Sufija-ratnik

Antikolonijalni otpor u muslimanskom svijetu (I dio)

Sufijsko antiokupatorsko djelanje bio je globalni fenomen koji se teško može staviti u fioku neobjašnjivih historijskih kurioziteta bez potrebnog osvrta koji će ga dostatno analizirati.

Sufijski redovi i njihova društvena uloga neiscrpna je tema mnogih razmatranja od davnina, pa sve do današnjih dana. Islamski učenjaci, filozofi, orijentalisti, historičari i akademici govorili su o ovom fenomenu, svako iz svog ugla, kritički, ili pak hvalospjevno. U svim tim analizama jedan motiv gotovo je univerzalno prisutan, a to je ideja uskog vezivanja sufizma sa pasivnom društvenom ulogom i pacifizmom. Takvo viđenje sufijskih pokreta daje nam sliku o moralno indiferentnim skupinama koje nemaju puno šta kazati (a pogotovo uraditi) u vezi svijeta oko njih. U radu koji je pred nama nećemo pokušati da dokažemo (ne)ispravnost spomenute teze, već ćemo je suočiti sa historijskom zbiljom koja se odigrala u ne toliko davnom periodu.

Naime, nakon agresivnog vala evropskog kolonijalizma koji je u svojim različitim oblicima obuhvatio dobar dio muslimanskih zemalja – od afričkih prostranstava, preko Kavkaza, Bliskog istoka, pa sve do daleke Indije, muslimanski odgovor polako je počeo da se formira u iznenađujućem obliku. Mnogi historičari koji su istraživali začetke antikolonijalnog otpora u muslimanskom svijetu zapažaju da je inicijalna iskra koja je rasplamsala žar borbe protiv okupatora došla upravo od strane lokalnih sufijskih redova, predvođenih od strane svojih harizmatičnih lidera.

Profesor Paul Heck zapaža: “Mreže sufizma (turuk, sing. tarikat) imale su vodeću ulogu u otporu spram evropskih kolonijalnih sila u 19. stoljeću. Kao primjer toga je borba protiv Francuza u Sjevernoj Africi, kao i borba protiv Rusa na Sjevernom Kavkazu.” (The politics of Sufism: Is there one?)

Profesor Faid Muedini, nakon osvrta na analizu prof. Hecka, dodaje: “Pored primjera iz Sjeverne Afrike, uloga sufijske vojne akcije protiv kolonijalizma nije bila ograničena na Bliski istok i Zapad (Magrib). Sufijski antikolonijalni pokreti otpora preovladavali su i u Jugoistočnoj Aziji.“ (Sufism and Anti-Colonial Violent Resistance Movements)

Sufijsko antiokupatorsko djelanje bio je globalni fenomen koji se teško može staviti u fioku neobjašnjivih historijskih kurioziteta bez potrebnog osvrta koji će ga dostatno analizirati. Generalno stanje muslimanskog svijeta u datom periodu koje karakterizira urušavanje krovne političke strukture koja će ujediniti muslimane biva efektivno zamijenjena lokalnim organiziranjem muslimana. Takve strukture, u ovom slučaju u vidu mističnih tesavvufskih redova, pokazuju se bitnim faktorom u buđenju opće svijesti muslimanskog puka koji dobija neki vid ustrojstva, potrebnog za herojski otpor protiv nadaleko dominantnijeg neprijatelja.

U nastavku ćemo pokušati dati načelni prikaz nekoliko primjera antikolonijalnog otpora predvođenog od strane sufijskih lidera:

Alžir

Abdul-Kadir el-Džeza’iri (1808-1883), lider otpora protiv Francuza. U biografiji koju je napisao njegov sin Muhammed navodi se njihova porodična veza sa kadirijskim tarikatom koja je otpočela od njegovog djeda Mustafe koji je iniciran u tarikat tokom svoje posjete Bagdadu.

Senegal

Omer b. Seid el-Futi (1796-1864), lider otpora protiv Francuza. Bio je pripadnik tidžanijskog tarikata. Elitni dio njegove vojske činili su njegovi lični učenici, u francuskim spisima oslovljavani su kao talibés.

Libija

Omer el-Muhtar (1858-1931), poznati revolucionar, borac protiv Italijana. Bio je član senusijskog reda osnovanog od strane Muhammeda b. Alija es-Senusija 1842. godine u libijskom gradu Kerenajka (ar. El-Berka).

Somalija

Muhammed ‘Abdille Hassan (1856-1920), lider otpora protiv Britanaca, bio je predvodnik salihijskog tarikata kome je pristupio nakon što je obavio hadž 1895. godine. Tada je u Mekki učio pred Muhammedom Salihom, osnivačem spomenutog sufijskog reda. Abdille Hassan je predvodio vojsku od 12.000 boraca.

Indija

Ahmad Barelvi (1786–1831), šejh nakšibendijskog tarikata, vodio je borbu protiv Britanaca u mnogim pokrajinama Indije. Iniciran je u sufijski tarikat od strane Šah Abdul-Aziza, sina poznatog indijskog učenjaka Velijjullaha Dehlevija.

Kavkaz

Imam Šamil (u. 1871), član nakšibendijskog tarikata, vodio je otpor protiv Rusa, uspjevši da objedini dagestanske i čečenske muslimane s ciljem pružanja otpora. Bio je treći lider Kavkaskog imameta (1840-1859).

Nastavit će se…

Glas islama 352, R: Historija, A: Davud Bajrović