Oni će bježati od sebe  

Esej akademiku Muamer-ef. Zukorliću 

 Mi koji prolazimo kroz ovo vrijeme imali smo, valjda, takvu sreću. U našem vremenu rodio se, živio i vodio nas je sin, suprug, otac, brat, komšija, prijatelj, iskreni drug i narodni tribun – akademik Muamer-ef. Zukorlić, narodni poslanik, potpredsjednik državnog Parlamenta.  

Svemogući Stvoritelj svjetova povremeno nas opomene i uputi na pravi put vjere i ovozemaljskog  postojanja. Ali, On je Milostiv, pa nam radi spasa uputi i ovozemaljske darove u ljudskome liku. Nekada su to vjerovjesnici, a nerijetko i oni koje obdari bistrinom uma, nadljudskom hrabrošću, voljom i umijećem vođe naroda. Takvi se rađaju s vremena na vrijeme, možda po jedan u stoljeću ili još rjeđe. Mi koji prolazimo kroz ovo vrijeme imali smo, valjda, takvu sreću. U našem vremenu rodio se, živio i vodio nas je sin, suprug, otac, brat, komšija, prijatelj, iskreni drug i narodni tribun – akademik Muamer-ef. Zukorlić, narodni poslanik, potpredsjednik državnog Parlamenta.

U poruci Svevišnjeg i filozofiji islama kaže se da je ljudska duša besmrtna, a rođenje, život i preseljenje na Ahiret samo su ovozemaljska, prolazna zbilja. Ali složit ćemo se – tu nije kraj. Ime rahmetli Muamer-ef. Zukorlića, na ovome svijetu, pretvorilo se u monument do najvećih visina. U trajanje dok ljudi traju. U sjećanje bez zaborava i u ponos što smo ga imali.

Strahovi me obuzimaju, pribojavam se, na njemu sličnom predugo ćemo čekati. Nemoćan da utješan izlaz nađem, suočen sa oporom zbiljom, govorim sebi:  Bio je među nama, a  sada ga nema. Ne, ne pristajem da ga nema – ima ga, kao nauk ostavio je svoje vrijeme, neponovljive besjede i genijalne ideje, napisane knjige koje mu čuvaju misli i riječi, vratio otetu vjeru, uvjerio druge u istinsku pravovjernost, iskazao pravednost i čovjekoljublje, urođenu hrabrost koju je  braniti umio, druge obavezao na uvažavanje i istinsko poštovanje, postao ponos, ali ne samo to – svojom mudrošću znao je grješnika vratiti sa krivog puta, a pravedniku doturiti snage.

Ili recimo, sudarajući se sa općom halabukom kršćanskog svijeta, da na evropskom tlu nema mjesta hidžabu. Samo on ga je umio prizvati pameti i kazati mu da on upravo ruži sebe, jer izvorno, kršćanska kultura, prošlost i vjerovanje svjedoče da je hidžab prvo nastao u njihovom trajanju, a tek potom, ponegdje u islamu. Između ostalog, to potvrđuju  slike velikih renesansnih majstora, dokumenta novijeg doba, slike nebrojenih žena svetica, pa čak i način oblačenja Majke Tereze. A tek, razbijajući vjekovne barijere davno okovanog sandžačkog prosvjetiteljstva, učinio je da studenti u njegovom vremenu, bez zazora i kakve zebnje, kazuju svoja imena, da bošnjačke djevojke umjesto umijeća tkanja i šaranja ćilima, tu na svome pragu, dostižu najviša akademska zvanja.

Za sve to malo je reći hvala. Ima jedna prikladnija riječ – sve su to njegovi hajrati, zadužbine i dobra koja konačno trebaju postati dio kolektivne bošnjačke svijesti i misli.

Na nesreću, u svakom narodu postoje i oni drugi što ih zovu murtati, tačnije oni čije će ime opstajati samo dok biološki budu trajali. No dobro, razumjet ću što ih je za života pobjeđivao, već sam rekao kako i čime, ali šta se desilo da te i takve pobijedi onako sa tabuta, ili tek iz zemlje u koju je spušten, skoro da je za nepovjerovati. Istina je, oni nisu imali ljudske časti, hrabrosti i obraza da se sa njime mrtvim suoče – razumije se, u strahu su velike oči, a jednoga dana, svjedočim, oni će bježati i od sebe.

Glas islama 347, R: Feljton , A: Akademik VELIJA MURIĆ