Navika i misao (2. dio)

Mistika nije stvar forme, ni ukrasa stila. Ona nije bijeg, već najdublje uranjanje, silazak kroz slojeve bića do tačke gdje prestaje potreba za definicijom, gdje smisao nije nešto što se objašnjava, već nešto što se doživljava. U tome leži ključni sukob; svijet koji želi da sve posjeduje, prvo mora da pronađe način da to izmjeri. Jer ono što ne može biti izmjereno, ono što izmiče brojevima, tabelama, cijenama, automatski se proglašava bezvrijednim.

Istinska misao? Ona nije siguran put, nije jasno označena staza. To je hod kroz maglu, ali sa uvjerenjem, ubjeđenjem; potraga za svjetlom koje možda nikada neće postati sunce, ali koje grije drugačije, nježnije, dublje, toplinom koja ne traži osvjetljenje, već prisustvo.

Sve te isključivo ljudske pojave; ljubav, misao, umjetnost – ne daju se programirati, ni sistematizirati, ni pretvoriti u naviku. One dolaze iznenada: kao dah, kao treptaj, kao munja u noći. I brzo prođu, ali u tom kratkom bljesku otkriju više nego stotinu godina rutine. Jer ono što se ne da potrošiti, što odbija da postane upotrebljivo, uvijek ostaje svježe, uvijek ostaje sveto.

Ono što izmiče navici nije slabost, već snaga. Nije to manjak reda, već prisustvo dubine, prostor u kojem svaki istiniti red pronalazi svoje uporište. Jer takve pojave ne dolaze da bi trajale u okviru linearnog vremena, već da bi nas otrgle iz njegovog ritma, da bi nas uvele u ono što ne poznaje granice sekundi, dana, godina. One ne traže da ih posjedujemo, ne traže da ih kontroliramo; traže da im se predamo.

Ali vrijednost nije u ciframa, niti u mogućnosti razmjene; vrijednost je u samom postojanju. Ona je u tišini koja ne traži opravdanje, u svjetlosti koja ne zavisi od reflektora, u osjećaju koji ne može biti katalogiziran. I upravo zato, ono što je istinski neuhvatljivo ostaje nesvodivo na upotrebu, na sistem, na tržište.

To su pojave koje neće biti uhvaćene, jer njihova osobina nije da budu zarobljene, već da uvijek iznova dolaze, nenajavljene, neočekivane, iznenadne. I u tom kratkom bljesku, u toj provali nepredvidivog, otkrivaju više nego što bi stotinu godina poretka moglo donijeti.

***

Postoji drugi svijet; svijet koji još pamti šapat, koji još zna da podigne dlanove prema nebu pred neizrecivim, koji zna da ne traži sve odgovore, jer zna da nije sve što postoji objašnjivo čovjeku i za čovjeka. Taj svijet ne trguje značenjem, on ga traži; ne pretvara stvarnost u funkciju, već u prisustvo. Ne živi u navici, već u budnosti.

Zato je svako stvaranje koje ne polazi od koristi, već od unutrašnje potrebe, čin otpora protiv sistema koji želi sve pretvoriti u upotrebu. Poezija nije pisana samo da bi se svidjela, nego da bi izrekla istinu. Obožavanje Gospodara svjetova ne oblikuje se da bi bilo prihvaćeno od tuđih očiju i tuđih ušiju, već da bi bilo proživljeno unutar čovjeka, da bi prepoznao sebe. Svaka šutnja koju čovjek odabere umjesto buke, svaka molitva upućena iz čežnje ili radosti, svaki tren iskrene unutrašnje povezanosti – sve to su tragovi jednog svijeta koji se opire logici tržišta, jer njegova vrijednost ne može biti svedena na cifre.
Možda tu leži posljednja i najskrivenija vrijednost onoga što odbija postati navika; ono nas podsjeća da čovjek nije roba, nije niz potreba, nije samo sistem funkcija. Čovjek, čak i kada šuti, veći je od svojih definicija. I nevidljivo, ono što se ne može prodati ni posjedovati, ostaje najvažniji sloj postojanja, jer u njemu se krije ono što traje, ono što ne poznaje granice korisnosti, ono što pulsira svjetlom unutrašnje istine.

Tržište i njegova svijest ne podnose prazninu. Sve što se ne može svesti na funkciju, na korisnost, na broj, postaje opasna smetnja njegovoj logici. Ono traži precizne odgovore: koliko vrijediš (?), šta nudiš (?), koliko traješ (?). Jer ono što izmiče tim pitanjima, ono što odbija da bude svrstano u sistem upotrebe, postaje strano, nepoželjno, suvišno.

Ali postoje pojave koje dolaze iz sfere neuhvatljivog: mistika, poezija, šutnja. One ne dolaze s dogovorima, ne traže da budu racionalizirane, ne javljaju se prema očekivanim pravilima. One se ne daju mjeriti, jer nisu rođene iz pitanja tog tipa, niti služe takvim potrebama. Mistične pojave nisu tu da odgovore, već da se dožive, da se osjete u svojoj prisutnosti. To je svijet koji spoznajemo, ali ga ne možemo do kraja razumjeti.

Njihovo “zašto” nije racionalno, već dubinsko. Njihovo postojanje nije funkcionalno, već neophodno, jer ono što se ne može spakovati i prodati predstavlja najdublji otpor prema logici tržišta. One nisu roba, nisu potrošna vrijednost, nisu objekti razmjene. Zato postaju sumnjive u očima sistema koji želi sve svesti na korist, na upotrebu, na broj.

I upravo zato, njihova prisutnost razotkriva temeljnu rupu u sistemu koji tržište tvrdi da jeste. Mistika, poezija, šutnja – one opstaju kao posljednja sloboda, kao prostor koji se ne može podvesti pod trgovinu, kao odskočna tačka od koje počinje prepiranje, odbijanje da se prihvati logika brojeva, sistem upotrebe, svijet u kojem se vrijednost izjednačava s potrošnjom.

Tržište kaže: “Postojim, jer mogu i sebe da razmjenjujem.” A poezija odgovara: “Postojim, jer odzvanjam u tebi, da bi postao Ti.” Tržište traži mjeru: “Vrijediš onoliko kolika je potražnja, koliko te žele.” A mistika šapuće: “Vrijediš onoliko koliko umiješ da zadrhtiš pred Gospodarom svjetova, Nevidljivim.”

U toj razlici leži cijela drama savremenog čovjeka: biće koje se danju bori da opstane, a noću se pita zašto osjeća prazninu. Egzistencijalna kopča ljudskog postojanja leži u tome što razumni svijet greškom mistificira, a mistični svijet pokušava racionalizirati. Nemogućnost je dvostruka, a haos općenit.
Umjesto reda i uživanja, čovjek je izabrao da sve to odglumi. Zašto? Zato što najdublji prostori njegovog bića – oni u kojima prebiva šutnja, predosjećaj, neobjašnjivo – svi su gurnuti u ćošak, zgaženi pod točkom efikasnosti.

Ali upravo u tim skrovitim prostorima, u onome što se ne može sistematizirati, čovjek istinski boravi. Ne u ulozi, ne u poslu, ne u krutoj komunikaciji, već u trenucima kada ne zna ko je, ali zna da jeste. Kada nije siguran šta želi, ali zna da želi nešto što se ne može imenovati, što je neizmjerno važno. Kada šuti, ali osjeća prisustvo.

To su prozori kroz koje njegova duša diše. To su trenuci kada postojanje zrači. To je suština koja odbija da se svede na brojke, na korisnost, na funkciju. To je ono neuhvatljivo, ono što ostaje slobodno.

Glas islama 358, R: Kolumna, A: Akademik Fatmir Bači