Izazovi i perspektive savremenog roditeljstva (2. dio)

„Važno je uspostaviti uzajamno poštovanje i liniju otvorene komunikacije, a to je da dozvolite svom djetetu da pravi greške i ohrabrujete ga da se oporavi od svojih neuspjeha.“

Odgoj djece je veoma složen i neizvjestan proces na koji može uticati više faktora. U tom odgojnom lavirintu na prvom mjestu su roditelji kao modeli i odgojni uzori djeci, koji ostavljaju neizbrisiv trag na njihov psiho-emocionalni razvoj. Djeca čiji roditelji nisu adekvatno odgovorili na njihove emocionalne zahtjeve i potrebe donose zaključke da su loša, nepoželjna, bezvrijedna, pate od kompleksa niže vrijednosti, te ne mogu imati povjerenja u roditelje sa kojima trebaju graditi svoje buduće odnose. To ima za posljedicu osjećaj emocionalne otuđenosti i izolacije od porodice i društva. Među autorima nailazimo na različite teorije koje govore u prilog izrečenim stavovima. „Prema Becku, u djetinjstvu i adolescenciji, depresivne osobe stiču negativnu šemu, između ostalog i zbog depresivnog stava roditelja.“

Pak, Lewinsohn objašnjava nastanak depresivnog poremećaja kod djece kao posljedicu nezadovoljavajućeg pozitivnog potkrepljivanja, što stvara osjećaj bespomoćnosti i uvjerenja i kako se ne može uticati na okolinu, dok ga Seligman definira kao naučenu besmoćnost.“ (Berger, J.; Biro, M.; Hrnjica, S.; Klinička psihologija – individualna i socijalna, Naučna knjiga, Beograd, 1990)

S obzirom da takvoj djeci, koja žive u nezdravoj i destruktivnoj roditeljskoj klimi i okruženju, roditelji nisu osigurali zadovoljenje osnovnih potreba za ljubavlju, povjerenjem i bliskošću, može se očekivati agresivno ponašanje kao jedina alternativa djetetu, a nekontrolirani izlivi bijesa i gorčine kao jedino rješenje. „Prema naučnim istraživanjima Medicinskog fakulteta u New Yorku, a koja su obavljena na uzorku od 20.000 porodica u čijoj strukturi je bilo depresivnih očeva i majki, ili u slučajevima gdje su oba roditelja patila od depresivnog poremećaja, ispoljeno je neprimjereno emocionalno funkcioniranje, dok je takve djece gdje njihovi roditelji nemaju depresivnih problema i smetnji znatno manje.“ (Carter, AS.; Garrity-Rokous, FE.; Chazan-Cohen, R.; Briggs-Gowan, MJ.; Maternal depression and comorbity – predicting early parenting, attachment security, and toddlersocial-emotional problems and competencies, Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 2001)

Kada roditelji imaju problema sa depresivnim poremećajima, tada se porodični odnosi mijenjaju, postaju nestabilni i komplicirani. Nesigurnost praćena neizvjesnošću mijenja način i prirodnost komunikacije između roditelja i djece, što može predstavljati blokadu u kvalitetnom razvoju porodičnih odnosa. Depresivni roditelji se povlače u sebe, u svojoj zatvoreni svijet, a djeca bivaju prepuštena sama sebi, često sa osjećajem bespomoćnosti. Ova vrsta poremećenih odnosa, što predstavlja dio porodične patologije, utiče na sve članove porodice, kako na djecu tako i na odrasle. „Stoga se u borbi protiv roditeljske patologije moraju detektirati i drugi faktori koji bitno doprinose porodičnoj disfunkcionalnosti, a koji se odnose na ekonomski i socijalni status porodice.“ (Nietzel, M.; Bernstein, D.; Milich, R.; Uvod u kliničku psihologiju, Naklada, Jastrebarsko, 2002)

U rješavanju i smanjenju posljedica roditeljske depresivnosti trebaju učestvovati svi faktori i nosioci porodičnog odgoja, kao i institucije zdravstvenog sistema, socijalne ustanove, vjersko-duhovne organizacije, kako bi kroz multidisciplinaran pristup ublažili i konačno izliječili depresivna stanja i situacije u porodičnom okruženju. „Važno je uspostaviti uzajamno poštovanje i liniju otvorene komunikacije, a to je da dozvolite svom djetetu da pravi greške i ohrabrujete ga da se oporavi od svojih neuspjeha.“ (Tanović, M.; Roditeljstvo savremenog doba – previše prinčeva i princeza, maj, 2019)

Bez pokušaja ne možemo ni naučiti, što važi i za dječiji odgoj i napredovanje. Djecu trebamo hrabriti da istražuju, da uče na svojim greškama i propustima, da nastave dalje, da traže podršku za sebe kada im je potrebna, da se kreću u sigurnim okvirima. Roditelji moraju shvatiti da ne bi smjeli pretrpati djecu ograničenjima i zabranama. Pustiti dijete da raste slobodno kroz igru, kreaciju, pokret, spontanost, predstavlja podršku pravilnom razvoju i kvalitetnom odgoju. Ono što zabrinjava u odgojnoj komunikaciji roditelj-dijete jeste da i to malo slobodnog vremena koje roditelji provode sa svojom djecom troše na nekvalitetan način. Savremeni roditelji od djece zahtijevaju da budu mirna, da ne skaču i ne viču, da se sklone sa vidika jer ometaju gledanje televizije, praćenje društvenih mreža ili čitanje novina. Sve to mora biti u miru i tišini, a nauštrb dječije veselosti, igranja i zabavljanja. A kada jedu, roditelji djeci upiru mobilne telefone kako bi se zagledala i nesmotreno pojela hranu. Roditelji zaboravljaju da je djecu koja nisu gladna teško nahraniti, a za onu gladnu ne trebaju mobilni telefoni – ona će sama jesti. Potrošački stil života koji se medijski promovira u porodicama i koji, nažalost, često predstavlja znak prestiža u našoj društvenoj zbilji, jeste još jedna potencijalna opasnost i izazov za odgovorno roditeljstvo. Kroz djecu, neostvareni i isfrustrirani roditelji žele da ostvare i realiziraju projekte o kojima su sanjali, i to po svaku cijenu.

Zato se djeci nameću mentalna i fizička opterećenja, pohađanje više različitih kurseva, izlaganje naporu do granica izdržljivosti, što često negativno utiče na oblikovanje ličnosti djeteta i njegovog karaktera. Korisnije bi bilo za dijete da provede kvalitetno dio slobodnog vremena sa roditeljima u razgovoru, dijalogu, tradicijskim evociranjem sjećanja o prošlosti, porodičnoj lozi, kulturi i običajima, nego da mora, po svaku cijenu, pohađati kurseve savremenog opismenjavanja.

Glas islama 358, R: Pedagogija, A: Dr. Mustafa Fetić