Fikh inkluzivnosti

„Doista je razilaženje učenjaka milost od Allaha ovome ummetu!“

Da li se ummet treba ujediniti na jednoj školi mišljenja

Što se tiče potvrde koncepta inkluzivnosti od strane predvodnika selefa i halefa, to je stvar koja ne zahtijeva dokaz, niti posebnu argumentaciju, kao ni tekstualnu indikaciju. Njihovi postupci to kazuju jasnije od riječi. Međutim, posebno ću spomenuti dva imama i mudžtehida koji su ostavili znatan uticaj na islamski ummet i zauzeli ispravnu poziciju spram ideje ujedinjenja metodoloških škola i toga da se ljudima treba nametnuti jednoumlje.

Postupak imama Omera b. Abdul-Aziza

Prvi imam je Omer b. Abdul-Aziz, Allah bio zadovoljan njime. U Sunenu Ed-Darimija prenosi se da je Hamid et-Tavil rekao Omeru b. Abdul-Azizu: „Kada bi samo ujedinio ljude na jednoj školi mišljenja!“ On mu na to odgovori: „Ne bi mi bilo drago kada se ne bi razilazili!“ Zatim je poslao dopis namjesnicima provincija o tome da svako od njih sudi prema onome na čemu su se njihovi lokalni šerijatski pravnici složili. (Ed-Darimi, Sunen)

Ebu Zur’a ed-Dimeški, Allah mu se smilovao, prenosi od Sulejmana b. Habiba el-Muharibija, povjerljivog tabi’ina, koji je bio sudija u Damasku, da je rekao: „Omer b. Abdul-Aziz prvenstveno je htio da sve propise svede pod jednu školu mišljenja i da sve vojne kontingente dovede pod jednu komandu. Međutim, naposljetku je rekao: – U svakom mjestu gdje žive muslimani i na svakom predjelu gdje je raspoređen vojni kontingent bilo je ashaba Allahovog Poslanika ﷺ. Među njima je bilo sudija koji su donosili presude na način koji su odobrili ashabi Allahovog Poslanika ﷺ i time su bili zadovoljni. Pa su stanovnici tih pokrajina prakticirali njihove presude kao kompromis među njima i ostali su na onome na čemu su ashabi tada bili!“ (Tārīhu Ebi Zur’a ed-Dimeški)

Tada je Omer odustao od svoje zamisli i nakon toga je težio tome da ne mijenja nijednu stvar koju je ummet prisvojio, dokle god je to u skladu sa vjerozakonom. Kasnije ćemo navesti predaju koja detaljnije govori o tome.

Postupak imama Malika

Što se tiče druge pozicije, to je mišljenje imama Malika koji se, također, suprotstavio zamisli koja je bila slična ovoj prvoj. Njemu je predloženo da se ljudima naredi postupanje po njegovom djelu Muvetta. Navode se različite predaje o tome ko je bio čovjek koji mu je ovo predložio i kakav je bio njegov odgovor na to. Sve one se suštinski vraćaju na isto – on je odbio prijedlog da se ljudima sudi slijeđenjem jedne metodološke škole zbog toga što je volio inkluzivnost u propisima.

Ibn Ebi Hatim navodi u djelu Takdimetul-džerhi vet-ta’dīli: „Malik je rekao: – Ebu Dža’fer el-Mensur mi je kazao kako želi objediniti islamsko znanje, te da namjerava poslati dopis svim zapovjednicima vojske i sudijama da sprovedu njegov plan. Čak je planirao da oni koji se ogluše o ovu naredbu budu pogubljeni. Tada sam mu rekao: ”O vođo pravovjernih, doista je Poslanik ﷺ dok je bio živ slao vojne ekspedicije i sam je znao izlaziti u borbu. Međutim, većina zemalja je osvojena nakon njegovog preseljenja kod Uzvišenog Allaha. Poslije toga je na vlast došao Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan njime, pa ni tada nisu osvojene mnoge države. Nakon njega je na vlast došao Omer, Allah bio zadovoljan njime, i tek tada su pokorena mnoga prostranstva. Tada su na sva ta područja slati ashabi Muhammeda ﷺ sa zadaćom podučavanja. Od njih se znanje prenosilo sa generacije na generaciju, što traje sve do današnjih dana. Kada bi sada kod ljudi pokušao zamijeniti ono što znaju onim što im je nepoznato, smatrali bi to nevjerstvom! Dakle, kod stanovnika svih tih različitih zemalja ustalilo se znanje koje je do njih došlo, pa se i ti toga pridržavaj!” Na to mi je rekao: ”Doista nisi pogriješio rekavši ovo! Ovo isto trebaš kazati i Muhammedu (to je bio njegov sin El-Mehdi, koji će nakon njega postati halifa).”“

Ibn S’ad prenosi u djelu El-Kismul-mutemmim od svoga učitelja El-Vakidija, za koga je Ez-Zehebi rekao: „…iako skoro da nema spora o tome da je bio slab prenosilac, bio je iskren i visokog statusa“, da je rekao: „Čuo sam Malika b. Enesa da je kazao: ”Kada je Ebu Dža’fer el-Mensur obavio hodočašće, pozvao me je, pa sam otišao kod njega. Tada smo otpočeli diskusiju. On bi mi postavljao pitanja, a ja bih odgovorio. Između ostalog, rekao mi je: ”Odlučio sam da donesem dekret po kome ćemo knjigu koju si napisao – Muvettu kopirati u mnoštvo primjeraka, zatim ćemo po jedan primjerak delegirati svakoj muslimanskoj zemlji. Naredit ćemo da postupaju po njoj, da se koriste samo njome i da ostave sve drugo od ovog novog znanja. Doista, smatram da je fondacija znanja u medinskim predajama i njihovom naučavanju.”

Rekao sam: ”O vođo pravovjernih, ne čini to! Doista su do ljudi već stigli izvjesni stavovi, oni su čuli određene hadise i prenosili predaje. Tako se svi pridržavaju onoga što je došlo do njih, po tome postupaju, to su prisvojili i time se sačuvali od razilaženja ljudi i drugih problema. Stoga, odvraćanje ljudi od onoga u šta su ubijeđeni bilo bi izuzetno teško. Ostavi ih na onome na čemu već jesu i neka svakom narodu određene zemlje ostane pravac koji su odabrali.” Na to mu on odgovori: ”Garantiram ti svojim životom, da si prihvatio moj zahtjev ja bih donio spomenuti dekret!”“

U predaji Zubejra b. Bekkara kaže se da je Malik rekao Ebu Dž’aferu: „Kod stanovnika svake zemlje ustaljeno je ono u šta su uvjereni i po čemu postupaju. Odvraćanje ljudi od toga bilo bi izuzetno teško.“

U djelu Tertībul-medārik kaže se da je halifa El-Mehdi rekao imamu Maliku: „Napiši, o Ebu Abdullah, knjigu koje će se po naredbi držati ummet!“ Na to mu je Malik rekao: „Što se tiče ovog područja, tj. Zapada (Magrib), tu sam im ja dovoljan, u Levantu je El-Evza’i, a što se tiče Iraka, oni imaju Iračane!“ Njegovi učenici su se nastanili diljem Zapada, te je zbog toga rekao „…tu sam im ja dovoljan…“ Što se tiče Levanta, u njemu je živio imam i mudžtehid, tako da nije imalo potrebe da se pored njega neko miješa i pravi konfuziju. Naprotiv, stanovnici tog područja trebaju pripadati njegovoj metodološkoj školi.

U djelu El-Hilje prenosi se od Malika da je rekao: „Er-Rešid me je konsultirao u tri stvari…“, među njima je bilo: „…da se prema djelu Muvetta sudi ljudima.“ Na to mu je on rekao: „Ashabi Allahovog Poslanika ﷺ razilazili su se u ograncima vjere, oni su se nastanili diljem provincija i svako od njih je vidio svoj stav ispravnim.“

U djelu Ruvāt ’an Mālik od El-Hatiba navodi se da je Er-Rešid rekao: „O Ebu Abdullah, dozvoli nam da kopiramo ovu tvoju knjigu i da je pošaljemo diljem islamskih pokrajina, kako bi obavezali ummet da radi po njoj!“ Na to mu Malik reče: „O vođo pravovjernih, doista je razilaženje učenjaka milost od Allaha ovome ummetu – svako od njih slijedi ono što smatra ispravnim. Tako se svi drže upute težeći Allahovom zadovoljstvu.“

Načelno značenje svih spomenutih predaja jeste to da je imam Malik potvrdio validnost razilaženja koje se zbilo među ashabima i u ummetu nakon njih te njegovo odbijanje da se ljudima nametne jedna škola mišljenja. Pogledajte njegov govor u predaji kod El-Hatiba: „Doista je razilaženje učenjaka milost od Allaha ovome ummetu“, dok je u predaji u djelu El-Hilje rekao: „…i svako od njih je vidio svoj stav ispravnim.“

Iz ovih predaja možemo također zaključiti njegovo uvažavanje mišljenja drugih učenjaka, a on je bio imam, mudžtehid – onaj koji izražava svoj stav samo nakon ulaganja maksimalnog truda i iscrpljenja svih mogućnosti kako bi došao do referentnog mišljenja koje vidi ispravnim. Uprkos tome, on je potvrdio validnost stava onih koji su drugačijeg mišljenja i njihovih sljedbenika, te nije prihvatio to da halifa nametne ljudima njegov pravac i školu mišljenja.

Iz knjige Edebul-ihtilāfi fī mesā’ilil-’ilmi ved-dīni (Etika različitog razumijevanja vjere), autora Muhammeda Avvame

Preveo sa arapskog Davud Bajrović

R: Šerijat i pravo