Uz poemu „Palestino, habibati“

Ova poema je posveta palestinskom narodu – njegovoj drevnoj historiji, neizmjernim patnjama, nepokolebljivoj ljubavi prema domovini i neugasloj nadi za slobodom. Kroz stihove progovara glas elegije, ali i oštra osuda bezdušnosti svijeta koji često bira silu umjesto pravde.

Neka ova pjesma bude poziv na razumijevanje, suosjećanje i poštovanje prema onima koji uprkos svemu ostaju čuvari svoje zemlje, tradicije i dostojanstva. Palestina nije samo prostor na mapi – ona je živa priča, krik i nada koju ne smijemo zanemariti.

Palestino, habibati

(Palestino ljubavi moja)

I  Prije riječi

Prije riječi,
prije imena, prije karte i krika,
bila je zemlja –
tiha, kao molitva koja ne traži da je čuju.

U svitanju bez svjedoka
hodali su moji djedovi
između maslina i pjesama što su se učile usnama,
ne knjigama.

Palestina –
nije rođena kad su granice iscrtane.
Ona je zaspala pod dlanom
i disala s nama, kao brat koji ne govori,
ali zna da voli.

Dok ljudi gaze sopstvenu savjest,
zemlja se lomi pod teškim čizmama laži.
U svijetu gdje krv teče kao valuta,
istina leži mrtva, zatrpana mukom.

II  Na kamenoj riječi rođen

Rođen nisam – uklesan sam
u kamen gdje sunce prosipa pustinjski hljeb.

Prije nego su me zvali Palestincem,
bio sam dah masline,
sjenka smokve
i voda što pamti prve molitve.

Moji su koraci stariji od mape,
od imena što ih drugi izgovaraju.
U stijenama pod Hebronom
zakopani su snovi što govore mojim glasom.

Nismo došli –
oduvijek smo bili.
Kao glas koji spava u grlu,
čekali smo da nas zemlja progovori.

U očima starih žena
što sjede pod ruševinama kuća
sjaji Kanaan.
Ne kao prošlost –
već kao krik koji još traje.

Čovjek uništava čovjeka bez trunke kajanja –
gazi lice brata kao da je prljava prašina,
ne shvatajući da ubija i sebe,
svirepo, kao zvijer bez milosti.

III  Kuća u dlanu suze

Jednog jutra
ustali smo bez doma.
I sunce je bilo tuđe.

Ključeve smo ponijeli –
ali vrata su ostala za nama,
spaljena, zapečaćena ćutanjem svijeta.

Djeca su pitala:
„Gdje je kuća, majko?“
A ona je šaptala pjesmu,
jer odgovor nije imala reći.

Progonjeni smo
u kamionima bez imena,
u kampovima gdje se snovi zgužvaju
kao raspukli šatori pod zvijezdama.

Gaza je naučila da diše pod stijenom,
Jenin da govori šapatom mina,
a Ramala da pleše između kontrolnih tačaka.

Ipak, dom nije zid ni krov.
To je ime što ga nosimo u krvi.
I suza –
koja teče natrag prema temeljima.

Na dlanovima staraca
još leže ključevi –
zahrđali od čekanja,
ali nisu zaboravili bravu.

Zidovi mržnje podižu se kao grobovi živi,
a oni koji ih prave siju smrt bez kajanja.
Njihova moć je surova, ali prazna –
jer svaki krvavi kamen vraća se kao kletva.

IV  Stablo što se ne lomi

Ne živimo mi od daha –
već od inata što raste iz korijena,
kao maslina koja i u pepelu rađa.

Rekli su:
„Zaboravite.“
Mi smo uzeli kocku i napisali pjesmu.
Na zidu, između dvije patrolne smjene.

Dijete iz Gaze zna više riječi za “bombu”
nego za “igračku”,
ali i dalje crta sunce,
i majku s osmijehom.

Otpor nije samo kamen.
Otpor je i škola pod šatorom,
pjesma u zatvoru,
smijeh nad ruševinama.

Jer da, hodamo među tenkovima,
ali ne pognute glave.
Mi ne znamo drugi način
osim uspravnog.

I kad posijeku stablo,
ne znaju
da korijen ostaje budan
pod zemljom što pamti svoje ime.

U svijetu koji guta svoje nevine
i najtiši glas postaje jeka revolucije.
Koliko još duša treba da izgori,
dok pravda ne razbije okove bezumlja?

V  Ime koje i srce izgovara

Ne govore nam samo imena –
već srca što kucaju u grudima zemlje.

Palestina je više od granica i karata,
to je dah što traje u svakom kamenu,
u svakoj pjesmi koju niko ne može ukrasti.

Ljubav nam nije iluzija –
nego rana i snaga istovremeno.
Kao sunce koje prži i liječi,
kao krv što kola kroz vene zemlje.

Nismo od onih što se pokoravaju tišini.
Naše ime odzvanja kroz vrijeme –
kroz suze, kroz prkos, kroz snove što još rastu.

Jer i kad sve ode u pepeo,
ime ostaje –
izgovoreno u tišini srca,
glasnije od granata i laži.

To je naša pjesma,
naša krv,
naše prkoseće svjetlo
koje ne može ugasiti ni najmračnija noć.

Glas islama 357, R: Književnost, A: Akademik Velija Murić