Pedagoško-metodički pristupi u savremenom poučavanju

Jedan od ključnih zadataka savremene nastave jeste otkrivanje i usvajanje znanja na način da čine cjelovit i logički dosljedan sistem. To je moguće samo ako u procesu nastavnih aktivnosti učenici otkrivaju i usvajaju znanstveno-teorijske spoznaje i pojmove, razvijajući tako sposobnosti i operacije znanstveno-teorijskog mišljenja neophodnog za povezivanje znanja u cjelovit sistem.

Kada razmišljamo o kompetencijama učitelja i nastavnika, bez pro­blema se možemo složiti sa poimanjem i definiranjem, a koje se odnosi na sticanje kompetencija kao „osposobljavanje pojedinaca za mobiliza­ciju, upotrebu i integraciju stečenog znanja u kompleksnim, različitim i nepredvidivim situacijama“. Tako bi mogli odrediti precizniju definiciju kompetentnosti kao „sposobnosti učinkovitog djelovanja u brojnim si­tuacijama, a koje se temelji na stečenom znanju, iako nije ograničeno tim znanjem“. (Perrenoud, 2002.) Dakle, problematično je ako se kompetencije učitelja i nastavnika prosuđuju isključivo na temelju obrazov­nih postignuća učenika, a na relativno uskim područjima ili uz pomoć unaprijed konstruiranih popisa, bez poštivanja i uzimanja u obzir kon­tekstualne specifičnosti.

U analizi savremenih istraživanja pokazalo se da danas niti jedna dr­žava, kada postavlja zahtjeve za učitelje i nastavnike, više ne razmišlja samo o klasičnim kompetencijama koje su vezane uz rad s učenicima, učenje i poučavanje. Uz te klasične zahtjeve u analizi je identificirano nekoliko područja kao izvor novih kompetencija (Eurydice, 2003.) To su slijedeća područja:

– poučavanje uz upotrebu savremene informacijske tehnologije (ICT),

– integracija djece s posebnim potrebama,

– rad u grupama s različitom djecom, pa i multikulturalno mješo­vitim skupinama,

– menadžment škole i različiti administrativni poslovi, rješavanje konflikata.

Međutim, učenje i sticanje transferabilnih kompetencija zahtijeva pomak u metodama poučavanja. To znači, zapravo, više aktivnog rada učenika, više podsticanja na kritičko i stvaralačko mišljenje, rješavanje problema, više vođenja u smjeru upotrebe znanja u novim situacijama, te manje klasičnog poučavanja. Sticanje kompetencija nije moguće bez aktivne uključenosti samih učenika. Uz sve navedeno, motivacija na­stavnika bitan je činilac u samom procesu poučavanja. „U tom smislu, profil savremenog nastavnika koji će uspješno odgovoriti na pitanja ak­tuelne nastave treba da sadrži sljedeće elemente:

1. a) Razvijene opće sposobnosti,
2. b) Razvijene specifične sposobnosti,
3. c) Posjedovanje općeg obrazovanja,
4. d) Posjedovanje dobrog stručnog obrazovanja,
5. e) Pedagoško-psihološko obrazovanje,

f ) Didaktičko-metodičko obrazovanje,

1. g) Fizičko i mentalno zdravlje, emocionalna zrelost i stabilnost,
2. h) Ljubav prema djeci i mladima,
3. i) Pozitivne osobine ličnosti poput humanizama, otvorenost duha, altruizama, socijabilnosti, moralnih kvaliteta, odgovornosti, dosjetljivo­sti, radinosti, kreativnosti i sl. (Muminović, 2007.)

Dakle, mnogo je faktora koji utiču kako na sam kvalitet odgojno-obrazovnog procesa tako i na ukupne rezultate koji se očekuju od uče­nika kao krajnjeg rezultata bilo koje od strategija poučavanja.

Prema tome, tradicionalni pristup nastavom procesu karakterizira pasivno učenje koje se ogleda kroz pasivno slušanje predavanja, mehaničko prepisiva­nje definicija i pravila, odgovaranje na postavljena pitanja u vezi s te­mom, čitanje određenog teksta, davanje gotovih informacija, usmeno izlaganje nastavnika.

Dakle, potpuna nastavnikova dominacija. Osnov­ne aktivnosti učenika u takvoj nastavi jesu: sjedenje, slušanje i gledanje. U takvoj nastavi kao da je najvažnije šta i kako radi nastavnik, dok uče­nici trebaju da posmatraju i slušaju, te odgovaraju samo kada ih nastav­nik ispituje. Takvu nastavu možemo definirati kao „nastava usmjerena na nastavnika“.

U tradicionalnoj nastavi uspješan je onaj učenik koji je najviše zapamtio i najbolje sve to reproducirao na nastavnikov zahtjev. U klasičnoj, tradicionalnoj nastavi u središte pažnje postavljen je kogni­tivni cilj učenja, tj. sticanje znanja u što većem obimu (kvantitet), bez obzira što će se takvo znanje kod velikoj broja učenika zadržati samo na nivou reprodukcije i neće biti u funkciji rješavanja problema, ospo­sobljenosti za istraživanje i samostalno elaboriranje i analizu istraženih podataka.

Nastavnik je u tradicionalnoj nastavi preuzeo na sebe kom­pletnu ulogu od samostalnog planiranja (bez dijaloga i dogovora sa učenicima); preko realizacije, u kojoj su učenici angažirani samo da slu­šaju nastavnikovo predavanje; pa sve do vrednovanja i ocjenjivanja, te praktične primjene, gdje opet najveći broj učenika koristi nastavnikove primjere, jer nije u dovoljnoj mjeri osposobljen da samostalno pronalazi druge vrste primjera ili druge serije zadataka. Učenikovi stvaralački potencijali ostaju limitirani tradicionalističkom organizacijom nastave i hi­jerarhijskim odnosima u procesu sticanja znanja.

Kako su se učenicima prezentirale gotove činjenice, time je izostavljen njihov intelektualni napor kao bitna komponenta učenja. U takvim uslovima znanje se sti­če na reproduktivan način jer su zastupljene verbalne metode. Kod na­stavnih predmeta izostavljen je interdisciplinarni pristup i zanemaren raznoliki metodički postupak. Zapostavljen je samostalni rad učenika, istraživanje i problemsko učenje.

Obilježja savremene nastave ogledaju se u takvoj organizaciji koja utiče na razvoj spoznajnih i općih intelektualnih sposobnosti učenika. Jedan od ključnih zadataka savremene nastave jeste otkrivanje i usva­janje znanja na način da čine cjelovit i logički dosljedan sistem. To je moguće samo ako u procesu nastavnih aktivnosti učenici otkrivaju i usvajaju znanstveno-teorijske spoznaje i pojmove, razvijajući tako spo­sobnosti i operacije znanstveno-teorijskog mišljenja neophodnog za povezivanje znanja u cjelovit sistem. Zadatak savremenog pristupa po­učavanju jeste uvesti učenika u cjelovit pogled na svijet, kroz analitičan i asocijativan pristup znanju i naučnim istinama.

Učenici koji upravljaju svojim učenjem, uspješno biraju i primjenjuju odgovarajuće stra­tegije u rješavanju problema. Kvalitetno je ono poučavanje u kojem su omogućeni uslovi za reorganizaciju učenikovog ličnog razumijevanja na temelju refleksije. U savremenoj nastavi kolektivno obrazovanje za­mjenjuje se individualnim, gdje je učenik afirmiran kao aktivni istraži­vač, kao subjekt u nastavnom procesu i koji do znanja dolazi na osnovu istraživanja i ličnih intelektualnih napora.

Glas islama 355, R: Pedagogija, A: Dr. Mustafa Fetić