Spomenik zločinu

Ko podiže spomenik zločinu, taj ne odaje počast prošlosti. On planira budućnost.

U mjestu Zaostro kod Berana, osamdeset godina nakon što su kolone nevinih ljudi protjerane, pobijene, silovane i spaljene u ime nacionalističke ideologije, podignut je spomenik Pavlu Đurišiću. Čovjeku čije je ime upisano među najbrutalnije zločince Drugog svjetskog rata.

U zemlji gdje su hiljade bošnjačkih civila stradale upravo zbog ideologije koju je Đurišić zastupao, danas – 2025. godine – u njegovu čast podiže se spomenik u prirodnoj veličini. Ne kao umjetničko djelo. Ne kao historijska distanca. Nego kao simbol ideološkog vaskrsnuća.

I da stvar bude apsurdnija, spomenik je podignut u mjestu s kojim Pavle Đurišić nema nikakve biografske veze – niti je tu rođen, niti sahranjen, niti ima rodbinu. Pa zašto baš tu? Zato što je Zaostro postalo geografski simbol jedne sramotne nostalgije. Mjesto gdje se njegovo ime više ne šapuće, već se kleše u kamen.

Osumnjičeni za nezakonito podizanje spomenika, izvjesni Vujadin Dobrašinović, lišen je slobode, ali reakcija institucija na cijeli slučaj otkriva mnogo dublji problem – ne samo pravni, nego moralni.

Nadležna inspekcija, umjesto da odmah ukloni spomenik kao jasnu posljedicu krivičnog djela, izdaje nalog da se spomenik ukloni u roku od tri dana.

Tri dana.

Tri dana u kojima će, kako se već najavljuje, brojni građani doći da se okupe oko tog kipa zločinca, u znak podrške.

Država daje zločinu tri dana prostora. Tri dana da živi, da se slavi, da se fotografiše, da postane viralni simbol jedne poražene, ali nikada dokrajčene ideje. Tri dana da se ispiše poruka: „Ovo je i dalje moguće. I dalje legitimno.“

A mi? Šutimo? Prepuštamo reakciju nevladinim organizacijama, udruženjima građana i ponekom poštenom glasu? Zar institucije države nisu te koje su dužne da zaštite javni red, dostojanstvo žrtava i ustavni poredak?

Jer da se spomenik podigao žrtvama Đurišića, sve bi se uklonilo istoga dana. Ali kada se podiže njemu, državni aparat postaje maglovito neodređen, inspekcija postaje neefikasna, a pravda odlaže egzekuciju. Da li se čeka da prođe okupljanje? Da se ne uzruja „patriotska“ publika? Da neko ne kaže da je spomenik pao prije nego što je slikan?

Ovo nije polemika o historiji. Ovo je pitanje savjesti.

Jer ko podiže spomenik zločinu, taj ne odaje počast prošlosti. On planira budućnost.

Čovjek koji to radi – poput osumnjičenog Dobrašinovića – možda vodi običan život. Ima komšije muslimane, poznaje karakterne ljude, živi u zajednici. I upravo je to najstrašnije. Da takvi ljudi, bez moralne nelagode, mogu iznijeti kip čovjeka čije su ruke ogrezle u krvi i staviti ga na brdo kao simbol „pravde“.

To nije samo nostalgija. To je prijetnja. Prijetnja društvu koje još uvijek liječi rane, koje nije dobilo ni istinu, ni pravdu, ni pokajanje.

Društvo koje ne zna da osudi zločinca uskoro više neće znati ni da ga prepozna.

Danas je Đurišić u kamenu. Sutra, ako se nastavi ovaj proces moralnog sljepila, mogao bi biti u udžbeniku. Kao „vojvoda“, „junak“, „oslobodilac“. A žrtve? One će biti samo fusnota. Ako i to budu.

Ovo nije vrijeme za nijansu. Niti za institucionalne kalkulacije. Ovo je trenutak u kojem se jasno mora reći: Podizanje spomenika ratnom zločincu čin je moralnog pada i civilizacijskog sunovrata.

I država, ako hoće da bude država svih svojih građana, mora reagirati odmah, jasno i bez kompromisa.
Jer spomenik koji danas stoji u Zaostru, ako se ne ukloni odmah, postat će ne samo simbol jednog zločinca, već i ogledalo jednog kukavičkog društva.

Glas islama 359,R: Kolumna, A:Velija Murić