Tretman, terapije, liječenje ovisnika i preventivne mjere protiv droge

Svaki tretman u kojem se radi sa ovisnicima ima za cilj da detektira i otkrije problem kod ovisnika, da utvrdi koliko problem traje, kakvo je trenutno stanje klijenta i kakav je njegov odnos sa sredinom.

Tretman

Postoje različite vrste tretmana koji se primjenjuju u radu sa ovisnicima o psihoaktivnim supstancama. Međutim, tretman se mora prilagoditi ovisniku, odnosno klijentu u tretmanu. To prilagođavanje tretmana podrazumijeva da se tretman prilagođava karakteristikama osobe, nivou socijalnog i ekonomskog razvoja zajednice, okruženju u kojem pojedinac živi i socijalnoj podršci koja se pruža ovisniku. Svi ovi navedeni faktori utiču kako će se tretman formirati, koje će se metode koristiti, koliko će trajati i koji su ciljevi.

U svakom tretmanu u kojem se radi sa ovisnicima cilj je da detektira i otkrije problem kod ovisnika. Da utvrdi koliko problem traje, kakvo je trenutno stanje klijenta i kakav je njegov odnos sa sredinom. Vrlo je bitno u početku tretmana rano otkriti problem i izvršiti ranu intervenciju. Nakon detekcije slijedi dijagnostika, odnosno procjena problema u smislu da uvidimo šta je kod osobe zdravo, a što je patološko, da to nastojimo da diferenciramo i razvijamo dobre strane ličnosti. Tu se također vrši procjena intenziteta poremećaja. Rezultati procjene će sugerirati kakav tretman treba poduzeti. Poslije procjene vrši se planiranje i programiranje tretmana. Ovdje se tačno određuje kakav tretman treba da bude i koji su njegovi detalji. Konkretiziraju se ciljevi tretmana i etape njegove realizacije, što znači koliko će tretman trajati. Važan segment u ovoj fazi tretmana jeste sklapanje ugovora ili dogovora između doktora ili terapeuta sa klijentom o radnim zadacima. Poslije toga vrši se direktni i indirektni tretman. Direktni tretman predstavlja samostalni i individualni rad sa klijentom, dok indirektni tretman predstavlja rad sa klijentovom primarnom i sekundarnom okolinom (porodica i šira rodbina, vršnjaci, škola, radno mjesto). Na kraju, radi se evaluacija tretmana. Evaluacija tretmana predstavlja procjenu validnosti realiziranih aktivnosti, odnosno, koliko je tretman uspješno realiziran i da li je postigao svoj cilj.

Aktivnosti u tretmanu su sljedeće: edukacija, informiranje o štetnosti droge, smanjenje dostupnosti psihoaktivne supstance, promoviranje zdravog načina života, smanjenje štete i promoviranje oporavka. (E. Avdibegović i sar., 2016.)

Osnovna načela tretmana koja se temelje na radu sa osobama s poremećajem upotrebe psihoaktivnih supstanci su sljedeće (prema E. Avdibegoviću i sar., 2016.):

Individualizacija tretmana (usmjerena na potrebe klijenta),
Laka dostupnost liječenja,
Učinkovitost tretmana (tretman ne treba biti samo usmjeren na problem klijenta, već i na ostale potrebe),
Usklađivati tretman sa evaluacijom,
Tretman realizirati u planu vremenskih okvira,
Koristiti intervencije (savjetovanje, bihevioralne i kognitivne tehnike koje su dokazane da su učinkovite).

Tretman u principu predstavlja sve aktivnosti koje se poduzimaju u radu sa ovisnicima. To podrazumijeva i liječenje, i terapije i preventivne mjere, a kasnije apstinenciju i rehabilitaciju kao krajnje ciljeve tretmana. Tretmani mogu trajati u različitim periodima. Sve to zavisi, kao što smo već ranije spomenuli, od samog stanja klijenta. Tretman može trajati tri mjeseca, šest mjeseci, pa i do godinu dana, sve dok se u potpunosti tretman ne provede i dokle god se nastoji pokušati izliječiti osoba. Ponekad tretmani nisu uspješni, odnosno klijent nije uspio dostići apstinenciju. Tretman nije garant da će se osoba izliječiti. To najviše zavisi od samog klijenta, kakva je njegova želja i volja da se promijeni i da li je motiviran. Naravno, tretman daje veće šanse za izlječenje, ali puno faktora ima uticaj na uspjeh tretmana.

Terapije

Današnje savremene terapije u radu sa ovisnicima o psihoaktivnim supstancama često koriste dodatne lijekove kako bi sprečavali ili umanjili ovisnost o drogi. Takve vrste terapija nazivaju se farmakoterapije u kojima se koriste drugi lijekovi sa ciljem ublažava ovisnosti. To se najčešće radi kod ovisnika o heroinu. Međutim, takve terapije ne traju dugo. One imaju za cilj da održe apstinenciju i da je ojačaju, naročito na početku kada je apstinencija najteža, kako bi spriječili apstinencijski sindrom i umanjili želju za ponovnim uzimanjem droge. Obično apstinencijski sindrom traje dvije sedmice. Pored farmakoterapije u praksi se koriste i antagonisti (blokatori) opioidnih receptora. U principu to predstavlja korištenje lijekova koji ne izazivaju ovisnost, a blokiraju receptore koji stvaraju ovisnost od teških droga. Pored toga, postoji još mnogo terapija u kojima se koriste lijekovi, međutim, vrlo je bitna terapija u kojima se ne koriste tablete, a može biti vrlo uspješna, a to je psihosocijalna terapija.

Psihosocijalna terapija obuhvata više metoda, kao što su: kognitivna terapija, bihevioralna psihoterapija, trening socijalnih vještina, porodična terapija, individualna i grupna psihoterapija. (M. Stajić i sar., 2003.) Smatra se da su psihoterapije puno uspješnije nego farmakoterapije iz razloga što ovisnik ima mogućnost da najviše utiče na sebe i da na svjestan način može sebe da promijeni. Kod farmakoterapija, praktički, klijent zavisi od uzimanja lijekova, iako i ona može biti uspješna, međutim veću kontrolu klijent ima u psihoterapijama. Upravo u psihoterapijama vrlo važnu ulogu ima socijalni pedagog. Svojim vještinama koje je stekao kroz školovanje, ali i praksu može imati veliki uticaj na klijenta.

Kroz kognitivnu terapiju može se uvidjeti kakvo je mentalno stanje klijenta, kako on razmišlja o sebi i koliko je svjestan svog problema.

Bihevioralna terapija, kako već ime kaže, potiče od engleske riječi behavior, što znači ponašanje. Kroz tu terapiju socijalni pedagog može da uvidi kakvo je ponašanje klijenta i na koji način uticati na promjenu onog ponašanja koje je štetno za ovisnika.

Vrlo je bitna porodična terapija gdje socijalni pedagog treba da bude korelacija u odnosu klijenta i njegove porodice, naročito njegovih roditelja. Podrška porodice i zajednice može biti presudna za pojedince u postizanju i održavanju života bez psihoaktivnih supstanci. (E. Avdibegović i sar., 2016.) Zato je vrlo bitno raditi sa porodicom klijenta jer se mogući uzroci i problemi mogu pronaći i u porodici. Nije rijedak slučaj da su ovisnici iz porodica koje su nasilne, disfunkcionalne, sa velikim stepenom stresa, bez roditeljskog nadzora. Stoga je jako bitno da se detektiraju eventualni problemi u porodici i da se radi na podršci.

Psihosocijalna terapija jako je uspješna ukoliko u terapiji učestvuje multidisciplinarni tim stručnjaka koju su specijalisti iz različitih oblasti nauka, koji rade na zajedničkom cilju. To znači da socijalni pedagog može u radu sarađivati sa psihijatrom, psihologom, ljekarima opće medicine, psihoedukatorima, sa školom i nastavnicima, školskim pedagozima itd. Svi zajedno mogu da rade i tako doprinose kvalitetu i povećavaju šanse za rehabilitaciju, apstinenciju, a naravno i prevenciju da osoba ne vrši recidivizam, odnosno povratak lošim navikama. U principu, cilj terapije jeste promjena svijesti kod klijenta, da on pomogne samom sebi, da shvati gdje je počinio grešku, da se bori da je ispravi i da nastavi da živi normalan život.

Liječenje ovisnika o drogama

Liječenje ovisnika o drogama može biti dug i veoma težak proces. Svako liječenje je specifično i individualno različito kod svakog pojedinca. Potrebno je spomenuti da je u samom početku liječenja bitno vrijeme kada se osoba javila na liječenje, u kojoj se fazi ovisnosti nalazi. Najčešće se klijenti javljaju na nagovor drugih osoba. Takve osobe su svjesne svog problema, ali nemaju hrabrosti da se jave za pomoć. Zatim imaju osobe koje su na liječenje došle prinuđeno, ne na svoju volju, tj. osobe koje su odbijale činjenicu da imaju problem i da se trebaju liječiti. Sa takvim osobama je najteže raditi. Najmanje onih koji dolaze ljekaru svjesni da imaju problem i da se žele liječiti. Ovo se veže većinom za osobe koje imaju probleme ovisnosti.

Prema Šariću (2004.) postoje dvije osnovne vrste liječenja, a to su bolničko i vanbolničko liječenje. Bolničko liječenje je cjelodnevni boravak u bolnici gdje se cijeli proces liječenja izvodi u njoj. Vanbolničko liječenje obuhvata jedan dio vremena koji se provodi u bolnici kroz terapijske aktivnosti sa psihologom i psihijatrom, dok se ostatak dana provodi kod kuće gdje može sarađivati sa socijalnim pedagogom. Vrlo je bitno da socijalni pedagog pokuša na što bolji način pripremiti porodicu i bližnje za liječenja ovisnika kako bi vladala što bolja atmosfera i porodična klima u kući. Vrlo je bitno da ovisnik, odnosno klijent prekine socijalne kontakte sa osobama sa kojima je konzumirala drogu i koji mogu predstavljati uzrok ovisnosti. Socijalni pedagog mora poduzeti sve što je u njegovoj moći da takve kontakte prekine.

Prvi i osnovni cilj liječenja je uspostavljanje apstinencije. Nažalost, mnogi ljudi koji pokušavaju da pobjegnu iz svijeta droge smatraju da je ovo jedini cilj i da je samim tim liječenje gotovo. (Šarić, 2012.) Vrlo je bitno da se u tretmanu kroz terapije i liječenje postigne apstinencija. Međutim, kvalitetna apstinencija je ona apstinencija koja je uticala na promjenu „narkomanske ličnosti“ i narkomanskog ponašanja. Rad na apstinenciji ujedno je i rad na psihi klijenta i on mora doživjeti promjene u ponašanju i svijesti, a ne samo gubitak želje prema drogi. Samo takva apstinencija daje mogućnost i jača prevenciju da se osoba više ne vrati tim lošim navikama. Također, prilikom apstinencije treba izvršiti rehabilitaciju zdravstvenog stanja klijenta zbog upotrebe droge.

Glas islama 358, r: zdravlje, A: Dr. Semir-ef. Čupović