Ašura u svijetlu prve generacije muslimana

Prenosi se od Ibn Abbasa r.a. da je kazao: “Kada je Allahov Poslanik stigao u Medinu, zatekao je Jevreje da poste dan Ašure, pa ih je upitao: ”Šta je to?” Kazali su: ”Ovo je veličanstven dan, u njemu je Uzvišeni Bog spasio Musaa i njegov narod od Faraona i njegova naroda, pa ga je Musa postio iz zahvale Bogu.“ A Allahov Poslanik s.a.v.s. je tada rekao: ”Mi smo preči Musau od vas”, pa ga je Allahov Poslanik s.a.v.s. postio i naredio da ga poste.“ (Buharija i Muslim)

Ispratili smo dan Ašure u kojem su se desili razni veliki događaji – jedni izazivaju radost, a drugi, pak, tugu. U tom danu spašen je Musa a.s. sa svojim narodom, a potopljen Faraon sa svojom vojskom, ali desila se i Kerbela. Stradanje hazreti Husejna r.a. i Poslanikove s.a.v.s. porodice na Kerbeli strašna je tragedija i velika mrlja na svijetlim stranicama povijesti prvih generacija muslimana.

Kao što je poznato iz povijesti islama, h. Husejn r.a. ubijen je na Kerbeli 10. muharrema 61. godine po Hidžri, odnosno 680. godine po gregorijanskom kalendaru. Tom prilikom h. Husejn r.a. se sa grupom pristalica i članova svoje porodice uputio prema Kufi nakon poziva od strane njenih stanovnika koji su mu obećali da će mu dati prisegu na vjernost i priznati ga za halifu. Bilo je to vrijeme vladavine Jezida, silnika koji nije bio dostojan predvoditi ummet u kojem je bilo takvih insana kakav je bio h. Husejn r.a. Međutim, stanovnici Kufe su ga izdali dok ga je na putu prema Kufi. U mjestu Kerbela presrela ga je Jezidova vojska i nakon borbe ubila ga zajedno sa velikim brojem njegovih pristalica. Oni koji su preživjeli zarobljeni su i odvedeni Jezidu u Damask. Kasnije su oslobođeni i vraćeni natrag.

Sve se to desilo u muharremu, koji je jedan od četiri sveta mjeseca o kojima Uzvišeni kaže: “Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta, to je prava vjera. U njima sebi nepravdu ne činite (ne griješite)!” (Et-Tevbe, 36)

Allahov Poslanik s.a.v.s. je za muharrem i post u njemu rekao: „Najvrjedniji post, nakon ramazanskog, jeste post u Allahovom mjesecu muharremu; a najbolji namaz, nakon obaveznih, jeste noćni namaz.“ (Muslim) Deseti dan mjeseca muharrema je u islamskoj tradiciji poznat kao dan Ašure. O njemu govore vjerodostojne predaje iz Buharijeve i Muslimove zbirke hadisa. Prenosi se od Ibn Abbasa r.a. da je kazao: “Kada je Allahov Poslanik stigao u Medinu, zatekao je Jevreje da poste dan Ašure, pa ih je upitao: ”Šta je to?” Kazali su: ”Ovo je veličanstven dan, u njemu je Uzvišeni Bog spasio Musaa i njegov narod od Faraona i njegova naroda, pa ga je Musa postio iz zahvale Bogu.” A Allahov Poslanik s.a.v.s. je tada rekao: ”Mi smo preči Musau od vas”, pa ga je Allahov Poslanik s.a.v.s. postio i naredio da ga poste.“ (Buharija i Muslim)

Upitan je Allahov Poslanik o postu na dan Ašure, pa je kazao: „Post Ašure briše (male) grijehe iz protekle godine.“ (Muslim) O postu dana Ašure toliko su vodili računa da su nastojali da im i mala djeca na taj dan poste. Kada bi osjetila glad i zatražila hranu nastojali su da ih zaokupe nekom igrom kako bi ispostila ostatak dana.

Ne prenosi se da je neko od prvih generacija činio nešto poput onoga što čine šije, ili da je ovaj dan obilježavao drugačije nego što je spomenuto u hadisima. Zato Ibn Redžeb kaže: „Što se tiče uzimanja dana Ašure za matem (dan žalosti i tuge), kao što to čine rafidije (šije) zato što je u njemu ubijen Husejn bin Ali r.a., to spada u djela onoga čiji je trud uzaludan na ovom svijetu, a on misli da čini dobro. Ni Allah niti Njegov Poslanik nisu naredili da se dani nedaća poslanika ili njihove smrti uzimaju za dane žalosti, pa kako je tek sa onim koji su ispod njih.“

Islam je obuhvatio svaki segment ljudskog života i čovjeku dao uputu kako se ponašati u svakoj situaciji. Poslanik s.a.v.s. nas je podučio kako obilježavamo rođenje i dolazak na ovaj svijet, kao i to kako se postupa prilikom preseljenja s ovog svijeta. Poznato je kako se iskazuje tuga za umrlim i šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno u tim situacijama. Nije poznato da su prve generacije pravile neke ceremonije svake godine na dan nečije smrti. Da su to činili na dan bilo čije smrti, onda bi to bilo na dan preseljenja Allahovog Poslanika s.a.v.s. Jasno je zašto se šije ne prisjećaju šehidske smrti halifa Omera i Osmana r.a., ali zašto se ne prisjećaju i ne obilježavaju smrt Alije r.a., koji je ubijen na putu prema džamiji, a smatraju ga svojim prvim imamom? Zašto toliku pažnju ne pridaju šehidskoj smrti h. Hamze r.a., amidže Poslanika s.a.v.s., koji je izmasakriran na Uhudu? Poznato je koliko je Poslanik s.a.v.s. bio tužan zbog Hamze r.a. Hafiz Ibn Kesir ukazuje na ove činjenice i kaže: “Svaki musliman treba da je tužan zbog njegove (H. Husejnove) smrti, neka je Allah zadovoljan njime, jer je on jedan od prvaka muslimana i učenjaka među ashabima, sin kćerke Allahovog Poslanika s.a.v.s., i to njegove najvrjednije kćerke. Bio je pobožan, hrabar i darežljiv. Međutim, neprikladno je ono što rade šije iskazajući tugu i žalost, što je u najvećoj mjeri pretvaranje i licemjerstvo. Njegov otac (h. Alija) bolji je od njega, pa ne prave žalost zbog njegovog ubistva kao što to čine zbog Husejnovog r.a. ubistva. I on je ubijen, u petak, sedamnaestog dana Ramazana, 40. godine, dok je išao na sabah namaz. Također, Osman je bolji od Alije, kod pripadnika Sunneta i džema’ta, i opkoljen je i ubijen u svojoj kući u danima tešrika, u mjesecu zul-hidždže, 36. godine, i presječen mu je grkljan od uha do uha. Isto je i sa Omerom bin Hattabom, koji je bolji od Osmana i Alije, a ubijen je u mihrabu dok je učio Kur’an na sabah namazu i dan njegovog ubistva ljudi nisu uzeli kao dan žalosti. Također, Ebu Bekr Es-Siddik bio je bolji od njega, pa ljudi nisu uzeli dan njegove smrti kao dan žalosti. A šta je tek s Allahovim Poslanikom s.a.v.s., prvakom svih ljudi na dunjaluku i Ahiretu? Allah ga je uzeo Sebi, kao što su umrli i svi poslanici prije njega, i niko nije uzeo dan njegove smrti za dan žalosti i radio ono što rade ove rafidijske (šiitske) neznalice na dan Husejnovog stradanja.“

Zaista, ne može se oteti dojmu da su motivi obilježavanja smrti h. Husejna r.a. i ceremonije koje se priređuju tom prilikom ideološki i politički obojeni i da nemaju veze s ljubavlju prema Ehli-bejtu niti su bili prisutni u praksi prve generacije muslimana.

S druge strane, nigdje se ne može naći da su sufijski velikani, poput Džunejda i drugih, koji su bili poznati po slijeđenju Sunneta i prakse prvih generacija, pravili neke posebne ceremonije i obrede radi obilježavanja pogibije h. Husejna r.a. Kao što nećemo naći da je bilo ko od tih velikana mrzio, omalovažavao ili proklinjao bilo koga od ashaba, kao što je to slučaj u ovim ceremonijama gdje se uz proklinjanje Jezida često proklinje i Muavija r.a. i drugi ashabi. Čak su neki izričito zabranjivali da se dan Ašure uzima kao dan žalosti zbog smrti h. Husejna r.a. i da se u njemu čini bilo šta drugo osim onoga što je spomenuto u vjerodostojnim predajama. Šejh Abdul-Kadir Gejlani k.s., jedan od najvećih sufijskih autoriteta, koji je za Ehli-bejt vezan i krvnom i duhovnom vezom, alim za kojeg je Ibn Tejmijje govorio „naš učitelj“ (šejhuna), smatra da je pogrešno ovaj dan uzimati za dan žalosti i nakon što je spomenuo vrijednosti posta u njemu kaže: „Neki napadaju one koji poste u ovom danu i sve ono što se prenosi u vezi veličanja ovog dana te tvrde kako ga nije dozvoljeno postiti jer je u njemu ubijen Husejn sin Alije, neka je Allah zadovoljan njima. Još govore: ”Svi ljudi trebaju u njemu osjećati žalost zbog gubitka h. Husejna, a vi ga uzimate za dan radosti i veselja i naređujete da se u njemu posebno počaste članovi porodice, udjeljuje sadaka siromasima, nemoćnim i prosjacima.” Husejn r.a. nije zaslužio da se muslimanska zajednica tako odnosi prema njemu. Onaj koji ovako govori griješi i njegov stav (mezheb) je ružan i neispravan, jer je Allah odabrao da unuk Njegovog vjerovjesnika postigne šehadet u najčasnijem, najveličanstvenijem i najuzvišenijem danu kod Njega da bi mu time povećao stupnjeve i počasti i uzdigao ga šehadetom na stepene pravednih halifa koji su postali šehidi. Da je dozvoljeno da se dan njegovog preseljenja uzima kao dan žalosti, onda bi ponedjeljak bio preči da se uzme kao takav jer je u njemu preselio Poslanik s.a.v.s. i Ebu Bekr r.a. je, također, preselio u njemu.“

Neka nam mjesec muharrem bude mjesec u kojem ćemo obnoviti svoj zavjet Allahu, mjesec posta i traženja oprosta riječima: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš, Ti Si, zaista, Dobar i Milostiv!”

Glas islama 358, R: Aktuelno/Islamske teme, A: Dr. Harun-ef. Eminagić