Junak sa kukavica (2. Dio)

Snježno visje pustinjskog biserja

Za svoga vijeka, Rahim je džume klanjao na Poljanu. U to vrijeme, druge džamije u užoj okolini nije ni bilo. Tamo se, kaže starina, oduvijek klanjalo. U tom vilajetu – po nekom nepisanom, ali naslijeđenom i snažno štovanom pravilu – Poljana i Poljanska džamija ostat će sinonim za džumanski dan i džumansku molitvu…, kao da se pod kubetom samo tu džuma mogla obaviti. I to je djelovalo tako zvanično i jednoman, kao kakav proglas, nakucan u svijest i podsvijest svakog tamošnjeg čovjeka. Ima džamija po sjeničkoj nahiji, vele, ali ova dugopoljska tristoljetnica je najstarija, drúga onim stambolskim. Veći je sevap, drže oni, klanjati u drevnoj Bož'oj kući no u jučerašnjoj. Devet djedova unazad im je, kažu, baš u njoj, džumu klanjalo. I uistinu (liši skromnih kićenja), narod nije bio s neputa, jer, džamija je stara puna tri stoljeća. Na zahtjev devedeset četiri osmanska vojnika koji su službovali baš tu, mutesarrif Skopskog sandžaka, čuveni Sijavuš-paša, 1699. godine, sagradit će džamiju o svom trošku. Od tada se u ovoj kasabi sveti zvuci kidati neće i to je istina koju će, stoljećima, i poljanska ulema i čarširlije pokušavati posve dokučiti. Ovi prvi će je tabiriti na svojim divanima, dok će je drugi raspredati na svojim ćepencima, skoro svaki put kada začuju ezan. I jedni i drugi će to činiti jednako ponosito i neviđeno otmeno, vidno nošeni nekakvom manijom zbog te duboke mudre istine koju naslućuju u temeljima ove građevine. „Moj rodo“ – poentirali bi obično ovi drugi – „šala nije halal para i naum čist. To dvoje kad se zamiješa i izlije u zidine koje se grade za Bož'i raziluk – nema zemana ni insana koji mu može dohakat, pa nek’ je samo sami suhi duvar i nek je kol'ko ptičije gnijezdo! Đe je sebe živio paša i kad je sebe preselio, a vidi mu vakufa – jednako živ kao da ga on sam još uvijek nadgleda i održava?!“ „Allah doboga“ – dodaje drugi – „i to đe ga je pob'o? Na ovu vjetrometinu gdje sedam vjetrova koplja lomi; gdje nema ko nije pob'o svoj šanac i svoju karaulu, i nema čizme čiji klepet ovom čaršijom nije odzvanjao i Boga mi se održa džamija!“ Tako bi se otprilike okončavali ovi muhabeti koji, iako toliko puta ispričani i tvrdo znani, uvijek su se nanova smisleno ispredali,  jer, oni su donosili osjećaj ostvarenja svakom od njih. Svaki od njih je, tragom ove priče, doživio ushićenje i bio malo ponesen znanjem da je sin ove čaršije i dijete Pašine džamije…, da je mali dio Bož'eg plana i svjedok golemog Bož'eg davanja. I danas-dan je tako. Isti muhabeti se razvijaju, ali sada istiha i duboko u sebi. Danas, kao naslijeđeni i odavno nastanjeni da se ne moraju više glasno očitovati, ovi muhabeti su postali dio duboke podsvijesti i srčani kut našeg današnjeg čovjeka. Oni progovore iznutra,  jasno, cijelim bićem, svaki put kada se ovo gordo Bož'e znamenje, u punoj svojoj silini i krasoti, ugleda.

Rahim je do svoje pozne starosti na džume išao ili pješice ili jašući. Tih nekoliko kilometara do džamije, taj oštri uspon do Belovodskog brda  (prva deonica koju treba savladati), te kiše, kali, mrazovi i smetovi, ma sve je to njemu bilo k'o najest se vruće halve – samo kad on živ dočeka džumanski osvit. Tek kada džumanska zora prodiše, pa on kaplju toga daha udahne, po njegovoj računici i na njegov tahmin, tek tada je vrijedilo živjet i deverat cijelu minulu heftu. Ugledavši bjeljilo džumanskog praskozorja, Rahim bi kao najmlađi lakac skočio iz haljina na svoje noge, uzeo abdest i dao ezan. To sveto glasje koje on sklada tako bi se oštro i jasno prolomilo preko tog prirodnog amfiteatra, počev od Kukavica s jedne, preko Čaljevine i Buča iznad, do Brljinca s druge strane, pa onda niz selo preko doline i Ljudske rijeke nizvodno, ka cijeloj župi, da se sticao dojam da u tom sabahskom muku njegov rezak glas odjekuje do samoga Pazara. „Ete ga Rahim, diž'te se roblje“, bio bi odgovor punine na Rahimov zov. Nakon sabahske molitve, Rahim bi cijelo džumansko jutro provodio u ozbiljnoj i temeljitoj pripremi za džumu namaz. Prvo bi se opaćio, nakon čega bi uslijedio zvanični džumanski gusul, pa čisto ruho i miris koji je dobio nekad s hadža. Iako bi nakon tih njegovih priprema (koje su zbog načina obavljanja i posvećenosti i same postajale ibadet) ostajalo još polijepo vakta do džume, za Rahima je to bila dakika da se krene, jer, veliki je događaj. On je živ dočekao jutro, ide u susret džumi, pod džumanskim Suncem hoda, pa ko bi čekao zadnji momenat? Baš zbog ovakvog odnosa naših ljudi prema džumi i njenome danu, komšije su ovom danu tepali: „Stig'o petak – turski svetac!“ I on jeste odlikovan dan, heftični praznik, ili, kako bi to naša starina govorila – „mali bajram“.

Kako bi Rahim vremenom krenuo tako bi i rano, u prve, stigao u džamiju. Čuo je Rahim da što se više porani na džumu – veći je sevap. Osigurao bi tako sebi mjesto u prvome safu, blizu minbere, i na taj način pokupio sva duhovna odlikovanja i benefite toga dana. Taj, kada je džuma u pitanju, ništa slučaju ne bi prepuštao. On bi, ono nešto skromno vaza  (pred džumu dok se narod okuplja), kao i samu hutbu od dvadesetak minuta, upio k'o spužva. Kako i ne bi kada cijelu heftu čeka ovaj čas i već cijelo jutro sav treperi od miline? Netremice bi gledao u hatiba i svaku njegovu riječ momentalno pohranjivao u prsa, pa u glavu, znajući da u cijeloj hefti jedino tu i tada može otkinuti nešto od drevne mudrosti i nebeskog znanja. Rahim je sve doslovce morao zapamtiti još iz jednog razloga: trebalo je čuveno prenijeti i drugima, ali vjerodostojno. Za razliku od nekih koji bi kakvo god dobro, pa i vjeru, čuvali i držali samo za sebe, Rahim je bio svjetionik vječne istine i portparol Bož'eg slova, jer, Rahim nije želio sreću samo za sebe. Njemu je svak’ bio brat, a brat se čuva, brat se uči, brat se u ćejfu voli, a brani u nevolji. Vazdah se čudio onoj sorti ljudskoj, kojom je, eto, obilježeno svako bratstvo i pleme (da će biti jedan), a koja se goji i narasta gledajući drugoga kako pati i skapava. „U svaki fis po jedan pis“, govorio bi on. To su oni, koji, kada bi im se kojim slučajem – ne d'o Bog – dalo da upravljaju i rukovode Suncem, metnuli bi ga duboko u svoj džep i samo bi – tek onda kada bi dobro prozebli – oprezno odškrinuli šav svoga džepa da se samo oni trohu ugriju, a nikako drugi, i odmah ga nanovo u džep vraćali i zaklanjali. Te zlobne i hilobazne egoiste – kaže narod – Bog i ne kažnjava plaho za života. Ovdje se, asli, dobri meću na kušnju, ciljano i smisleno, jer „neće grom u koprive“. Ove hrđave pravi račun čeka tamo đe se pika, a za dunjaluka im je dosta kazne što su fukare. E takvi (ako i kojim slučajem proklanjaju), najrađe bi da nikoga u džamiji nema, da se samo njima Bog smiluje, a sve ostale strpa u oganj. Rahim bi doživio naježenje kože čuvši za nekog od ovakvog mahljuka. On, kao suprotnost takvih, šta bi od hajra dozn'o, to bi odmah na druge prenosio. Hutbu koju bi čuo, on bi je do naredne džume bar još na desetak mjesta kvalitetno prepričao… i sve tako narednom hutbom. Prvo bi je ispričao kući, ženama, jer, one nemaju priliku prisustvovati. Onda bi je, tu po bratstvu i komšiluku, po posedaka, prepričavao obveznicima iz reda muškinje koji, eto, neće u džamiju. Prema ovoj kategoriji je nastupao ljuće i jetkije i od samog hodže sa minbere, odapinjući jednu od svoje dvije dobro poznate sintagme: „Šta mislite vi“ i „Đe ima to tako?“ Onda bi ovu hutbu pričao i mimogred, svakom koga bi suočio i svuda kuda bi hodio i svršavao svoje ustaljene svjetovne poslove, blizu i daleko, te onima koje zna i onima koje ne zna. Naposljetku, kada bi vaz  došao do svakog muslimanskog uha do kojeg se moglo, Rahim bi se okrenuo pravoslavcima – komšijama, jer, cijeni on, uhar je iščupati koga goj iz vatre. Kako mu je do rijeke jedna njiva međila sa Čukanovićima, tako se, u svojim poljskim poslovima Rahim nerijetko viđao i razgovarao sa Nikolom. Taj razgovor započinjao bi izdalje, dozivanjem, dok još svak’ od njih dvojice privređuje ponešto u svom postranom posjedu. Dozvali bi se punim grlom, glasno, i tako straćili daljinu da jedan drugog plaho počuju i razumiju. Obično bi te susrete zvaničio Nikola, koji bi, kao mantru, svaki put na isti način i istim intenzitetom, zvukom i trajanjem, onako svečarski, izustio te prve riječi: „Pomaže Bog, Ra'ime!“ „Bog pomog'o pravoga“, odgovarao bi Rahim, jednako jednolično i on ovo svoje, kao i ovaj prvi. Nakon ovog prvog, ustaljenog čina, obično bi Rahim zakrenuo ka međi da se bliže upita sa Nikolom i da mu pokuči ponešto od onoga što nosi sa džume. „Ada ostavi je, majka mu stara“ – započinje Rahim – „Nije te rodila! Cijelo Bož'e jutro rumuhaš – ne patišeš, otpuhni malo. Ne ostaviš li ti nju – ostavit će ona tebe, zapamti, k'o i sve što će nas ostavit i pratit mahoručice, samo same. Ne znam ko je dunjaluk skolio?!“ Toliko od takvoga zbora bilo bi dovoljno da Nikola baci držalo iz ruku, kao da je kakva otrovnica, i prihvati Rahimovu „igru“. Sada je i on naskelio ka međi i, skidajući uzgred desnu rukavicu, prilazi hitro i pruža mu ruku. Stojeći tako, svak’ na svojoj strani žice, Nikola povlađuje svom komšiji prethodno izrečeni sud o dunjaluku, zadovoljan što ga je iko imao prekinuti u poslu da se i sam malo oduzme. On je posebno ispunjen što je to baš Rahim, kojeg je cijenio i kao komšiju, ali i kao čovjeka i vjernika. Znao je da tu ne stanuje zlobe, inata i podvale ni kol'ko mušica na krilo može ponijeti, te da iza svakog savjeta i vaza stoji, kao i uvijek, duboka iskrenost i blistava namjera. „Zamisli, prvi dan slušam starog Šačića – a on je sigurno znavana ulema – da mi i vi imamo dosta zajedničke riječi. Eto, živio bi dosle i mreo, a ne bi’ zn'o da je vaš Isus, ni belji, naš Isah pejgamber (Isa), da je to, moj ti, jedan te isti Bož'i probranik, zamisli“ –  počinje Rahim svoj vaz-i nasihat i nadaje: „E sad, vidiš ti, moj Nikola, kako mu to dođe, vi ste se sa Isahom polijepo o Bogu ogriješili. Po hodžinoj priči – a hodža ne zbori osumice – vi ste bre, galiba, i njega i Džebraila Bogu prikatančili? Po vama sada to nekako ispada tri boga na jedno stvorenje? Da Bog sačuva, Nikola! Da Bog sačuva!“ Ovdje se Rahim već zahuktava, iako se svo vrijeme usiljavao da ostane smiren i ravnomjeran, no zalud…, taj kad se takne u Boga ne ostaje hladna tarhana. „Nemo’ moj Nikola tako, nemo’ kad te kumim! Nema višeg đunaha no Bogu poturit dijete i druga, pa kakav bi on bio Bog kad bi se obrodio i kad bi se pored Njega još neko pit'o? Šta bi ti bilo sa robljem da se još neko pored tebe u kuću pita i da se sa tobom kosi, bilj bilo saglam?! Ne bi! E vidiš, đe bi, junače, ova’  cijeli dunja opst'o da se gore po Nebu nešto mešveri i dogovara?! Nema toga, tako mi Njega Jakoga – što nema veće kletve – e to znadi tvrdo! Niste imali koga no ste Njega našli da orodite sa insanom -Njega?! E on ti je, znadi,  Jedan Jedini, nit je rađ'o nit se rodio, ravnog Mu nema“ – nastavlja Rahim, a već se obreo u usplamtjelu zublju iz čijih usta sikću žarovnice poput najljućeg roja. U tim završnim komadima ovih razgovora (koji su neodoljivo podsjećali na kakvu predstavu), dok misao dostiže svoj vrhunac, Rahimova drhtava bijela pesnica je, preko žice, već bila pod Nikolinom bradom. Iz ubjeđenja da je istina takva kako je on dijeli, te da bi sagovornik – nema mu druge –  morao prihvatiti njegov dar, Rahim je tim nesvakidašnjim pokretom odavao dojam čovjeka koji hoće nešto svoje i bukvalno da metne u drugoga. Nekako, ta pesnica je označavala i da je Rahim gotovo da namelje svoje i da se priča bliži kraju. Tako je i ovoga puta bilo. Rahim je samo par trenutaka kasnije počeo svoju ruku povlačiti u svoje i ovu veliku ljudsku nepravdu prema Bogu isprati posljednjim riječima za taj susret, sada dosta tiše i sporije: „Eto, nemo’ s neputa moj Nikola. Turi kapu na koljeno i dobro se smisli! Samo Boga za Boga uzmi, a ko što mi priznajemo Isahu i onima prije njega da su pejgamberi, moraš i ti priznat Muhamedu, inače…, ništa nismo uradili. I Muhamed i Isah su s iste gore list, zapamti! Eto, nemo’ šta zamjerit, hajde ejsehadilje.“ Nakon ovoga, Rahim je za taj dan, po njegovom, završio posao. Obično bi sa tog mjesta kupio halat i išao kući, dok bi Nikola ostajao na međi uprtih očiju u Rahima, sve dok se ovaj ne bi utačkao i na kraju zamakao. Gledajući tako u njega, Nikola je nadugo mislio o svemu što je čuo, s osmejkom na licu. Uvijek mu je neodoljivo privlačna bila ta Rahimova necenzurisana i nereducirana sirova iskrenost. Nije plaho ni razumio sve što mu je rečeno, niti je od onih koji znaju voditi teološku diskusiju i braniti svoja uvjerenja, jer, kao i većina njemu sličnih, vjera je njemu naslijeđeni miraz, usvojen bez pogovora, bez samopitanja i kritike. Zato obično nije odgovarao niti nastavljao, samo bi se smješkao. Znao je da sa druge strane ima iskrenog sagovornika časne namjere, koji, iako nikome ne priča za hatar, kod njega bi se imalo kud i krvavih ruku, jer, ono što se njemu povjeri ostaje zakopano deset metara ispod zemlje. Baš iz tog razloga, Nikola Rahimov ders ne bi uzeo za zlo. Okrenuo bi se naposljetku i otišao svojoj kući, ne noseći u svom srcu ni gram manje poštovanja prema rijetko dobrom čovjeku.

Nastavit će se…

Glas islama 352, R: Kultura, A: Berin-ef. Ljajić