Zemlja domovina

Majka koja rodi, rodila je, zapravo, svoj istinski nemir i dugu nesanicu, jedinu brižljivu pažnju i iskrenu njegu, bez licemjerstva i interesa, koju čovjek može iskusiti u životu, koja niti traži nadoknadu niti se može nadoknaditi. Kada bi samo pokušali odužiti se Majci u znak zahvalnosti zbog toga što nas je u život dovela i odgojila, to bi izazvalo prostu gadljivost o sebi i kod sebe, a da ne govorimo o ostalima. Jedina moguća stvar koja se može učiniti prema Majci jeste dobro ponašanje i dobročinstvo. I ništa drugo. To je dovoljno svim Majkama svijeta.

Kod svakog čovjeka je duboko u svijesti posađena mudrost da je za ljude i među ljudima veoma odlučno određeno ono što zapravo ljudima i ne pripada – Apsolutna Veličina. Čovjek, kao i svako stvorenje, ograničeno je biće, ali za razliku od drugih stvorenja, čovjek je i vlasnik i staratelj upravo tog znanja, znači, svjestan je znanja da je ograničen. Ništa novo neću izložiti i neću nikoga iznenaditi ako kažem da čovjek izgrađuje u potpunoj slobodi sve svoje želje života i vječnosti između dvije neželje, obje van slobodne volje, ustvari, između dvije strogo određene tačke rađanja i smrti. Prva neželja (samo fenomenolški vid) koja dolazi – rađanje je kao posljedica želje i zadovoljstva drugih i čovjek je prihvata kao dvojni dar (Božiji i zemaljski), koji je samo naizgled bez njegove volje (jer se stvarno ne može dokazati bilo čiji otpor), što znači da ga je svako od nas prethodno priželjkivao.

Druga neželja (isto samo fenomenološki gledano) – smrt kao granica je isto božanska, koju čovjek, znatiželjno, brižno ili sa strahom očekuje, koja je obavezna da se prođe i bez obzira što smo svi primorani da je okusimo, pokuđeno je priželjkivati, a u svakom je slučaju zločin ako se izvrši, a krivično djelo ako se pokuša izvršiti. Dakle, u ljudskom životu rađanje je događaj kao „neželja“, koju je zahvalno poželjeti i treba da bude poželjna, dok je smrt isto „neželja“, događaj koji se mora dogoditi, ali koju je pokuđeno priželjkivati i zabranjeno je izvršiti. Tu negdje, između ovih granica je sva ta zlatna sredina iskušenja. Tu, između ove dvije ljudske misterije, čovjek potroši sve što ima, htio ili ne htio, znao ili ne znao za to, suočavajući svu svoju prirodnu običnost vlastitoj misteriji, da bi naposljetku opet okončao sa misterijom. Na kraju krajeva, to mu je dato i toliko mu je dato. Da se rađa kao sin jedne majke i da umire kao sin jedne zemlje. To je sasvim dovoljno da bi se poslije reklo da je ovdje bio među nama, da je proživio svoje. Za sve poslije, samo Bog zna. Kako i gdje je ličnu slobodu potrošio, to je na njemu da odgovara, kao i svako od nas kada budemo pitani. Javna bol ili radost koju izaziva njegova smrt kod drugih uvijek je posljedica običnih ili posebnih odnosa što je on sa drugima gradio tokom boravka između dvije misteriozne granice.

Sve što je u životu poklonio, darežljivo ili škrto, mehko ili kruto, vidljivo ili nevidljivo, postaje očita posljedica onoga što je ovdje udijelio i kako, od svega što je ipak ovdje i uzeo. Samo rađanje od početka postavlja čovjeka ispred krajnje različitih i neizmjerno rastućih interesa, trenutnih, kratkoročnih, dugoročnih, pa i dalje, manje važnih, važnih, neophodnih. Iako su sve ove ocjene samo priviđenje vrijednosti, one ustvari sačinjavaju neizbježnu investiciju za budućnost, pa sve do preko čovjekove krajnje granice na ovom svijetu, pa i za vječnost. Preko istog termina Majka čovjek dotiče dvije njegove mete koje su ne samo začuđujuće kada ih razumom dotaknemo, već su i prekrasno materijalizirane.

Prva granica, Majka koja ga rodi, rodila je, zapravo, svoj istinski nemir i dugu nesanicu, jedinu brižljivu pažnju i iskrenu njegu, bez licemjerstva i interesa, koju čovjek može iskusiti u životu, koja niti traži nadoknadu niti se može nadoknaditi. Kada bi samo pokušali odužiti se Majci u znak zahvalnosti zbog toga što nas je u život dovela i odgojila, to bi izazvalo prostu gadljivost o sebi i kod sebe, a da ne govorimo o ostalima. Jedina moguća stvar koja se može učiniti prema Majci jeste dobro ponašanje i dobročinstvo. I ništa drugo. To je dovoljno svim Majkama svijeta. Ona druga Majka koja čovjeka očekuje, druga je granica isto toliko sveta kao što je i prva, isto toliko opipljiva i osjetljiva. Može voz na nju, a da joj ne bude teško; može vatra da probukti kroz nju, a da ne osjeti vrućinu, ali sigurno će osjetiti čitav tvoj hod po njoj, koji može ispasti teži i od voza i koji je može sažeći do pepela znatno jače od svake vatre. Ona je tu samo jedan korak daleko, ali dovoljan je taj korak da bi pokrenuo hiljade lavirinata i isto toliko bistrine i jasnoće da nas poduči na korak koji slijedi.

Zemlja! Blato! Domovina! Majka, u čijem se krilu odmaraju sve majke i od čije gline ne samo da je čovjek stvoren, već je i bistro sjećanje i opomena za svaki korak i svaki pokret čovjeka po njoj. Svaki je čovjek u oštrom vidu svoje zemlje i svaki mu se korak kreće ka tihom sudu bez riječi, koji neprimjetno prerađuje podatke i priprema ili tužbu, ili zahvalnicu. Ova velika Majka je naš nemir i briga, naš bol i čežnja, koja nam se pridružuje od prvog nesigurnog koraka, pa sve do posljednje nijanse shvatanja; od prve izgovorene riječi, pa sve do zadnjeg daha i sve je tu vjerno sačuvano, od života do kucanja u vječnost. Dakle, Majka koja ga je rodila čovjeku daje ime i nauči ga da zapamti; ova druga Majka, koja ga čeka, zapamti mu ime, uči da ga zasluži i ne dozvoljava da se zaboravi. I nema spora u tome da sve ljude ona ozbiljno zadužuje strpljivim čekanjem i tjera nas putem pokazivanja na cilj da se samo tako uvijek i u svemu lično ime izgrađuje samo zavisno od načina na koji nas ona prihvata.

Naše je da posmatramo Zemlju u sebi i oko nas i da je volimo preko naše mogućnosti shvatanja i iznad veličine ličnog značenja o našoj vezi sa njom. Ovdje, na vidljivoj strani svijeta, gdje se sve pokazuje, a malo nešto dokazuje; gdje se šteta nadoknadi po dogovoru, pa za sve ono što čovjek radi to mu se i isplaćuje i za sve što ne uradi to se ne isplaćuje. Takva vrijednost štete i nadoknade javno se pokazuje, ali pravu niko ne može dokazati. Zemlja majka čuva sve i ništa ne da i ne umije zaboraviti. Tačno ovdje nam je dato da se pokažemo, ali i da se dokažemo; sav trud i napor za naš rad, kao i sav trud i napor za naš nerad. Na granici vremena sa vječnošću bit će na vidiku i na stvarnoj višestrukoj nadoknadi, gdje će se i rad i nerad do zadnje isplaćivati. Tek tada, kada Zemlja bude ubijeđena, sa svom njenom okolinom, da smo zaista svojim hodom zaslužili dobru stranu imena, onda vrijeme gubi pritisak na nas da bismo dobili vječnost iznad našeg značenja i iznad svih želja koje smo u sebi nosili.

Sve suprotno je samo suprotno. Svaki čovjek pojedinačno grumen je svoje zemlje, komad gline, dio blata, parče zemlje Majke koji se kreće – kotrlja. Mi smo ti koji pravimo naše mjesto na njoj i bez sumnje da nas jednog dana Zemlja stavlja na položaj kojem pripadamo i na odjek koji zaslužujemo, prije ili kasnije, tačno tada, kada bistra svijest bude dovoljno zrela za to. Baš zbog toga smrt, u prostom zemaljskom viđenju i smislu, jeste pomalo i sveta, a ne samo običan bol. Jedan dio blata, komad gline, grumen zemlje Majke, vraća se majci Zemlji, u jednoj novoj vezi, u znatno drugačijom odnosu, sa sasvim drugim dimenzijama, u očekivanju određenog roka za buđenje i odmah poslije – veliki rastanak i zadnja granica prema Vječnosti. Znači, dar se vratio gdje treba da se vrati. Koliko god da je skroman bio taj dar, vrijedan je ne samo da se spomene, baš zato se ne da i ne može zaboraviti.

Zapravo, bivša pokretljiva zemlja se pridružila Zemlji, sjedinila se sa njome, dok se istovremeno rastala od preostale zemlje u pokretu, koja zna za dar i zna da će se isto i ona jednom vratiti tu, kao razmjena dara sa darom. Bilo da je dar za dobro ili za zlo vlasnika, sjećanje koje će probuditi svakako da Domovini služi samo za dobro, bilo to fizički (zemlja-zemlji), mentalno (način kako razmišljamo kada ga spominjemo), ili duševno (sjećanje na djela i nastavak primjene). Zemlja! Domovina! Strpljivo iskušani početak koji nas u iskušenju strpljenjem uči i čeka nas, koji će svakako biti, posljednji na očekivanom kraju, koji je zadužen očuvati sve bez trunke gubitka i bez zaborava ičega od onoga što smo sa sobom ponijeli, kao i ono što smo ostavili u sjećanje onih koji su nas ispratili. U kratkoročnoj i krutoj svakodnevnici zemaljskog značenja, u odlomku sjećanja koje nosimo, zemlja pripada groblju.

Bog kaže u Kur’anu: „O ljudi, Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili da biste se upoznali. Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji; Allah, uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.“

Dok u univerzalnom svetom značenju, u pogledu i odnosu vjere koja nam je darovana, ili još bolje, sa onom njegom kojom smo mi njegovali vjeru, groblje pripada Zemlji sve do jednog obećanog Dana. Zapravo, sva zemlja i jeste džamija, sva Domovina isto je džamija, i to sve do trenutka kada se posljednji namaz bude klanjao.

Zahvalan Gospodaru svjetova za sve to što mi je omogućio da uočim kod hadisa na početku teksta, a ovo što sam pretočio na papir jeste samo jedno viđenje u kojem sigurno da ima i nedostataka (jer i ja sam takav, pun nedostataka), gdje isto sigurno da ima i grešaka (prepun sam i toga, ne smijem ih izbrojati, ali neću vam nijednu kazati), ali za sve moje greške i nedostatke tražim oprost od Boga za sebe i za vas koji ovo pročitaste, da na Dan proživljenja, Dan kada će nam biti suđeno, svako dobije od Božije milosti u harmoniji sa pravdom koja nam je obećana i koju nismo mogli, nismo znali ili nismo zaslužili da je imamo na Zemlji na lahak način.

Glas islama 355, R: Analize, A: Akademik Fatmir Bači