Pokolj Bošnjaka u Šahovićima 1924. (2. Dio)

Nekažnjeni genocid

Memorandum Kralju Aleksandru o krvoproliću u Šahovićima

Grozna krvoprolića, počinjena ovih dana nad nama muslimanima u opštinama Pavinom Polju i Šahovićima, Sreza i Okruga bjelopoljskog, sile nas da se obratimo Vašem Veličanstvu i da Vam iznesemo nepravde koje nas taru i koje se više podnositi ne mogu, jer je iznad čovječije snage podnošenje i daleko manjih nepravdi i strahota.

Dana 7. novembra 1924. godine poginuo je u mjestu Cer, Opštine mojkovačke, gdje nikako nema muslimana, Boško Bošković, bivši okružni načelnik kolašinski.

Kada se dogodilo to ubistvo prva je bila dužnost državne vlasti da se preduzmu izvidi, pronađu zločinci i predadu sudu, da im se sudi po zakonu. No, mjesto toga dogodilo se je nešto stahovno, nešto što je nepojmljivo i nimalo laskavo za jednu pravno uređenu državu. Državne vlasti, koje su bile blagovremeno upozorene da se pravoslavni spremaju da pod izlikom osvete poginulog Boškovića izvrše pokolj nad muslimanima, dopustile su da se oko 2000 Kolašinaca i Poljana iz Crne Gore s mjesnim pravoslavnim žiteljima i naseljenim Crnogorcima oboružaju, skupe i krenu na udaljena muslimanska naselja da izvedu “krvnu osvetu”.

Prije nego pređemo na samu stvar, uslobođujemo se istaknuti jednu koliko važnu i značajnu, toliko i žalosnu okolnost. Poginuli Boško Bošković pokopan je 9. novembra u Poljima u Staroj Crnoj Gori. Na pogrebu na kojemu su, između ostalih Vaših činovnika, bili prisutni i okružnik bjelopoljski Nikodin Cemović, poglavar bjelopoljski Lazo Bogićević i šef finansijske uprave Milan Terić, držani su govori koji su morali masu raspaliti protiv muslimana. Naročito je šef finansijske uprave u Bijelom Polju, čiji otac, bivši sreski načelnik u Bijelom Polju, odgovara za zločine počinjene za vrijeme svoga službovanja u 1920. godini, držao govor koji je bio uperen protiv muslimana i očigledno nagovarao na pokolj. I odmah nakon pogreba u noći 9. na 10. novembra diže se oko 2000 oboružanih Kolašinaca, Poljana i drugih, te u liniji od 19 km navališe u isti čas na muslimanska sela, od kojih je vlast prije dva dana pokupila svo oružje i predala ga pravoslavnim žiteljima u obližnjim krajevima. U isto vrijeme kada su oboružani napadači bili spremni za napad na muslimane, državne vlasti – valjda da olakšaju akciju napadača i osujete eventualni otpor muslimana – pokupile su kućne starješine i jače ljude ugroženih muslimanskih sela kao taoce i odveli ih u zgradu poglavarstva u Šahovićima. Tu je taocima rečeno da ih traži bjelopoljsko načelstvo i da je ovo naređenje, ako je postojalo, moglo i moralo samo izvršiti. Pozvali su napadače, predali im svezane taoce muslimane da ih tobože otprate u Bijelo Polje. Ti zlikovci primili su svezane taoce da ih navodno otprate u Bijelo Polje, ali da li su ti zlikovci dobili nalog od vlasti da povjerene im taoce i pobiju – ne znamo. Znamo samo da su ti pratioci-zlikovci u daljini od 250 metara od sreskog načelstva ubili 58 taoca, dok su se trojica otkupili. Dijete od 13 godina spasio je neki Novak Hašanin iz Šahovića, koji radi svoga plemenitog čina nije zajedno sa svojom familijom istu sudbinu doživio od ovih zlikovaca kao i ubijeni taoci. Odmah nakon ubistva taoca učinjen je po noći opšti napad u liniji od 19 km. Počeli su u isto vrijeme paliti kuće i ubijati staro i mlado, žene i djecu. Ne zna se broj žrtava poginulih od noža i puške, kao i onih koji su u svojim kućama izgorjeli. Broj ljudskih žrtava iznosi na stotine, a materijalna šteta u sagorjelim kućama i pljački nije još procijenjena. Dok su se te strahote događale, mjesne državne vlasti nijesu ništa preduzele protiv tih zvjerstava, već su svojim pasivnim držanjem očigledno potpomagale ta zlodjela. Jedini okružni načelnik iz Pljevalja, dakle iz drugog okruga, pritekao je u pomoć napadnutim muslimanskim nevoljnicima i što je ostalo muslimanskog žiteljstva u životu ima se zahvaliti pljevaljskom okružnom načelniku gospodinu Krečkoviću.

Mi se Vama jadamo, jer smo duboko osvjedočeni da drugome kome nemamo. Po Ustavu i mi muslimani imali bismo uživati jednaku zaštitu vlasti, morali bismo imati slobodu i sva druga građanska prava. Ustav i zakoni ova nam prava ne oduzimaju ni u slučaju kada bi ko od nas muslimana bio kriv umorstvu Boška Boškovića. Morao bi i u tome da presuđuje nadležni sud i da kazni samog ubicu i saučesnike. Ali nažalost, državne vlasti Bjelopoljskog okruga pustile su da njihovu dužnost vrše naoružane mase, razjarene od samih organa državnih vlasti, i da napadaju naša imanja, ubijaju našu sitnu djecu i žene. To je strašna pojava koja sigurno neće služiti na ugled nikakvoj državi. Isuviše strašne štete i bolovi te vječiti strah za svoj život i imanje, koje podnosimo, ne mogu se izkazati, jer su zvjerstva počinjena ne u doba ratnih zapletaja, već u miru, nad žiteljstvom, koje nije ništa skrivilo, osim što je muslimanske vjere.

Iznoseći ovo Vašem Veličanstvu želimo da na ove strašne pojave skrenemo Vašu pažnju i da Vas zamolimo za zaštitu, jer nikome drugome ne vjerujemo. Ne možemo vjerovati zbog toga što se po našim uredima namještaju ljudi ne po sposobnostima i čestitosti svojoj već po partijskom pripadništvu. Naravno da se pri takvim okolnostima moraju da gaze zakoni i moraju da trpe nevini, čime se ubija autoritet državi, a i Vama Veličanstvo.

Bijeda i nevolja u koju smo ovakvim zvjerstvima dovedeni i svi oni naši ljudi, koji su sretnim slučajem izbjegli očitoj smrti, velika je. Mi smo ostali goli bez imanja i bez igdje ičega. Od redovnih sudova ne nadamo se zaštiti. Mi znamo da su u ovakvim slučajevima na lice mjesta otpremane posebne anketne komisije, ali rezultat njihove istrage nije nam poznat. Mi nemamo nikakve nade od tih anketa, koje su u dobro upravljenim državama nepotrebne i nepojmljive, ali gajimo samo jednu nadu, a ta je da će Vaše Veličanstvo primiti naše nevolje na srce i odrediti da se naše štete procijene i da nam se što prije isplati odšteta, jer smo sada ostali bez igdje ičega, pa bi nam se brzom pomoći najbolje pomoglo u našoj nevolji.

Što se tiče našeg daljnjeg opstanka, smjerno molimo Vaše Veličanstvo da učini shodnu odredbu, kojom bi nam se omogućilo da se dignemo s naše očevine i da se naselimo u kojem drugom kraju naše Kraljevine, gdje bismo mogli mirno i nesmetano živjeti i razvijati se pod okriljem Vaše zaštite. Dozvolu za preseljenje tražimo zbog toga što smo uvjereni da će ostajanje na našim ognjištima izazvati ponovne pokolje i nasilje kao što je i sada izazvano.

Vašega Veličanstva nesretni podanici: delegati opština Šahovići i Pavino Polje (slijede potpisi).

U Beogradu 21. novembra 1924. godine.

(Tekst Memoranduma preuzet iz Nezavisnog lista muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu “Bosanski pogledi” 1984.)

Slijedeći podatke iz istog izvora, uništenje muslimanskih naselja i življa dobilo je takve razmjere, pa je morala intervenirati vojska, jer je Žandarmerija prepustila da se vodi pravi vjerski rat u kome je ubijana samo jedna strana. Na bestijalan način ubijeno je od 600 do 700  osoba (izvori su različiti i ne poklapaju se u broju žrtava), vršena su i silovanja žena, zločin koji je do tada kod Crnogoraca važio kao nedopustiva sramota. Konačno, Šahoviće sa okolinom ostalo je bez ijedne bošnjačke porodice, odnosno nakon izvršenog, ali nekažnjenog genocida naseljeno je iskjučivo crnogorsko-srpskim življem.

Polazeći od definicije genocida, onako kako je on kao kažnjivo djelo propisan u Povelji UN o zaštiti ljudskih prava, odnosno u Konvenciji o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, i preuzet u svim nacionalnim zakonodavstvima, nedvosmisleno se može zaključiti da je događaj u Šahovićima ostao tamna mrlja crnogorske historije i nekažnjeni genocid o kome nijedna vlast tokom proteklih 100 godina nije pokušala dati svoj sud. Ako genocid predstavlja, između ostalog, namjerno ubijanje članova neke grupe, raseljavanje, nasilno premještanje, teško narušavanje zdravlja, narušavanje fizičkog integriteta, zlostavljanje, stavljanje u takve životne uslove koji dovode do potpunog ili djelimičnog istrebljenja (misli se na nacionalnu ili etničku grupu), onda je ono što se desilo u Šahovićima zaista genocid u klasičnom smislu te riječi. Dakle, vršena su masovna ubijanja, silovanja, likvidiranja na najsuroviji način, brojna zlodjela motivirana niskim pobudama i uništenjem čitave nacionalne i vjerske populacije, te raseljavanje čitavih prostora koja su naseljavali ljudi koji su žrtve takvog nasilja.

Konačno, kako takva nedjela ne smiju biti prekrivena zaboravom, pri čemu je poznato da genocid po zakonu ne zastarijeva, a slijedeći primjer ono što se desilo u Francuskom donjem parlamentu, tj. da je u Francuskoj, kao trećoj zemlji, donijet zakon kojim je država Turska, odnosno sam događaj zločina i ubijanja Jermena kao etničke grupe u toj zemlji, proglašen genocidom, smatram opravdanim da se sa naučno-historijskog aspekta taj tragični događaj i bez svake sumnje sramni čin crnogorske historije, odnosno genocid u Šahovićima, rasvijetli, da se o njemu na akademskom nivou u Crnoj Gori utvrde relevantne činjenice i istina, te da nakon toga, pošto se vođama i izvršiocima ne može suditi, Parlament Crne Gore, makar sa ove historijske distance, kao eksponent najviše državne vlasti, da svoj sud o tom zločinu, kako to Milovan Đilas zapisa u Besudnoj zemlji: “…od koga su se mnogi, pa i njegov otac, kao učesnici stidjeli.”

Glas islama 345, a: Akademik Velija Murić, advokat,r: analize