Dr. Harun Crnovršanin na simpoziju u Istanbulu održao predavanje „Hronologija genocida nad muslimanskim stanovništvom sa akcentom na genocid u Šahovićima 1924.“

U Istanbulu je 9. novembra 2024. godine održan simpozij posvećen obilježavanju stogodišnjice genocida u Šahovićima (1924-2024), koji su organizirala bošnjačka udruženja Türkiye-Bosna-Sancak i Sivas-Bosna-Sancak. Na ovom odlično osmišljenom skupu učestvovali su stručnjaci iz različitih oblasti: novinarstva, politike, historije i medicine. Svako je iz svog ugla pridonio da se zločin genocida, koji se dogodio 1924. u Šahovićima i Vraneškoj dolini, osvijetli i bolje razumije.

Među govornicima bili su: bivši istanbulski poslanik i poznati aktivista Refik Akova, pukovnik u penziji prof. dr. Mustafa (Petlača) Kahramanyol, historičar i pisac dr. Harun Crnovršanin, poznati novinar i glavni urednik Antene M  Darko Šuković i bivši savezni poslanik u Ankari Hüseyin (Ćulahović) Kansu.

Moderatori ovog skupa bili su: ing. Hilmija (Murić) Erdem i Erol Sevim. Njih dvojica simultano su prevodili sa bosanskog na turski jezik i obratno. U prevođenju im je pomagao Fuad Baćićanin, potpredsjednik BNV iz Novog Pazara. Simpozij je započeo potresnom video-kasidom Temdžid Šahovića u izvedbi Hamze Škrijelja. Skupu su se obratili: prof. dr. Sedat Ziyade – predsjednik udruženja Türkiye-Bosna-Sancak, Sulejman Mustafić – predsjednik BNV u Crnoj Gori i dr. Adel Slatina – predsjednik BNV Sandžaka. Njihovo izlaganje bilo je veoma emotivno i nikoga u publici nije ostavilo ravnodušnim. U delegaciji BNV-a iz Novog Pazara bio je i Mirza Ajdinović, sekretar ovog vijeća.

Nakon toga uslijedila su stručna izlaganja. Ovdje ćemo iznijeti izlaganje dr. Haruna Crnovršanina, jer je ono vezano za genocide u kontinuitetu nad muslimanskim stanovništvom počev od Bečkih ratova (1683-1699), pa sve do 1995. koji se desio u Srebrenici. Autor Crnovršanin poseban akcenat je stavio na genocid u Šahovićima, koji se dogodio u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, u noći između 9. i 10. novembra 1924. godine, dakle u mirnodopskim uslovima.

Na samom početku Crnovršanin je naglasio da je 1943. godine riječ GENOCID prvi put upotrijebio Raphael Lemkin (1900-1959), poljski Jevrej, naučnik u oblasti prava. Ova riječ potiče od lat. riječi GENUS = narod i OCCIDERE = ubiti. Dakle, bukvalno prevedeno znači sistematsko ubijanje ljudi.

Međunarodno-pravna definicija zločina genocida data je u članu 2. i 3. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida koja je 1948. godine usvojena od strane Organizacije ujedinjenih nacija (OUN).

To je najdrastičniji i najpogubniji oblik rasne diskriminacije. Uporedo sa biološkim istrebljenjem grupne žrtve, brišu se i prepoznatljivi tragovi njene materijalne i duhovne kulture (kulturocid), tj. uništava se njeno sveukupno bioantropološko i socioantropološko biće. Ako se definicija genocida retroaktivno primjeni na muslimansko stanovništvo, unazad 300 godina, južno od rijeke Save, možemo pratiti u kontinuitetu deset genocida.

Hronologija genocida nad muslimanima

PRVI GENOCID nad muslimanskim civilnim stanovništvom odvijao se u vrijeme spomenutog Bečkog rata i poslije njega. Tada su (1687.) od strane Mlečana i Crnogoraca stradali muslimani u Boki Kotorskoj, prvenstveno iz Herceg Novog i Risna, a godinu dana kasnije i muslimansko stanovništvo sa područja Meduna iznad Podgorice i prostora Kuča. Iz Herceg Novog izgnano je oko 3.500 muslimana iz 280 bratstava (fisova), a iz Meduna i Kuča preko 600. U naletu udruženih kršćanskih vojski stradaju muslimani na području današnje Mađarske, Like i Slavonije.

DRUGI GENOCID  desio se početkom 18. vijeka (1711.) u Staroj Crnoj Gori, kada je vladika Danilo I Petrović pokrenuo tzv. Istragu poturica. Tada je ubijeno, izgnano i pokršteno 3.000 crnogorskih muslimana i porušeno svih šest džamija u Cetinjskoj nahiji.

TREĆI GENOCID desio se za vrijeme Rusko-austrijsko-turskog rata (1737-1739) kada su srpski ustanici po drugi put spalili Akovo (Bijelo Polje), Brodarevo, Prijepolje i Novi Pazar.

ČEVRTI GENOCID izvršen je 1804. godine nad muslimanima u Beogradskom pašaluku podizanjem Prvog srpskog ustanka pod vođstvom zločinca Karađorđa. Svoj krvavi pohod nastavio je ka jugu i 23. aprila 1809. godine u Sjenici pobio 2.500 muslimanskih civila. Iste godine je i u Novom Pazaru pobio 300 civila i spalio čuvenu Pazarsku čaršiju. Na sreću, pazarski branitelji su, i pored gubitaka,  uspjeli da se odbrane, ubiju oko 100 srpskih ustanika i samog Karađorđa rane kod sela Deževe.

PETI GENOCID zadesio je 1858. godine muslimane u varoši Stari Kolašin koji je pripadao Novopazarskom sandžaku. Tada su Crnogorci predvođeni vojvodama Novicom Cerovićem i Miljanom Vukovim, iznenada noću, napali Kolašin i zapalili ga, a njegovo stanovništvo (oko 1.000) pobili i zarobili. Jedan dio je uspio da pobjegne.

ŠESTI GENOCID, u vidu masovnog pokrštavanja i ubijanja muslimana, dogodio se 1858. godine u Vasojevićima (Gornje Polimlje) kada je nasilno pokršteno preko 650 duša. Poslije austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, pa sve do 1911. odvijao se genocid nad Bošnjacima, uglavnom u formi njihovog iseljavanja u Tursku.

SEDMI GENOCID izvršile su krajem 1912. i u proljeće 1913. godine crnogorske okupacione vlasti na području Pešteri, Bihora i Plava i Gusinja. Poznati su masakri u pešterskim selima: Doliću, Uglu, Koritima, zatim u selima Bihora, kao i u Plavu i Gusinju, gdje je pobijeno preko 800 najuglednijih muslimana i preko 12.000 nasilno pokršteno.

OSMI GENOCID predstavlja najveći pokolj muslimanskog stanovništva u novoformiranoj zajedničkoj državi zvanoj Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Izvršen je u mjestu Šahovići i Pavino Polje (tzv. Vraneška dolina) u noći između 9. i 10. novembra 1924. godine od strane 2.000 naoružanih Crnogoraca i Srba sa područja Mojkovca i Kolašinskih Polja, predvođenih crnogorskim rezervnim oficirima i tamošnjim prvacima. Na najsvirepiji mogući način ubijeno je od 600 do 900 bošnjačkih civila, među kojima je bilo mnogo žena, djece i staraca.

DEVETI GENOCID nad bošnjačkim stanovništvom izvršen je u toku Drugog svjetskog rata (1941-1945) kada su pripadnici tzv. Ravnogorskog pokreta (čitaj četnici), na čelu sa Dražom Mihailovićem, na najokrutniji način, pobili u Sandžaku (u Limskoj dolini) i u Bosni i Hercegovini 103.000 bošnjačkih civila, što je činilo 8,1% ukupne populacije. Srazmerno broju stanovnika, Bošnjaci su narod koji je, nakon Jevreja, najviše stradao u Drugom svjetskom ratu.

DESETI GENOCID nad Bošnjacima započet je 1992. velikosrpskom agresijom, podržan unutarnjom pobunom bosansko-hercegovačkih Srba, dirigovan iz Beograda. „U julu 1995. godine, u okviru organiziranog i planiranog napada Vojske Republike Srpske, pod vojnom komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, političkom direktivom Radovana Karadžića, uz logistiku i vojno-policijsku podršku režima u Beogradu, enklava Srebrenica (UN-ova zaštićena zona) pada u ruke vojske RS… U godinama nakon rata Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde (koji odlučuje u sporovima između država) utvrdio je da NAMJERA počinilaca i razmjere zločina koji se dogodio u Srebrenici jula 1995. godine odgovaraju definiciji GENOCIDA.“ (https://srebrenicamemorial.org).

U Srebrenici je za samo nekoliko dana ubijeno preko 8.300 muškaraca i dječaka. Ono što ovi sudovi nisu uradili, a morali su, jeste to da su trebali proglasiti genocid nad Bošnjacima na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine, jer gradovi jugoistočne BiH, gdje je bošnjačko stanovništvo prije rata činilo većinu, danas su pusti. Isti je slučaj i sa Prijedorom i istočnom Hercegovinom. Potomci genocidaša iz Drugog svjetskog rata ponovo ubijaju bošnjačke civile i otimaju njihovu zemlju i imovinu. „U ratu u BiH je od 1992-1995. godine poginulo ukupno 97.207 osoba. Kod Bošnjaka je stradalo više od 33.000 civila i 30.000 vojnika, a kod Hrvata 2.100 civila i 5.600 vojnika, kod Srba nešto više od 4.000 civila i gotovo 21.000 vojnika.“ (https://bhrt.ba)

Moramo istaći da bi broj ubijenih Bošnjaka u BiH bio mnogo veći da se nismo vojnički organizirali. Stvaranjem ARMIJE RBiH, na čelu sa generalom Seferom Halilovićem, slomljena je oštrica neprijateljske  mašinerije, kako četničke tako i ustaške.

Genocid nad bošnjačkim stanovništvom u mjestu Šahovići 

Povod za istrebljenje muslimanskog stanovništva Šahovića i Vraneša Crnogorci su našli u ubistvu Boška Boškovića, bivšeg načelnika okruga Kolašin. Ovo ubistvo odjeknulo je kao grom iz vedra neba. Bez ikakvog dokaza i istrage, za ovo ubistvo optuženi su vođa sandžačke komite Jusuf Mehonjić i bošnjačko stanovništvo Šahovića i Vraneša. Da bi opravdali ovaj neviđeni zločin, Crnogorci su tamošnje Bošnjake i Jusufa Mehonjića optužili za podizanje pobune. Boško Bošković je bio skoro nepismen čovjek, ali je kao vatreni pristalica ujedinjenja sa Srbijom dogurao do načelnika Kolašinskog okruga. Svojim okrutnim represalijama zamjerio se Bošnjacima u Koritskoj opštini i na Pešteri u toku oktobra 1912. godine, kao i Crnogorcima u gušenju pobune u Rovcima. Ova pobuna je u krvi ugušena, a desetine porodica Bulatovića otjerano je u zatvore ili pobijeno. Bošković je bio produžena srpska ruka u Crnoj Gori. Istakao se i u svrgavanju kralja Nikole I Petrovića sa vlasti 1918. godine.

Boško Bošković je poginuo 7. novembra 1924. godine, na putu od Mojkovca prema Šahoviću u mjestu Obodu kod Cera. Danas skoro da nema mještanina područja Vraneša koji sasvim decidno neće potvrditi da su Boška Boškovića ubili crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca. Nakon što je 7. novembra ubijen Bošković, vlasti su sutradan naredile svim Bošnjacima da donesu sve svoje oružje i predaju ga, da bi to oružje istoga dana podijelili pravoslavcima. Boškovićeva sahrana obavljena je 9. novembra u Kolašinskim Poljima. Prema pisanom materijalu, sahrani je prisustvovalo oko 2.000 ljudi, tako da se ne pamti da je do tada, u tom kraju i šire, ikome priređen takav ispraćaj. Mnogi su iskoristili sahranu kao idealan momenat da svojim govorima raspale ionako naelektrisanu situaciju. Govornici su tom prilikom pozvali prisutne na osvetu. Načelnik Kolašinskog okruga Nikodim Cemović  rekao je: „Ne brani se Boško suzama u očima, već puškom u rukama. Stoga, imate moju dozvolu da, za 24 sata što možete učiniti, osvetite Boška.“

Raspaljena masa crnogorskog naroda odmah je pošla u napad na Bošnjake Šahovića i Vraneša. Ovaj iznenadni i podmukli napad izvršen je noću između 9. i 10. novembra 1924. godine. Tako su udruženi Crnogorci i Srbi, nakon Boškovićeve sahrane i proturene lažne vijesti, krenuli, predvođeni oficirima starocrnogorske vojske, u napad na Bošnjake Vraneške doline. Napad je izvršen iznenada i noću, tako da je stradao veliki broj stanovništva tog kraja. O broju masakriranih podaci su različiti. Kreću se od 600 do 900 ubijenih. Jedan mali broj Bošnjaka izvukao se iz obruča.

„…Vjeruje  se da je broj pobijenih ljudi velik, jer se zna da su Crnogorci mnoge pobijene razvlačili i bacali po potocima, zatrpavali u raznim rupama i pećinama, kako se ne bi utvrdio tačan broj, ako bi, eventualno, izašla neka komisija da utvrdi činjenično stanje…“ (Iz knjige Hakije Avdića Položaj Muslimana u Sandžaku, Sarajevo, 1991.)

Napadači se nisu zadovoljili ubijanjem Bošnjaka u Šahovićkoj opštini, već su nastavili dalje ka Pavinom Polju. O ovim grozotama Hakija Avdić  pisao je u svojoj knjizi: „Došavši u Pavino Polje poslije pola noći, razbojnici su se razišli po selima i zaseocima, ulazili u kuće ili izazivali ukućane van, najprije pljačkali i iznuđivali novac, a potom sve listom ubijali, najčešće klanjem. Što se do sada zna, broj žrtava u Pavinom Polju premašuje 70, među kojima i osam lica čiji se identitet nije mogao utvrditi, jer su bili jako iznakaženi. Nekim su (kao Ibru Hasanbegoviću, starcu od 80 godina) još živima meso rezali, nožem trbuh vadili; nekima su kao (Zeću Hadžoviću) živima jezik čupali; neke (kao Naja Hodžića) ni u majčinom krilu nisu štedjeli; neke (kao Šabana Hadžovića) najprije su davili, a potom puškama ubijali; neke (kao što je to uradio Vuksan Vuković, svoga bivšeg agu Halila Hasanbegovića) na vjeru iz kuće izmamljivali, a potom ih nožem poklali; Adema Lukača su, nakon što su mu 300 dinara oduzeli (uzeo mu ih je otac spomenutog krvoloka majora Redžića, Bajo) nagonili da se krsti, da ljubi ruke zlikovcima, a kada je ovaj to odbio, onda su ga odveli do jedne urvine, gdje su ga stavili na metu, pa ga gađaju iz puške, a on ranjen ipak uspio uteći, valjda da bude svjedokom ”snazi” pravde i zakonitosti u našoj državi“, navodi se u Predstavci kralju Aleksandru od delegata opštine Šahovića i Pavinog Polja. Ko zna kako bi se sve to završilo da ih u daljem pohodu nije spriječio vojni komandir iz Pljevalja Krečković, čijom intervencijom je obustavljeno dalje protjerivanje bošnjačkih porodica.

Dirljiv i do bola potresan način likvidacije šahovićkih Bošnjaka opisao je Milovan Đilas u knjizi The Land without Justice (Besudna zemlja), izdatoj u Londonu 1958. godine.

„Čim je došlo do intervencije vojske, uvidjela je i rulja (crnogorska) ozbiljnost situacije i povukla se. Ali potom opustiše muslimanska naselja. Muslimani prodadoše svoje posjede za bagatelu i odseliše u Tursku. Tako predio Bijelog Polja i Šahovića, što kroz masakre što kroz strah, opustje i umjesto Muslimana doseliše Crnogorci… Ono što je svaki moral i red poništilo, nisu bila toliko sama ubistva koliko način na koji su izvedena. Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela, Sekula, od jednog mrtvaca do drugog i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Djeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklana… Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove u čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelesa bio purpurno crven. Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio jagnje. Oni su imali namjeru da ga strijeljaju i zapale kuću, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom pazeći da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo, jer čak ni pseto neće turskog mesa.“

Zahvaljujući svom iskrenom zapisu, otkrivena je zločinačka narav njegovih sunarodnika. Time je pala ogromna mrlja na crnogorski narod, koji će morati da se, zbog ovog zločina, kao i davno počinjene Istrage poturica (1711.) stidi dokle god postoji. Gledajući Bošnjake kao Turke i vjekovne neprijatelje, crnogorski prvaci neprekidno su huškali svoj narod na krstaški rat protiv muslimanskog stanovništva Crne Gore i Sandžaka.

Milovan Đilas iznosi da „takvog osvetničkog pohoda nije nikada bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je tako nešto moglo biti sakriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine bila je prema ovome nevina dječija igra…“

Treba istaći da je otac Milovana Đilasa bio jedan od predvodnika rulje i jedan od glavnih učesnika ovog zločina, ali njegov sin je smogao snage da javno objelodani i prizna da je u tom sramnom činu učestvovao i njegov otac Nikola, što ga svrstava u red rijetko iskrenih crnogorskih intelektualaca. Njegovo svjedočenje je autentično, pisano otvoreno, potresno i prije svega pošteno. U isti red sa Đilasom danas bi se mogli svrstati i drugi čestiti Crnogorci kao što su: general Danilo Jauković, Marko Vešović, Jevrem Brković, Milika Pavlović, u novije vrijeme Novak Adžić, Darko Šuković i Božidar Proročić.

Darko Šuković je na simpoziju u Istanbulu istakao da „…ISTINA o genocidu u Šahovićima do sada nije javno saopštena. Nije ušla u udžbenike i naučna djela. Nije postala dio kolektivne svijesti. Zaključak je jasan: Bez istine o prošlosti, pa i o zločinu u Šahovićima, nema nama budućnosti kakvu želi svaki normalan čovjek.“

……………………..

P.S.  Redakcija se izvinjava ako je nekoga nenamjerno izostavila, u nadi da će broj ovakvih Crnogoraca, koji su na strani PRAVDE i ISTINE, ubuduće biti mnogo veći.

Glas islama 350, R: Historija – Aktuelno, A: Dr. Harun Crnovršanin