Porušena kuća familije Elmazbegovića – dragulj bošnjačke arhitekture u Novom Pazaru (2. dio)  

Ova kuća se svrstava u najstarije kuće u Novom Pazaru

Ko je i kako sagradio kuću Elmazbegovića

Ismet Elmazbegović (1932), mašinski inženjer u penziji, sa boravkom u Sarajevu, u razgovoru sa autorom ovog teksta ispričao je veoma interesantnu priču o izgradnji njihove kuće.

„Naša velika kuća u današnjoj ulici Oslobođenja u Novom Pazaru izgrađena je novcem Ali-paše (Stočević) Rizvanbegovića (1783-1851). On je od 1813-1833. godine bio kapetan Stolačke kapetanije, a kasnije od 1833-1851. vezir novoosnovanog Hercegovačkog pašaluka. Hercegovina je za vrijeme njegovog vezirovanja imala ove srezove: Duvno, Ljubuški, Konjic, Mostar, Blagaj, Počitelj, Stolac, Trebinje s Ljubinjem, Nevesinje, Gacko, Nikšić, Foču, Čajniče sa Goraždem, Pljevlja (Taslidža) sa Kolašinom i Prijepolje. Za njegovo vrijeme Hercegovina je doživjela veliki napredak u poljoprivredi, stočarstvu i prosvjeti, a sam Ali-paša bio je jedan od najbogatijih ljudi.

Ali-paša je imao sina jedinca koji se razbolio od veoma teške i nepoznate bolesti. On ga je volio kao svoje oči u glavi i počeo je da traži lijek za ozdravljenje svog sina po cijelom Osmanskom carstvu.  Vodio ga je po cijeloj Carevini kod raznih hećima (ljekara) u nadi da pronađe ilač (lijek) za svog sina jedinca. Za bolest Ali-pašinog sina čuo je i izvjesni ljekar po imenu Hadži Šejh iz Istanbula. On je, na putu za Hercegovinu, radi liječenja Ali-pašinog sina, prošao kroz Novi Pazar i oduševio se izgledom i ljepotom ovog šehera. Hadži Šejh je došao kod Ali-paše u Stolac i počeo da liječi njegovog sina. Nakon izvjesnog vremena mladić je potpuno ozdravio. U znak zahvalnosti Ali-paša  je, po Hadži Šejhovoj želji, izgradio unikatnu kuću u Novom Pazaru. Paša je u Yeni Pazar poslao bisage sa zlatnim dukatima da se napravi kuća za Hadži Šejha. Građa za ovu kuću sjekla se u obližnjoj Jaklja planini. Kasnije je ovu kuću od Hadži Šejhovih sinova kupio moj djed Elmaz-beg. Nakon smrti moga djeda u jednoj polovini kuće stanovao je moj otac Šahin-beg sa porodicom, a u drugoj polovini njegov brat Asim-beg sa porodicom. Moj otac Šahin-beg je u braku sa mojom majkom, Fatimom Pašić iz Mostara, imao troje djece: mene – Ismeta, brata Iljaza i sestru Zumretu – Zumu. Nakon majčine smrti, otac je oženio Dervišu Heku Dazdarević sa kojom nije imao djece. U drugoj polovini kuće kasnije je stanovao moj amidža Asim-beg sa svojom familijom. Amidža se ženio tri puta i imao devetoro djece: sedam sinova i dvije kćerke.

Asim-beg  je imao još jednu manju kuću u Ejup-begovom sokaku (današnja ulica 8. marta br. 8). To nije bila njegova kuća već kuća njegovih žena Sadije i Nadžije Osmanbegović. Prva žena mu je bila Sadija i sa njom je imao sina Kadriju. Nakon njene smrti oženio je njenu sestru Nadžiju i sa njom imao četiri sina: Mithata, Dauta, Besima i Alishana – Iska. Sa trećom suprugom Zubejdom imao je sinove: Fahrudina, Faruka i kćerke: Dudu i Azizu.“ (Izjava data 1. decembra 2023. godine)

Ismet Elmazbegović, sin Šahin-begov, danas živi u Sarajevu. Veoma je poštovana, obrazovana i interesantna ličnost. U braku sa suprugom, rahmetli Hajrijom, dobio je dva sina: Ediba i Tarika i ćerku Belkisu. Ima jednu unuku Zamalu i četvoro paraunučadi.

Unutrašnji raspored prostorija u kući Elmazbegovića

Kakav je bio raspored prostorija u ovoj kući saznat ćemo iz opisa Muradije Kahrović Jerebičanin, koja je  magistrirala na temu: „Stare gradske kuće orijentalne arhitekture u Novom Pazaru“.

„…Ova kuća se svrstava u najstarije kuće u Novom Pazaru. U njenom prizemnom dijelu nalazio se hajat, odnosno ulazni hol ”na lakat”, sa dva ulaza, glavni i sporedni, koji je vodio ka nužniku. Desno i lijevo bile su dvije sobe, a u čelu hajata soba za poslugu, magaza i kuhinja, odnosno mutfak sa ognjištem. Na spratu je bila divanhana sa ”ćoškom” – isturenim na bočnoj strani. Dvije manje sobe bile su spavaće: jedna veća za dnevni boravak porodice, a druga je bila namijenjena za goste. Sobu za goste, pored uobičajenog, tradicionalnog drvenog namještaja, najviše je krasio drveni plafon, jedinstven i najviše cijenjen po svojoj strukturi i rasporedu daščica i drvenih vijenaca, zbog čega je podsjećao na tradicionalno slatko jelo po kome je i dobio naziv ”baklava”. Ovaj plafon, zvani baklava, bio je originalan i najljepši dio u ovoj kući. Osim toga, ove dvije veće sobe bile su isturene na prednjoj fasadi i poduprte drvenim stubovima. Ovaj detalj činio je kuću još interesantnijom i originalnijom.

Vrijednost i zanimljivost ove kuće primjetili su i arhitekte, među kojima i Jovan Krunić, koji smatra da ova kuća predstavlja umjetničko djelo. To umjetničko djelo arhitekture trebalo je zaštititi od daljeg propadanja, a time omogućiti drugim zainteresiranim posjetiocima ovoga grada da upoznaju ovakvu arhitekturu i način korištenja prostorija.

Nažalost, mi ne znamo da očuvamo već samo da rušimo…“ (Iz izjave Muradije Kahrović Jerebičanin, objavljene na portalu Sandžakpress od 2. aprila 2021).

Izjava Asim-begovog sina Fahrudina

Fahrudin Fahro Elmazbegović (1942) rođen je u Novom Pazaru od oca Asim-bega i majke Zubejde. Odrastao je u manjoj kući Elmazbegovića u ulici 8. marta br. 8. Nažalost, i ova manja, koja se nalazila iza zgrade Doma kulture,  i ona veća u ulici Oslobođenja 26, porušene su od lokalnih vlasti koje ne znaju da cijene vrijednost svoje kulture i tradicije.

Fahrudin sa sjetom i ljutnjom govori o brutalnom rušenju pazarskih gradskih kuća orijentalne arhitekture koje su se, sa malo razumijevanja i finansijskog ulaganja, mogle sačuvati i svjedočiti o tradiciji i visokoj kulturi bošnjačkog naroda u Novom Pazaru.

„Rođen sam i odrastao u ulici 8. marta, u Ćukovcu, u manjoj, ali veoma lijepoj kući, a moj brat Ismet, koji danas živi u Sarajevu, porastao je u velikoj kući u ulici Oslobođenja br. 26. I mi smo 1954. godine također prešli u veliku kuću i tamo živjeli do 1967. godine kada je svi napuštamo i ustupamo kirijašima. Moj brat Ismet, zbog posla, odlazi da živi u Prištini, a od 2000. godine u Sarajevu, dok se  moja familija seli u drugu kuću, u ulici Hilma Rožajca br. 56.

U velikoj kući kirijaši su živjeli do 1980. godine. Od tada je kuća bila u zapuštenom stanju sve do njenog rušenja marta 2021. godine. Pazar je imao mnogo aganskih i begovskih kuća. Arhitekta Jovan Krunić dolazio je u našu kuću i bio fasciniran njenim izgledom i funkcionalnošću, njenim dušeklucima, hamamima, kaminima i unikatnim drvenim plafonom zvanim ”baklava”. Javnosti je nepoznato da je ova kuća imala u avliji, uz samu kuću, hamam dužine šest metara, sličan Isa-begovom hamamu, koji je srušen 1939. godine. Kuća je imala krstastu osnovu sa stambenom površinom od oko 500 metara kvadratnih. Okolo kuće bila je tzv. spoljna ili dišer avlija i imanje veličine dva hektara. Plafoni u sobama bili su veoma visoki, viši nego u današnjim sobama. Arhitekta Krunić je govorio da je plan kuće izuzetno moderan i da je išao ispred vremena. Na prizemlju, na prozorima su bile metalne toplije (rešetke), a na spratu prozori ”od surme” (na podizanje gore-dolje). Vremenom se ovo imanje okolo kuće prodavalo i smanjivalo, tako da je pred rušenje uz kuću bilo šest ari placa.

Šteta što je država te stare kuće ostavila na milost i nemilost. Pazar je izgubio dušu onda kada je Tijesna čaršija porušena. Od Velike (Drvene) ćuprije do benzinske pumpe na Vrh čaršije bili su dućani. Naša kuća je, demek, bila ”pod zaštitom države”, a za nju nikada nije dala ni jedan dinar za renoviranje, a nisu dali ni da se ruši.

Dok je Ugljaninova SDA bila na vlasti, 1996. godine išao sam i predlagao im da turska organizacija  TIKA obnovi kuću u ulici Oslobođenja i da je pretvori u ”Turski konak” gdje bi se narod skupljao i kuću posjećivao.“

„Našu djedovinu otimali su i kralj i partizani“

„Od ogromne zemlje koju je imao moj djed Elmaz-beg danas je ostalo veoma malo. Samo u selima: Buđevu, Štavlju i Gujiću imali smo preko 1000 hektara zemlje, u Šutenovcu 160 hektara, u Selakovcu tri hektara. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije našu zemlju su otimali tzv. ”solunci” (srpski vojnici koji su učestvovali na Solunskom frontu 1918.), a da nisi smio riječ da im kažeš. U Šutenovcu, iznad stadiona, jedan ”solunac”  oteo nam je osam hektara najbolje zemlje. Bio je u Pazaru neki žandarmerijski narednik Svetislav, mislim da se prezivao Miletić. On je doveo nekog Miroslava Lazovića kao ”solunca” na naše imanje. Taj Miroslav ode i izmjeri osam hektara najbolje zemlje. Nisi smio ni da pitaš šta on to radi na našem imanju. I da stvar bude interesantnija, on ode u Katastar i sve to upiše i prevede na svoje ime, kao da ga je kupio.

Tako je i Pavle Džambasanović, otac Moma Džambasanovića, bivšeg predsjednika Opštine Novi Pazar, uzeo veliki dio naše zemlje bez ikakve nadoknade. Našu zemlju su uzimali i kralj i partizani, u dva navrata“. (Izjava Fahrudina Fahra Elmazbegovića data autoru ovog teksta 30. marta 2023.)

Fahrudin Elmazbegović živi u Novom Pazaru. U braku sa suprugom, rahmetli Aišom, dobio je dva sina: Saladina i Ergina i dvije kćerke: Džihan i Dženanu. Od njih ima desetoro unučadi.

 Porušena begovska kuća Elmazbegovića u ul. Oslobođenja br. 26, poznatoj i kao Sudski sokak  

Izgled sobnih vrata i prozora u kući Elmazbegovića  

Glas islama 347, R: Historija , A: Dr. Harun Crnovršanin