Savjest bošnjačkog duha

Sjećanje na Ismeta Markovića – Plavnika

Na raskršćima epoha, gdje historija češće ispisuje granice nego što donosi pravdu, život i djelo Ismeta Markovića Plavnika (1948-2017) zasjali su kao tih, ali postojan plamen u tami zaborava. Prateći književnost Bošnjaka, njihove intelektualne doprinose, borbu za jezik, identitet i kulturni kontinuitet, suočavamo se sa jednom istinom koja boli – trajnom nemoći i povremenom institucionalnom neprepoznatljivosti onih koji su svojim stvaralaštvom oblikovali duhovni prostor naroda. U tom miru, između stradanja i muhadžirstva, između prešućenih biografija i neobjavljenih rukopisa, stoji ime Ismeta Markovića Plavnika –  pjesnika, filozofa, novinara i prevodioca, jednog od onih čija riječ ne pripada samo jednoj epohi, jednom narodu, jednoj zemlji. Ona pripada svima koji vjeruju u moć slobodne misli i dostojanstva ljudske riječi. Njegova poezija, filozofija i životna priča rođena je pod sjenkom Prokletija – planine koja ne oblikuje samo pejzaže, već i karaktere. U Plavu, gdje je život više uzimao nego davao, stasavali su uprkos svemu intelektualni titani, čija je snaga bila u riječima, a otpor u misli. Plavnik nije bio samo pjesnik, već savjest. Nije bio samo učesnik epohe, već njen diskretni svjedok. U njegovom životu ogledamo se mi – narodi koji često zaboravljaju svoje velikane i time gube ne samo pamćenje, već i dušu.

Ovaj esej posveta je tom zaboravljenom kosmopoliti duha i pjesniku slobodnog stiha. Onima koji su hodali rubovima društava, između jezika i identiteta, između egzistencije i ideje, ali nikada nisu odustali od dostojanstva izraza. Jer, kad se zaboravi riječ, zaboravlja se i duh. A Ismet Marković Plavnik bio je upravo to – čuvar duha. Njegovo pjesničko i filozofsko pregnuće nije bilo kulturni pejzaž epohe, već njeno pitanje, njena savjest. U vremenu kada se jezik sve češće troši na praznu retoriku, a pjesnici bivaju istisnuti s margina javnog pamćenja, prisjećanje na Plavnika nije samo čin poštovanja – to je čin otpora zaboravu, poruka novim generacijama da postoji književnost koja ne podilazi, filozofija koja ne kalkulira i savjest koja ne čuti. U njegovim stihovima, u njegovim esejima i javnim istupima odzvanja neprestani napor da se razumije svijet bez mržnje, ali i bez iluzije. Njegovo stvaralaštvo poziva na odgovornost, na prepoznavanje vrijednosti koje se ne mogu mjeriti ni pozicijama ni statusom, već isključivo istinom, slobodom i ljepotom izraza. Stoga ovaj esej nije samo sjećanje. On je opomena. Podsjetnik da, dok god budemo zaboravljali one koji su mislili i pisali za opće dobro, nećemo znati ni gdje smo, ni ko smo, ni kuda idemo.

Život između gorja i granica – biografska sinteza

Na raskršćima epoha, gdje historija umjesto pravde često ispisuje granice, život Ismeta Markovića Plavnika (1948-2017) odvijao se u neprestanom dijalogu između geografskih prostora, političkih sistema i duhovnih svjetova. U svijetu gdje se prostor često doživljava kao sudbina, a pripadnost kao teret, Plavnik je čitavim svojim bićem tragao za smislom u neskladu svijeta i nalazio ga u jeziku, u riječi, u misaonom pregnuću. Rođen u Prnjavoru kod Plava, pod visinama Prokletija, koje ne oblikuju samo pejzaž već i karakter naroda, ovaj bošnjačko-crnogorski intelektualac još od najranijeg djetinjstva disao je atmosferu slojevitih identiteta. Tu se miješala planinska strogost s duhovnim bogatstvom, religijsko s univerzalnim, lokalno s globalnim. Još tada, u sebi je nosio osjećaj višestrukog identiteta – bio je i Bošnjak, i kosmopolit, i sanjar i svjedok. I ništa od toga nije bilo u sukobu, jer je sve bilo utemeljeno u njegovoj suštinskoj potrebi da ne pripada ideologiji već istini. Njegovo obrazovanje – započeto u Plavu i Peći, a nastavljeno u Beogradu i Skoplju, nije bilo samo akademsko uspinjanje, već duhovno proputovanje kroz složeni svijet ideja. Studirao je filozofiju i sociologiju, ali je istinski učio iz života, iz otpora, iz pitanja koja nisu imala gotove odgovore. Profesori pod čijim je uticajem sazrijevao (Životić, Stojanović, Agani, Grlić…) pripadali su ne samo univerzitetima već i onoj rijetkoj vrsti intelektualaca otpora, čiji se život i misao stapaju u jedan čin – čin nepokornosti.

Biografija Ismeta Markovića Plavnika, kao i biografije mnogih drugih bošnjačkih mislilaca i stvaralaca s margina jugoslovenskog i postjugoslovenskog prostora, nije hronika uspjeha po mjeri institucija već svjedočanstvo borbe za autentičnost, za slobodu mišljenja, za pravo na nepripadanje. On je bio dio one generacije koja je znala da univerzitet bez slobode nije hram znanja, već produžena ruka sistema. I zato se, još od studentskih protesta 1968. godine u Beogradu, svrstao među one koji ne pristaju da šute. To ga je kasnije, kroz decenije, često koštalo institucionalnog priznanja, ali nikada nije izgubio dostojanstvo. Kako piše Edvard Said u knjizi Refleksije o izgnanstvu i drugi ogledi: „Egzil je stanje stalne nostalgije i kritičke distance, stanje u kojem se vlastiti narod voli slobodnije, ali i promišlja dublje.“ Upravo takav bio je Plavnikov pogled na svijet – iskonski privržen, ali nikada slijepo lojalan; uvijek saosjećajan, ali nikada naivan. Njegova misao bila je i kritika, i utjeha, i vatra i svjetlost. Kao što se rijetko događa, kod njega se biografija pretače u svjetonazor, a biće pjesnika i filozofa ne odvaja se od života čovjeka. On nije živio da bi stvorio biografiju za enciklopedije, već da bi ostavio trag u duši naroda. I taj trag još uvijek traje, mirno ali postojano, kao zvuk zaboravljene pjesme koja se vraća kroz vrijeme da nas podsjeti ko smo i šta smo zaboravili da budemo.

Nastavit će se…

Glas islama 358, r: kolumne, a: Božidar Proročić