Vjerni čuvar Božijih svetinja (II dio)

Snježno visje pustinjskog biserja

  Duše ne poznaju ni jedno ni drugo. One su emer od Gospodara, Njegova stvar i davanje. To je jedino što u čovjeku istinski vrijedi, što ne umire – odlomak Neba ukliješten u zemaljsko mrtvilo na dane…, samo na dane. A kada dani prođu, onda se ona vine ka visinama i vraća svome iskonu. Da je čovjek puko tijelo nikada Neba okusio ne bi. Tako bezvrijedan, zauvijek bi ostao zatočenik šipila zemaljskog. Ovako, duša je garancija da će se jednog dana osloboditi zemaljskih okova i postati besmrtan, nebeski.

Šećer je bio ljubomorni čuvar Božijih svetinja. U njemu, kao u našoj pobožnoj starini inače, pulsirao je jak vjernički damar koji bi ponajjače udario onda kada bi se pred njim dotakle Božije svetinje. Za njega je sveto bilo sve ono što je sam Bog probrao i svetim učinio, od stvorenja i vremena, do mjesta i prilika. Po njemu, jedino je to bilo neupitno, ljudskoj manjkavosti nedodirljivo, bespogovorno štovano, vazda hvaljeno i cijelim bićem svetkovano. Od ljudi, u Šećerovom životu (još od malih nogu, kada se u njegovo mlado srce zanavijek nagnjezdiše čista ubjeđenja), takvi su bili i ostali, prije svih, pejgamberi – poslanici. „To nisu bili obični ljudi“ – govorio bi – „njih treba stoje pomenuti, oni nisu da se pominju sjede.“ Na svaki pomen nekog od tih zvučnih imena, Šećer bi se na tren zadubio u sebe, a onda, na povratku iz sebe samoga, rekao bi ponešto golemo, čime bi, ili veličao njihovu stvar, ili se divio njihovom podvigu, ili proplakao za njihovim globama.

Jedan od probranika kojeg bi se on često prisjećao i njegove muke redovno teglio bio je Ibrahim. Koliko je samo tog pejgambera volio. „Otac svih vjerovjesnika“; „Sam Allah ga uzeo Sebi za prijatelja“; „Sam za sebe je bio ummet“… Te goleme riječi bile su nedokučive veličine, nedostižne visine i netaknute čistote u kojima je Šećer vjerno čuvao Ibrahima. Njemu bi Ibrahim i uljepšao dan, i prosvijetlio duh, i razgonio tugu i olakšao teret. Njime bi, kada bi to bilo baš najpotrebnije, razbijao najveće dertove i nakvasao suhu lubinu. Toliko je emocija prema Ibrahimu bila svježa i jaka, a sjeta realna i vidna, da bi čovjek pomislio da se radi o nekom vrlom pretku kojeg je djetetom zapamtio, koji je na njega dobročinstvom ostavio neizbrisiv trag, a hodao tu nekud po Kamešnici ili u susjedstvu, a ne o robu od kojeg ga dijele hiljade godina…, hiljade milja. No, zašto bi vrijeme bilo važno, a prostor bitan kada se o duši radi? Duše ne poznaju ni jedno ni drugo. One su emer od Gospodara, Njegova stvar i davanje. To je jedino što u čovjeku istinski vrijedi, što ne umire – odlomak Neba ukliješten u zemaljsko mrtvilo na dane…, samo na dane. A kada dani prođu, onda se ona vine ka visinama i vraća svome iskonu. Da je čovjek puko tijelo nikada Neba okusio ne bi. Tako bezvrijedan, zauvijek bi ostao zatočenik šipila zemaljskog. Ovako, duša je garancija da će se jednog dana osloboditi zemaljskih okova i postati besmrtan, nebeski. Zato sretnik dušu svoju oslobodi, hrani je, povlađuje joj i ugavlja, nikako je ne proda, jer je čovjek  mnogo više duša nego tijelo. I da, zato neko tako drevan i dalek može postati tako osjetan i blizak.

Baš zbog te bliskosti i iz tog suosjećanja Šećer za života nije dao ljuljašku pred svoju kuću. Čuo je poodavno da je Ibrahima njegov narod za kaznu bacio u vatru. Toliko su mu bili kivni da su založili do tada neviđenu vatru, kojoj od same njene jakobe i žestine nisu uspijevali prići i predati joj Ibrahima. Našli su za munasib da ga bace u vatru iz nekakvog katapulta, sa sigurne razdaljine, što im je i pošlo za rukom. Za nekoga je to bio katapult, za Šećera je to bila ljuljaška, na koju su ga stavili, snažno zahujtali i nemilice prepustili strašnom ognju. Otkako je to čuo, ljuljašku nije dao na oči. Kada bi je ugledao iza tuđih plotova, sve bi mu se u tijelu otelo, kao da vidi krvnika, a ne puku igrariju. Iako su mu, na početku djeca, a kasnije unučad, čeznula za jednom takvom razbibrigom, zamišljala je okačenu o Bogom danom raklju jedne topole u okućnici, ostat će to njihov nedosanjani san i nedostižna igra i zabava, jer ljuljaškom je Ibrahim bačen u vatru i Ibrahimov hatar će ostati veći od dunjaluka i svega što je na njemu. To je svako znao i zato se kod njega nije smelo utjeći molbom za nešto što budi sjećanje na poslaničku patnju.

Iz istog razloga Šećer nije dao ni loptu pred kuću. Čuo je od hodža da su nekada nekom pejgamberu ćafiri odrubili glavu, pa onda, kada je ta mubareć glava pala na tle, otkotrljala se do nogu nekog od tih nemani, našta je on odšutnu u stranu. Odmah po tome priđe drugi i šutnu je nazad, čime se, uz nezdravi nagon podsmjeha, baciše na bolesnu igru dodavanja ljudskom glavom. (Bit će da je do njega doprla vijest o vjerovjesniku Jahji a.s., tom čednom jedvočeku Zekerije a.s., s obzirom da se u dosta historijskih izvora navodi njegova pogibija odsijecanjem glave). Nakon što je to čuo, proklinjao je i loptu, i onoga ko je izmisli i onoga što je igra. Znao je djecu koriti ako bi, hodajući preko sobe, šutnula klupče pletiva koje se našlo nekud po podu. Tako, sve što je pod njegovim krovom odrastalo, ostat će osuđeno da nikada loptu ne darne, jer ko je mogao Šećeru biti preči od Boga i iskrenih Božijih robova? Njihova bol je bila i njegova bol. Eto zato se u Šećerovom dvorištu lopta nikada poigrati neće, kao što se ni ljuljaška neće zahujtati.

Kako je Muhammed pečatni poslanik i svjetlo nad svjetlima, tako će i kod Šećera ovaj naš pejgamber biti čuvan „za zasladak“. Samo ime Muhamed kod Šećera će biti veće nego sve nad čim Sunce izgrije. Veće od ljudskog roda, veće od rođenog roblja, veće od imanja, veće od slave, veće od najvisočijeg položaja…, veće ama baš od svega prolaznoga zašta se ljudi inače vežu i čime se diče. Na sve je nekako mogao odšutjet, ali na Muhameda… Eh, Muhameda mu ne diraj. To ime ili veži za onog pravog Muhammeda, i zbori samo pohvalno, ili bolje ne pominji nekog drugog koji se odvažio da to nepostižno ime ponese.

Tako je jedne prilike Šećer nakastio završiti jedan svoj posao u jednoj dalekoj čaršiji na Limu. On je inače u te daleke čaršije išao izuzetno rijetko i samo zbog prijeke potrebe. U povratku, umoran od trka i nesna, priljubio je glavu o prozor autobusa i onako u polusnu slušao putničku vrevu i tutnjavu točkova po neravnome putu. Tu ustaljenu graju katkad bi prekinula pokoja gromka psovka vozača, kojem, onako nabusitom i rabijatnom, nema šta nije smetalo i nema čemu se nije svetio, od ponečeg što vidi u daljini (a što ga se pošteno ne tiče), do nekih sitnica i svakodnevnosti koje su sastavni dio svake vožnje. Kao da mu je volan bio izrečena kazna – teška. U jedan vakat šofer opsova nešto krupno. Šećera to prenu iz polusna, ali se svom snagom usiljava da ostane na svom mjestu nepomičan. „Bog zna kakva sorta sjedi za volanom, Bog zna koji je“, razmišlja Šećer i odlučuje se da svoj nagon obuzda, jer bezbožnička vremena su nastupila, bezbožni ljudi i psovka je mali belaj u odnosu na to šta sve današnji ljudi čine i čime se služe. Psovka se sve češće da prelomiti preko jezika ovakvog izopačenog svijeta, a on sam ne može tome stati u kraj. Nedugo nakon toga, jedna žena koja je sjedila odmah naspram Šećera povika: „Muhamede, ovdje ćeš mi stati da izađem!“ Šećer pogleda u nju, pa pogleda ka njemu i sve tako pogledom preleta naprijed i odostrag, vidno pogubljen zbog onoga što je čuo – taj vozač se zove Muhamed, je li moguće? Najednom, prije nego je vozač i stigao da reaguje, a žena da izađe, Šećer se strjelovito brzo poigra ka vozaču, unese mu se u lice i razdražljivo viknu: „Kako se reče zoveš?! Ti mi Muhamed?! Ti Muhamed, a ovakve psovke režiš za volanom?! Sram li te bilo! Stani brzo pisu, sa takvim Muhamedom ni metar više! Stani iste sekunde da pobjegnem od tebe dok nas belaj nije sve strefio! Stande odmah!“  Vozač nije znao šta ga je snašlo, sve je mogao očekivat, a ovo sigurno nije: da ga čovjek urezili u tili čas samo zbog toga što je nedostojan imena kojeg nosi? Zaustavio je vozilo, a Šećer je izletio kako poparen i sam sa sobom neprestano i glasno jadikovao i kijametio: „Ti mi Muhamed, ti Muhamed.“

Udario je, svjesno ili nesvjesno, na njegovu ponajveću svetinju – Muhammeda. Izašao je na cestu, a autobus sa putnicima je ubrzo nestao pred njim. On uopće nije računao koje je doba i koliko je daleko od svoje kuće. Jedino što je uračunao jeste da treba da pobjegne glavom bez obzira od onog što je maločas čuo. U jedan vakat, kada je onu rečenicu na izlazu sam sa sobom toliko isponavljao (kao kakvu mantru), da se od iste malko i zamorio, uvidio je da je na zemlji, da se suton bliži, a da je on toliko daleko od kuće da uopće ne zna ni kako da stigne ni gdje da prekonači. Svejedno, nije žalio što je od onoga pisa glavom bez obzira pobjegao. Nastavio je sve pokraj puta, pod Božijom brigom, uvjeren da je uradio pravu stvar. Koliko dugo je pješačio, kako i sa kime se naposljetku prebacio, kada je napokon kući stigao – to sam on zna. Nakon ovog nemilog događaja kojeg Šećer nikada zaboraviti neće, on se oštro suprotstavljao nadijevanju tog imena djeci. U želji da to ime ostane nepovredivo, odvraćao je ljude od nakane da imaju Muhameda pod svojim šljemenom. A kada bi čuo da ga je neko već uspio nadjenuti i da istim doziva: „Muhamede“, pred oči bi mu se namah obrelo ono ibne za volanom, nakon čega bi osuo kako je sam znao: „Što mu dade to ime, junače? Pored tolikih imena baš si na to nabas'o? A već sutra, čim se dijete ne ozovne nego se zaduda u igru, i ti i tvoja veđa ćete ga vragu predat, hiljadu kletvi ćete mu pokučit ako mu stoka sutra pohara… Tvoja pogana huja neće tragat što je on Muhamed! Dajete to ime, a ne znate šta mu je na čelo zapisano i od kakvog će posla bit!“ Onda bi se, po običaju, vraćao kući i nastavljao dugo sa iščuđavanjem pred svojim robljem: „E Bože mili, čudne svjetine, na pleća ove nejači tovare tako golemo breme, u ove makanje bi da čuvaju jednu takvu silu i veličinu! Sluša’ narode, Bog zna šta će bit sa ovim svijetom, ovo će Allah okrenut naopačke, čim se ljudi sa Muhamedima igraju, pa narastaju Muhamedi koji pričaju šta im padne na pamet i rade šta im dođe do ruke.“

Tako se do smrti za Šećera znalo ko je Muhamed, jedan i jedini, i nije smjelo drugih da ima. Za nekoga će ovo svakako biti prenapregnut stav, neodrživo mišljenje, ali takva je bila ta pešterska pobožnost, ta vrla starina. Njihova predanost i vjernost išla je do kraja – ili jesi, ili nisi. U njima takvima jako su bujale dvije ponajveće srčane pobožnosti: veličanje Božijih svetinja i ljubav prema Božijem miljeniku Muhammedu. Do tih srčanih kuta je malo ko došao. Do tih visina rijetko se ko uzdigao, pogotovu danas. Ovakvi ihtijari bili su ljubomorniji čuvaoci Božijeg nego li svog ličnog, porodičnog i kućnog. Zarad toga se voljelo i mrzilo, bližilo i daljilo, grijalo i hladilo, prijateljevalo i neprijateljevalo. A tek Muhamed! Kakvu ljubav, sklonost, poštovanje i emociju su prema tom imenu ovakvi pravovjerni izdanci gajili… To je vjera koja se rijetko viđa u svijetu. On je bio njihova dika, njihovo hise, njihovo siroče djetetom, njihov car čovjekom, njihov najveći sin, kao da je iz bošnjačkog roda ponik'o, kol'ko da nije Arapin. Upravo te dvije vertikale će, a Bog najbolje znade, sačuvati sjeme islama u ove kršne prodole u najtežim vremenima… Baš ova dva ibadeta će, a Allah najbolje zna, sačuvati ovaj narod u vremenima u kojima su mnogi drugi platili golem danak i tešku globu.

Nastavit će se…

Glas islama 345, R: Kultura i tradicija, A: Berin Ljajić