Izazovi i perspektive savremenog roditeljstva (3. dio)

Kaže Božiji Poslanik: „Nama ne pripada ko nema milosti prema djeci i ko ne poštuje starije.“

 Djeci su jedini iskreni prijatelji roditelji i niko djecu ne voli kao otac i majka. Ponekad ta ljubav, ako je pravilno ne kanališemo i doziramo, može biti štetna, pa i tragična za dijete. U roditeljskoj ljubavi mora obavezno biti sadržan cilj i želja da se djetetu pomogne da postane istinski čovjek, sposoban i neovisan da može odgovoriti zahtjevima koje mu život donosi. Dakle, odgoj nužno traži toplinu, ljubav i srce, ali istovremeno zahtijeva znanje, razum i požrtvovanost.

Nekoliko je važnih segmenata o kojima roditelji trebaju povesti računa kada je odgoj djece u pitanju, a koji kasnije, u zrelosti, bitno određuju profil uspješne ili neuspješne ličnosti. Prva cjelina odnosi se na obrazovanje djece, drugi dio tiče se radnih navika i odgovornosti, a treći segment usmjeren je na disciplinu i principijelnost. Obrazovanje počinje školom i traje tokom cijeloga života, danas poznato kao „cjeloživotno učenje“. Polazak u školu roditelji trebaju predstaviti kao jedan od najznačajnijih datuma u životu djece, ali i upozoriti ih da je škola početak dugog i neizvjesnog putovanja. „Dijete sada postaje i formalno igrač nove utakmice u koju su uključeni roditelji, učitelji, vaspitači, vršnjačke grupe i drugi faktori iz neposrednog okruženja. Djeca, roditelji i nastavnici moraju biti svjesni činjenice da uspješan odgojno-obrazovni rad može biti samo u simbiozi zajedničke energije i napora ovog didaktičkog trougla: učenika, nastavnika i roditelja.“ (Stanić I., Roditeljski uzori djeluju i kada je dijete daleko, Narodni zdravstveni list br. 678-679, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ, Rijeka, 2016.)

Očekuje se plan, organizacija, podrška i pomoć u kontinuiranom radu. Kampanjski rad ne donosi sreću ni u jednom poslu. Pohvala, priznanje, primijećenost uspjeha, topla riječ i ohrabrenje, bolji su od roditeljske galame, kritike, vike i psovki. Veliki rezultati i uspjeh dolaze kao posljedica sistemskog rada i dobro osmišljene strategije. Partnerski odnos i redovna komunikacija na relaciji roditelj-nastavnik osnova je pravilnog nadzora u obrazovnom razvoju naše djece. Formiranje čovjeka sa zahtjevima i potrebama vremena u kojem živimo izazov je pred kojim roditelji moraju izaći spremni na konkretan rad i velika odricanja. Dijete u školi postaje spona između roditelja i učitelja i školskih aktivnosti. Roditelji ne smiju bježati, odustajati, jadikovati, svaljivati krivicu na drugog, na školu, učitelje, već preuzeti odgovornost za uspjeh ili neuspjeh svoje djece, hrabro i temeljito napraviti analizu i nastaviti dalje. Ne zaboravimo da rad u školi organiziraju učitelji i nastavnici, a rad kod kuće organiziraju roditelji sa svojom djecom. Kroz kućnu organizaciju školskog rada roditelji trebaju insistirati kod djece na izgrađivanju sljedećih navika i principa: radne navike na dnevnom i dugoročnom planu, organizirani raspored radnog dana i slobodnih aktivnosti, na vrijeme ustajanje i redovan odlazak na spavanje, konstantno pisanje i učenje domaćih zadataka, pokazati djetetu ličnim primjerom, ali u vidu jednokratne i privremene pomoći.

Isto tako, izbjegavati da nadoknadimo kasno noću ono što su djeca propustila da urade u toku dana. Ocjene školskog uspjeha analizirati zajedno sa djetetom, otvoreno i mirno, sa jasnim obrazloženjem. Ne precjenjivati niti podcjenjivati sposobnosti i kapacitete svog djeteta. Ne tražiti i očekivati više nego što, realno, dijete može postići u nastavnom radu. Konačno, roditelj treba znati kada i zašta djetetu reći „ne“. Djeca mole, traže, imaju nerealne zahtjeve, žele da im se odmah udovolji u njihovim nakanama i to često žele da postignu plačem i uslovljavanjem. Roditelji moraju objasniti zašto nešto ne mogu dobiti, kada će moći i pod kojim uslovima će ostvariti svoje želje. Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i djece.

Islamski aspekt roditeljstva

Odgoj i roditeljstvo kao njegov temelj predstavljaju složene i slojevite društvene procese, a sa aspekta islama i veoma zahtjevne, na kojima porodični odgoj polaže ispit zrelosti. Uzvišeni Allah kaže u Časnome Kur’anu: „O vi koji vjerujete, čuvajte sebe i svoje porodice od vatre čije će gorivo biti ljudi i kamenje i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti.“ (Et-Tahrim, 6, Kur’an s prijevodom, B. Korkut, Sarajevo, 1977.)

U savremenom globalnom svijetu, u kojem danas živimo, postoji široka diferencijacija porodičnog odgoja na koju utiče vjera, obrazovanje, kultura, društveni status, socijalno-ekonomske prilike, tradicija, medijska scena i slično. Ali porodica je primarna društvena ćelija u kojoj djeca, uz prisustvo roditelja, trasiraju mapu svog odgojno-obrazovnog puta. Kako god je Uzvišeni Allah naredio dobročinstvo djece prema roditeljima, također je naredio dobročinstvo i plemenitost roditelja i starijih prema djeci. Jedan od poznatih ashaba Božijeg Poslanika a.s. prenosi: „Nisam vidio nikog milostivijeg prema porodici od Resulullaha s.a.v.s. Ibrahim je bio dat ljudima na dojenje kod nekih porodica Medine, pa bi Poslanik a.s., kada bi pošao negdje, a i mi sa njim, ušao u kuću, uzeo Ibrahima i poljubio ga, a potom bi se vratio.“ (Muslim)

Porodica, a posebno roditelji, djeluju na čovjeka tokom cijelog njegovog života, vršeći određene uticaje u liku oca i majke, kako bi mu podarili ono što je najdragocjenije, a to su islamski odgoj i vaspitanje. Istraživanja i analize pokazali su da porodice u kojima vlada porodična kohezija, međusobni dijalog, ljubav i razumijevanje, lakše i razumnije prevazilaze krize i probleme sa kojima se suočavaju, jer su podrška jedni drugima. Stoga je važno da uložimo dodatni napor da naši domovi budu oaze mira i spokoja, koji je preduslov za kvalitetan porodični život. „Vrijedni i odgovorni roditelji, u okviru muslimanske porodice, morali bi voditi računa o sljedećim principima kako ne bi pravili greške u odgoju svoje djece, i to:

– Zastrašivanje djece nepoznatim, opasnim i nevidljivim pojavama i stvarima kako bi prestala da plaču ili bolje slušala roditelje, tako izazivajući kukavičluk, strah i neizvjesnost, umjesto hrabrosti, odlučnosti i samopouzdanja;

– Navikavanje djece na raskoš i luksuz, misleći da bogatstvo i raskoš mora imati po automatizmu, bez osjećaja za rad kao osnov sticanja imetka i bez empatičnog odnosa prema drugima, u želji da pomogne i podijeli sa onima koji nemaju;

– Udovoljavanje svim dječijim zahtjevima, posebno kada dijete želi da ih ostvari plačem i uslovljavanjem;

– Pretjerano kažnjavanje, kritikovanje i strogost prema djetetu, čak i za najmanje pogreške. Kaže Božiji Poslanik: „Nama ne pripada onaj ko nema milosti prema djeci i ko ne poštuje starije.“

– Pretjerana štednja i škrtost kao odgovor na rasipništvo i israfluk. Roditelji trebaju biti svjesni da djeca, posebno u današnjem vaktu, mogu posegnuti za pribavljanjem imetka na nedozvoljen način, poput krađe, kriminala i sličnih haram puteva sticanja zarade;

– Pretjerano povjerenje i generalno sumnjičenje i loše mišljenje o djeci. Roditelji bi trebali izbjegavati ove krajnosti u odnosu sa djecom;

– Navikavanje djece na ružan govor i ponašanje i činjenje loših stvari i postupaka pred djecom;

– Nemar i ravnodušnost prema upotrebi medijskih sredstava, te slaba kontrola literature koju dijete čita;

– Proklinjanje i nazivanje ružnim imenima i nadimcima svoju djecu. (Abdullah Nasih Ulvan, Odgoj djece u islamu, Aktivna islamska omladina, Sarajevo, 2003.)

U ovom kontekstu je Allahov Poslanik upozorio ljude riječima: „Vi ćete, na Sudnjem danu, biti prozivani po vašim imenima i po imenima vaših očeva, pa nadijevajte vašoj djeci lijepa imena.“ (Hakim)

Bez sumnje, odgajanje djece, ili roditeljstvo, spada u najodgovornije i najteže zadatke koje čovjek obavlja na ovom svijetu. Toga bi trebali biti, prije svih, svjesni sami roditelji i na vrijeme se pripremati za ovaj emanet koji nas već sutra čeka, a za koji ćemo posebno biti odgovorni pred Gospodarom svjetova. Roditeljstvo može biti put radosti, sreće i poleta, a može, katkada, biti popločano gorčinom i tugom. Zavisi šta roditelji izaberu – islam ili koncept nevjerovanja.

Dakle, nije nam bila namjera da kroz ovo skromno sagledavanje problema roditeljstva i izazova sa kojima se susreće u današnjem vaktu iznesemo posljednju riječ i konačan stav. Želja nam je bila da otvorimo ovu temu i nastavimo sa tretiranjem ove problematike iznošenjem stavova i prijedloga iz različitih oblasti kako bi interdisciplinarno osvijetlili sa više aspekata ovu osjetljivu stranu porodičnog odgoja. Na kraju bih predstavio suštinu Dječijeg memoranduma upućenog roditeljima, kako bi ih podstaklo na razmišljanje o zahtjevima i potrebama odgovornog roditeljstva:

– Dragi moji roditelji, nemojte me razmaziti, jer ja dobro znam da ne mogu imati sve što poželim. Nemojte u mom odgoju koristiti silu, jer to me uči da se sila jedino uvažava i poštuje. Radije ću reagirati na riječi lijepe upute. Nemojte mnogo obećavati, možda nećete moći održati obećanje, pa ću izgubiti povjerenje u vas. Nemojte se previše žalostiti kad kažem da vas mrzim – ne mislim to ozbiljno, ali bih htio da vam bude žao zbog onoga što ste mi učinili. Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam, podstičite me da sam „ljudina“. Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu uraditi sam, jer gubim samopouzdanje i osjećam se kao beba, a uskoro bih vas mogao doživljavati kao sluge. Nemojte me ispravljati pred drugima, bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.

Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju, to me samo ohrabruje da nastavim po starom. Nemojte mi stalno držati moralne pridike, iznenadili biste se kako dobro znam šta je pravo, a šta krivo. Nemojte mi stvarati osjećaj da su moje pogreške grijesi, jer moram naučiti griješiti, a da se ipak ne osjećam zlim. Nemojte mi stalno prigovarati, jer ako to budete radili morat ću se početi praviti gluh. Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati, ja iz toga učim, pa vas molim za strpljenje. Ne obraćajte pažnju kada sam lakše bolestan, možda ću početi uživati u lošem zdravlju, posebno ako na taj način budem u centru pažnje. Ne odbijajte me kada tražim odgovore na normalna pitanja, vidjet ćete da ću odgovore tražiti „negdje drugdje“. Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi, sa takvima je teško živjeti. Ne brinite što zajedno provodimo malo vremena, važno je koliko ga „kvalitetno“ provodimo. Tretirajte me kao svoje prijatelje i upamtite da više učim od primjera nego od kritike. I znajte da smo mi djeca ogledalo vaše – sve ono što radite, ulažete i trudite se, ono što istinski želite i maštate, naći ćete u nama. Mi smo druga strana iste medalje. I pored svega, mnogo Vas volim, volite i vi mene.

I pored silnih napora i želja da odgajamo svoju djecu kao islamski odgovorni roditelji, važno je moliti Stvoritelja da nas pomogne na tom putu dovom: „Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju.“ (Furkan, 74)

Glas islama 359, R:Pedagogija, A:Dr.Mustafa Fetić