O promjeni imena i uskraćivanju mehra i starateljstva prilikom razvoda

PITANJE: Osoba sam koja klanja, posti i iskreno vjeruje u Allaha. Međutim, strah me je mog imena koje su mi roditelji odabrali. Da li sam dužan promijeniti ime?

ODGOVOR: Jedna od dužnosti roditelja prema svojoj djeci, odnosno novorođenčadima, jeste da im odaberu lijepo islamsko ime, po kojem će ga prozvati i po kojem će to dijete biti prozivano na Sudnjem danu. Vrlo često se dogodi da roditelji, zbog svog nepoznavanja propisa vjere ili zbog svoje trenutne zablude, svojoj djeci daju imena koja nisu islamska, odnosno, daju imena po uzorima i idolima svog vremena, što vrlo često mogu biti: pjevači, glumci, fudbaleri i sl. ne vodeći računa da li je pritom ispoštovan propis vjere. Kada se govori o djeci koja nose takva imena, ona neće biti odgovorna pred Uzvišenim Allahom i neće imati negativnih posljedica od imena koje su im njihovi roditelji dodijelili, tako da ime koje nosi osoba koja je uputila ovo pitanje ni u kojem slučaju nije izvor negativne energije, odnosno negativnih posljedica i kazne. Uzrok nagrade, odnosno kazne, na Sudnjem danu, a i na ovome svijetu, jesu djela koja čovjek čini, tako da osoba koja obavlja namaz, posti, čini dobročinstvo svojim roditeljima, koja čini ostala dobra djela, zaslužuje nagradu od Uzvišenog Gospodara, koja će joj pripasti u potpunosti, bez obzira kako bilo njegovo ime.

Ukoliko dijete, kada dostigne punoljetstvo, osjeti potrebu da promijeni ime, jer mu postojeće uzrokuje nelagodu i nezadovoljstvo, to može učiniti, uz odabir muslimanskog imena sa lijepim značenjem ili simbolikom.

PITANJE: Kakav odnos treba imati udata kćerka prema svojoj majki koja je nagovara protiv muža, tj. da li treba biti više pokorna mužu, sa kojim lijepo živi, ili majki koja joj ruši brak?

ODGOVOR: Uzvišeni Allah supružnicima je odredio prava i dužnosti koje jedno prema drugome moraju ispunjavati, a muža je učinio odgovornim za njegovu suprugu. Ispunjenje međusobnih prava i dužnosti supružnika i njihovo poštovanje kao rezultat povlači skladan bračni život, te sreću i zadovoljstvo.

Po pitanju roditelja, Allah dž.š. naređuje dobročinstvo i održavanje lijepih odnosa, zabranjuje njihovo uznemiravanje na bilo koji način, pa makar to bilo i kroz najblaži oblik neslaganja sa roditeljima izražen kroz riječ UH, kako stoji u Kur'ani Kerimu.

Dobročinstvo prema roditeljima ne označava bezuslovnu pokornost svim njihovim zahtjevima, kao što neispunjavanje svih zahtjeva roditelja ne znači odsustvo dobročinstva i pažnje prema roditeljima.

Naravno da supruga koja lijepo živi sa svojim mužem, koji je poštuje i ispunjava ostale bračne dužnosti, neće dozvoliti da neko sa strane poremeti njihove odnose, posebno kada to želi učiniti bez opravdanog razloga, pa makar to bila i majka ili otac.

Međutim, pokušaj miješanja roditelja u bračni život, sa namjerom da ga poremete i uzrokuju razdvajanje, ne daje za pravo da se odnos prema roditeljima pogoršava, prekida ili da se umanji dobročinstvo prema njima.

Naprotiv, prema roditeljima se mora održati maksimalna pažnja i poštovanje, ali je potrebno uložiti dodatno snage i strpljenja kako bi im se ukazalo na pogubnost zahtjeva koje imaju, a koji su utemeljeni, vjerovatno, na predrasudama, glasinama ili bezrazložnoj netrpeljivosti.

Uvijek postoji način da se putem razgovora dođe do rješenja koja će zadovoljiti roditelje, a koja su obostrani interes – bračnih drugova i roditelja, a to je nešto što je željeni cilj kojem streme svi roditelji kada su u pitanju njihova djeca.

PITANJE: Da li muž prilikom razvoda braka smije uskratiti ženi pravo na starateljstvo nad maloljetnom djecom?

ODGOVOR: Prema propisima Šeriata, zasnovanim na njegovom osnovnim izvorima, Kur'anu i Sunnetu, prioritet u starateljstvu nad maloljetnom djecom nakon razvoda braka pripada majci, osim ukoliko postoji neki jasan, opravdavajući argument koji joj to pravo uskraćuje.

Što se tiče uzrasta, ili starosne dobi djece, do koje majka polaže pravo prvenstva u starateljstvu, islamska ulema ima različite stavove. Hanefije smatraju da je to do navršene sedme godine za muško dijete, a devete za žensko, tako da u ovom periodu, to jest od rođenja do ovog perioda, pravo prvenstva u starateljstvu ima majka.

Međutim, ona ovo svoje pravo može i izgubiti, a to će biti ukoliko ne bude ispunjavala određene uvjete starateljstva koji su postavljeni za nju ili bilo koju drugu osobu koja spada u red onih koji imaju pravo na starateljstvo.

Od osnovnih uvjeta za majku djeteta jeste da se nakon razvoda ne udaje za drugog čovjeka, jer će joj udaja za drugog uskratiti pravo na starateljstvo. Poslanik a.s., odgovarajući ženi koja ga je upitala o ovoj temi, kaže: „Ti imaš prvenstvo u starateljstvu nad djetetom, sve dok se ne preudaš.“

Dakle udajom za drugog čovjeka, majka djeteta gubi pravo starateljstva nad djetetom i to pravo prelazi na druge osobe, a prema sunnetu Poslanika a.s. to su ženske osobe, čija je pomoć i briga o djetetu u pomenutom uzrastu neophodna i teško može biti zamijenjena osobama muškog pola.

Nakon majke, redoslijed osoba koje imaju pravo na starateljstvo nad djetetom je sljedeći: bijača po majci, bijača po ocu, sestra djeteta, sestra po majci, sestra po ocu, kćerke sestara, tetke, hale itd.

Da bi pomenute osobe mogle preuzeti na sebe starateljstvo nad djetetom potrebno je da ispunjavaju predviđene uslove, tj. da su umno zrele i zdrave, da je pripadnik islama, dakle ukoliko majka djeteta nije muslimanka, a njegov otac je musliman, pravo na starateljstvo pripada ženskim članovima rodbine po ocu koji su muslimani. Uslov je također i da je osoba povjerljiva i moralna, jer se dijete ne može povjeriti osobi koja je nepovjerljiva, odnosno osobi koja ne vodi brigu o svom ponašanju, kao ni osobi koja je nemoralna.

Što se tiče troškova potrebnih za ishranu i izdržavanje djeteta u periodu dok je ono kod majke ili neke druge od pomenutih ženskih osoba, oni spadaju na oca. To znači da je otac dužan obezbijediti potrebna sredstva za ishranu i odijevanje djeteta, kao i neophodnu njegu ili neke druge njegove potrebe.

Nakon isteka perioda starateljstva, to jest sedam godina za muško, odnosno devet godina za žensko dijete, dijete će pripasti onom roditelju za kojeg se pretpostavlja da će djetetu kod njega biti bolje (korisnije), to jest koji će mu pružiti više u odnosu na drugog roditelja, u pogledu vjere, odgoja, obrazovanja itd. U periodu starateljstva, ali i posle njegovog isteka, roditelji imaju pravo viđanja i sastajanja sa djetetom i to druga strana ne smije osporavati.

PITANJE: Da li muž ima pravo uskratiti ženi mehr ukoliko ona napusti brak i njegovu kuću bez njegove volje, a na to bude prisiljena negativnim odnosom prema njoj?   

ODGOVOR: Razvodi braka u našem okruženju postali su česta pojava, posebno zadnjih godina, iako su oni ranije bili rijetkost. Razloga je puno, ali se vrlo često razvodi pravdaju nepodnošenjem među supružnicima, ili nepodnošenjem roditelja ili jednog od njih prema snahama. Opće je poznato da je razvod braka svrstan u najodvratnija i Allahu dž.š. najomraženija dozvoljena djela, zbog bolnih posljedica koje neminovno povlači, te je zato potrebno svim silama pokušati spasiti brak prije nego se odluči njegovo prekidanje.

Prekid bračne veze povlači kao posljedicu obavezu izmirenja mehra, osim u koliko supruga nije prekinula brak bez ikakvog opravdanog razloga, u tom slučaju ona gubi pravo na mehr.

Dakle, ukoliko muž otpusti svoju suprugu, ili ukoliko je fizičkim uznemiravanjem ili omalovažavanjem prisili na razvod, bilo sa njegove strane ili od strane njegovih roditelja, a on ne poduzme ništa da je zaštiti, on je obavezan svojoj supruzi isplatiti dogovoreni mehr. I ne samo to, njemu je zabranjeno da joj uzme bilo šta što joj je darovao, bilo da je riječ o nakitu ili drugim darovima. Međutim, u praksi se čini velika nepravda prema otpuštenim ženama, njima se od strane njihovih muževa uskraćuje pravo na mehr, otimaju njihovi darovi i tjeraju od kuće kao da među njima nije bilo ničega. Nažalost, za takve postupke vrlo često se dobije podršaka roditelja, zaboravljajući da su te mlade djevojke, kojima se ruši mladost i život, nečija djeca čiji će roditelji biti povrijeđeni i poniženi.

Ono što je dužnost nas koji govorimo o vjeri, dužnost imama jeste, s obzirom da se šeriatsko sklapanje braka vrši pred njima, da zaštitimo propis vjere, odnosno insistiramo na njegovoj primjeni, jer ćemo u suprotnom snositi dio odgovornosti za neprakticiranje propisa, čije je izvršenje prihavaćeno u našem prisustvu i na naše insistiranje. To znači da je naša obaveza da podsjetimo onoga ko krši obećanje i ne izvršava preuzetu obavezu da to izvrši, jer u suprotnom čini nasilje prema Allahovim stvorenjima za koje će biti odgovoran pred Uzvišenim Allahom.

Glas islama 351 R: Pitanja i odgovori, A: Fetva-i-emin dr. Rešad-ef. Plojović