktualizirajuće momente i energije unutar nas i pored nas, te shvatimo da suočavanje sa sudom istine i pravde sa samim sobom i uporedo, što je najbitniji momenat, univerzalnim Božijim sudom, jedini je ispravan put ka samom sebi.

Ljudi bježeći od sebe sve više bježe u koncept budućnosti, jer valjda im tako bude lakše da plivaju u vodi u koju ne znaju kada će i hoće li zaplivati. Ali takav je čovjek – liči to na njega.

Bježanje od sebe je dobro samo onda kada otuđimo svijest prohtjeva i zamijenimo ga sviješću principa, morala i pravila, a priznat ćemo da to nije lahko.

Ako nas sadašnjost žulja, kako to da nam nejasna slika budućnosti daje čistiju nadu? Kako to da gladan stomak nahranimo lijepim željama umjesto hranom?

Rekli bismo da je čovjek zaista umjetnik sa hiljadu lica, obiljem opravdanja i nepresušnim smislom da trend realne slike pretvara u željenu sliku.

Valjda je odgovor toj intenciji  u prvom iskrenom susretu oličenom u analizi stanja, na relaciji jesam, hoću i mogu, kao i ono asertivno neću.

Vjerovatno je ova analiza najodugovlačeniji proces u historiji ljudskog roda.

Da li sva ova oluja vrijedi tolikog truda i može li se ustrajati na principu onostrane nematerijalne nagrade – neka svako procijeni sam za sebe.

Jer poći u susret sebi ima cijenu, pa neka svako razmisli je li bolje platiti „na mostu“ ili „na ćupriji“.

Glas islama 343, R: Analiza , A: Ibiš Ljaić