Kriza bošnjačkog javnog diskursa u Sandžaku

„Islamska civilizacija, koja je, od muslimanskih osvajanja do invazije Mongola, islamski svijet učinila predvodnikom cijelog civiliziranog svijeta, bez sumnje predstavlja, s aspekta discipline i moralne ustrojenosti (…), jednu svijetlu epohu ljudske civilizacije (…).

Etimološki posmatrano, kriza (njemački krise; latinski crisis: prosudba, procjena) znači problematičnu prijelomnu tačku povezanu s potrebom donošenja odluka; dubok, sveobuhvatan poremećaj u životu pojedinca ili funkcioniranju društva, sa snažnim i, više ili manje, teškim i trajnim posljedicama. To je prijelomno, prolazno teško stanje koje se najčešće pojavljuje kao društvena, politička, ekonomska, identitetska i sl. kriza. Diskurs, pak (lat. discursus, kovanica je od dis – dva i cursus – tok, putanja, pravac), znači kretanje naprijed i nazad, trčanje unaokolo, odnosno, znači govor, razgovor, analiza, dijalog, raščlanjivanje (vidi: www enciklopedia.hr; velikirecnik.com; vokabular.net; sh.m.wikipedia.org).

Dakle, predmet ovog rada zamišljen je kao analiza, opis, prognoza, procjena mogućnosti (ponovnog) uspostavljanja unutarbošnjačkog (unutarmuslimanskog) dijaloga i saradnje između njegovih organizacionih oblika, prvenstveno na prostorima Sandžaka. Riječju, želimo, deskriptivno predstaviti glavne segmente te krize, a onda, makar u najbitnijim naznakama, nagovijestiti mogući prijedlog njenog razrješenja i prevazilaženja u skladu sa islamskim civilizacijskim postulatima. Odnosno, shodno naslovu koji smo postavili, želimo ukratko definirati i predložiti prevrednovanje unutarbošnjačkog javnog diskursa. Primjetno je, naime, da skoro od samog nastanka višestranačkog sistema 90-tih godina prošlog stoljeća, pa sve do danas, između bošnjačkih nacionalnih, vjerskih, kulturnih, političkih i dr. subjekata skoro da i nema saradnje, nema zajedničkog sinhroniziranog rada, nema dogovaranja, koncipiranja i usaglašavanja političkih stavova, zajedničkih akcija, zajedničkog djelovanja, a ima podjela, nesaradnje, konflikata, destrukcije, sukoba.

Ti sukobi i podjele dostigle su kulminaciju kada je pokušan puč u Islamskoj zajednici 2007. godine, kada je osnovana paravjerska tvorevina, tzv. „Rijaset Srbije“. Pored toga, ako imamo u vidu ne baš ohrabrujuću prognozu stanja stvari uopće u državi i društvu, a naročito ekonomsku, socijalnu i bezbjednosnu perspektivu, onda se je opravdano zapitati da li bošnjački odgovorni ljudi, institucije, organizacije, političke stranke, Islamska zajednica, uopće, imaju kapaciteta, kompetencija, znanja, hrabrosti i sposobnosti da sagledaju, kako trenutnu tako i buduću sudbinu svog naroda na ovim prostorima, u svjetlu te svekolike krize.

Zato, u ovom radu pokušat ćemo sagledati zadatu temu kroz nekoliko segmenata, u čijem fokusu će biti refleksija i uticaj nekih civilizacijskih, političkih, plemenskih, kulturoloških, historijskih kretanja na sudbinu Bošnjaka u Sandžaku, i to kroz sljedeće odjeljke: Uspon i kriza islamske civilizacije; Kriza bošnjačkog identiteta; Odnos aktuelne državne vlasti prema bošnjačkom narodu, prema Sandžaku i prema Bosni; Saradnja sa vjerskim, kulturnim i političkim institucijama i organima Bosne i Hercegovine; Prijedlog aktivnosti za prevazilaženje krize; te Zaključno razmatranje.

Uspon i kriza islamske civilizacije

Sasvim je prirodno da je na Bošnjake naših prostora, kao pripadnike islama, itekako imala, a i danas permanentno ima odraza, u pozitivnom i u negativnom smislu, islamska civilizacija. Faktički, Bošnjaci, civilizacijski, kulturno i vjerski, čine sastavni dio islamskog svijeta (ummeta) i logično je da oni dijele sudbinu, dijele zlo i dobro, tj. trpe razne pozitivne i negativne reperkusije takvog naslijeđa sa svim muslimanima na zemaljskoj kugli. Zato, sagledavajući ovaj segment postavljene teme, želimo, najprije, kroz prizmu islamske civilizacije ukazati na kvalitet duhovne i materijalne osnove bošnjačko-muslimanskog duha i identiteta, koji trebaju biti valjan pretekst za bošnjačko bitisanje, kulturu, politiku, međusobnu saradnju i funkcioniranje u životu i radu. Naime, još od VI stoljeća: „Misija islama izvodi Arape, a s njima i cijelo čovječanstvo, iz neznanja i primitivizma te iz iskvarenosti i nepravdi u novu fazu civilizacije u historiji čovječanstva, civilizaciju u kojoj se kroz integraciju i harmoniju susreću duh, materija, razum, emocije i znanje, svijet nevidljivog i vidljivog.“ (Ebu Sulejman, A. A.: Kriza islamske civilizacije – korijeni u kulturi i odgoju, Biblioteka posebna izdanja, El-Kalem, CNS, Sarajevo, 2010., str. 36)

Jer „islamska civilizacija, koja je, od muslimanskih osvajanja do invazije Mongola, islamski svijet učinila predvodnikom cijelog civiliziranog svijeta, bez sumnje predstavlja, s aspekta discipline i moralne ustrojenosti (…), jednu svijetlu epohu ljudske civilizacije (…).

I pored ogromne rasne i kulturne izmiješanosti u islamskom svijetu tog klasičnog doba, nisu postojali bilo kakvi nesporazumi i nesuglasice između muslimanskih naroda, tako da se historičar mora zapitati koliko su to čvrste bile vjerske veze koje su omogućavale da se na okupu održe toliko različiti elementi“. (Dr. Zarinkub, A. H.: O historiji islamske civilizacije, Institut „Ibni Sina“, Sarajevo, 2001., str. 17)

Tačna je tvrdnja da „historija islama potvrđuje prosudbu o naprednosti muslimana koju je izrekao Kont Dugobino. On kaže da, ukoliko vjersko uvjerenje odvojimo od političke zbilje, nema niti jedne religije koja je više od islama posjedovala duh tolerancije i bila manje podložna ekstremizmu. Upravo ova trpeljivost i odsustvo ekstremizma u islamskom svijetu omogućili su saradnju i međusobnu potporu među različitim narodima i zajednicama, što je neophodno za napredak istinske civilizacije, čime je omogućena mirna koegzistencija raznorodnih elemenata“. (Dr. Zarinkub, A. H.: Ibidem, str. 20)

Dakle „islamska civilizacija, koja je na ovaj način postala baštinik starih kultura Istoka i Zapada, prethodne kulture nije samo oponašala i nastavljala, već ih je prekomponirala i upotrebljavala u tom dorađenom obliku (…). Dekadenca počinje kada se prekida odnos sa vanjskim svijetom i kada se ovo društvo suočava sa secesionističkim i ekstremnim tendencijama na unutrašnjem planu (…). U prostornom okviru islamskog svijeta bili su međusobno pomiješani različiti narodi: Arapi, Iranci, Turci, Indijci, Kinezi, Mongoli, Afrikanci, pa i štićenici (zimmije, m.p.) (…).

Ova civilizacija nije bila ni arapska, ni indijska, ni turska, niti iranska. Ona je bila islamska i sažimala je u sebi sve navedene (…), što nam sve jasno potvrđuje da je ova kultura na svom prostoru i u svom vremenu bila jedna od najvećih kultura čovječanstva (…), predstavljala je novu evolucionu etapu općeljudske civilizacije (…). Upoznavanje muslimana sa naukom i teološkim raspravama počelo je u doba dinastije Emevija (661-750). U ovom periodu (koji počinje odmah nakon četvorice prvih, pravednih, halifa – hulefairrašidun, m.p.), u Siriji, Iraku i Egiptu prihvatili su islam ljudi koji su poznavali grčku, indijsku i iransku filozofiju, ili su takvi ljudi, još uvijek u staroj vjeri, bili u službi halifa i islamskih vladara“. (Ibidem, str. 25, 27, 29 i 43)

Međutim, Emevije u startu prave grešku – njihov prvi vladar Muavija ukida način izbora vladara, koji su bili uspostavili hulefairrašidini, tj. izbora halife po sistemu najboljeg među sobom, te uspostavlja vlastitu dinastiju, čime uvodi despotski sistem vladanja, na taj način „isključujući slobodu izbora i slobodu oprečnog stava. To je pravilo kojeg su se četvorica pravovjernih halifa, u skladu sa Kur’anom i Sunnetom, pridržavali i sprovodili“. (Halil, I.: Uprava i vlast kroz historiju islama, Bilcdruk, Sarajevo, 1995., str. 49)

Samim tim, Muavija ukida šuru – pravilo dogovaranja, koje je uspostavio još Pejgamber Muhammed a.s., a potom ga striktno poštovala prva četvorica halifa. „Ovaj Muavijin korak izazvao je velike reakcije, iza kojih je uslijedila pojava raznih opozicionih pokreta, kako miroljubivih tako i militantnih, koji su dugo poslije toga iscrpljivali islamsku zajednicu i prouzrokovali mnogo patnji i prolijevanja krvi. Neki od tih pokreta išli su toliko daleko da su se odvojili i obrazovali zasebnu frakciju, koja je bila spremna čak i na saradnju sa stranim elementima.“ (Ibidem)

Nastavit će se…

Glas islama 355, R: Analize, A: Dr. hfz. Haris Hadžić