Nauka i mistika

Navika može pretvoriti čudo u pozadinu. Može učiniti da izlazak sunca više ne oduševljava, da glas voljene osobe postane samo zvuk među hiljadama drugih, da prisustvo lijepe riječi ne izaziva treptaj u srcu – jer se podrazumijeva. Ali ono što se podrazumijeva, polahko zna i da nestaje. Tiho, neprimjetno, bez zvaničnog oproštaja, gubi se u rutini svakodnevnog prepiranja i sažimanja, gdje emocije postaju rutinski algoritmi, a ljepota postaje nešto što ne zaslužuje posebnu pažnju.

Ono najvažnije u čovjeku nije stvar svjesne odluke, već ishod duboke usklađenosti sa principima koji potiču od Gospodara svjetova. Ljubav prema Svevišnjem, poezija, nadahnuće, istinska misao – sve su to darovi koji dolaze iz prostranstava koja nisu vlasništvo, nisu predmet ljudske logike. Oni se ne mogu naučiti, ne mogu se isplanirati po principu “ako-onda”; oni se ne stiču, oni se dešavaju. Njihovo postojanje ne izvire iz volje, već iz prisustva.

Baš zato, ono što je istinski vrijedno kod čovjeka uvijek dolazi kao iznenađenje i u svakoj ponovnoj pojavi djeluje svježe, novo, gotovo neočekivano. Bez obzira na takav kvalitet, ono uvijek bježi od imena.

Poezija je pokušaj da se kaže ono što izmiče jeziku, samim tim i razumu.

Ljubav je susret sa Svevišnjim, Nepoznatim, ali onim što jeste jasno u spoznaji, što ne želimo preoblikovati, jer znamo da je ljepše i veličanstvenije od naše mašte.

A istinska misao? Ona je hod ka nevidljivom, čežnja da dotaknemo obrise svijeta koji izmiče našem konačnom razumijevanju, znajući da ćemo, bez obzira na trud, ostati bez odgovora.

No, možda upravo u tome leži njena snaga. Mistika ne traži objašnjenje – ona traži prisustvo. Pojave koje donose svjetlost u pukotine života ne dolaze na poziv, već kada ih prestanemo očekivati, kada se predamo nejasnom, kada prihvatimo da ne razumijemo sve. One se ne rađaju iz potrebe da ih posjedujemo, već iz trenutaka unutrašnje tišine, iz prostora gdje prestajemo da se branimo od neizrecivog. Ne ostaju dugo, već poput bljeska munje usred tamne noći osvijetle krajolik na tren, a taj tren mijenja sve.

Jer u osjećaju ne ostaje samo svjetlo, već njegov trag, podsjećanje na oblike koje nismo znali da vidimo, na dubine koje svakodnevica uporno zaboravlja, na svijest da nije samo svjetlost ono što traje, već odjek svjetlosti što pulsira u nama.

Ono što se ne može sistematizirati, što se ne može ponoviti vještački, što se ne da pretvoriti u naviku, nije takvo zbog haotičnosti, već zbog svoje živosti. Takve pojave nisu statične, nisu podložne redoslijedu, nisu zapakirane u predvidivost. One ostaju svježe ne zato što se mijenjaju, već zato što se uvijek nanovo otkrivaju. Zato ljubav prema Gospodaru svjetova ne može biti rutina, jer tada prestaje biti ljubav. Zato poezija ne može biti posao, jer tada prestaje biti zanos, ushićenje, unutrašnja vatra. Zato istinska misao ne može biti proizvod, jer tada više nije putovanje, već rezultat – zatvoren i okamenjen.
A čovjek? Čovjek koji još uvijek umije da se zadivi, da se iznenadi, da prepozna put koji nije zacrtan unaprijed – taj nije izgubljen. Taj diše kroz prozore vlastite duše, osjeća prisustvo koje nije vezano za funkciju, nije ograničeno korisnošću. Jer ono što zaista ostaje nije prolazno svjetlo, već njegov odjek u nama, njegova sjenka u našoj svijesti, njegova tišina koja ne iščezava.

Ono što ne može biti kupljeno, ne može biti upotrijebljeno, ne može biti pohranjeno u brojkama – ostaje slobodno. Ostaje neiskorjenjivo. Ostaje kao posljednji prostor otpora svijetu koji pokušava sve staviti u okvire potrošnje.

***

Navika može pretvoriti čudo u pozadinu. Može učiniti da izlazak sunca više ne oduševljava, da glas voljene osobe postane samo zvuk među hiljadama drugih, da prisustvo lijepe riječi ne izaziva treptaj u srcu – jer se podrazumijeva. Ali ono što se podrazumijeva, polahko zna i da nestaje. Tiho, neprimjetno, bez zvaničnog oproštaja, gubi se u rutini svakodnevnog prepiranja i sažimanja, gdje emocije postaju rutinski algoritmi, a ljepota postaje nešto što ne zaslužuje posebnu pažnju.

Navika gasi oduševljenje. U njenim okvirima nema prostora za čuđenje, jer sve je već viđeno, sve je već rečeno, sve je poznato; a ono što je poznato ne traži pogled iznova. Tamo gdje nema čuđenja, duša više ne osjeća visine, nema potrebu da raste, nema razlog da se širi van svojih granica.

Tako nešto se dešava jer navika teži prosjeku, sigurnosti, poznatom, dok čuđenje traži iskrenost, ranjivost, otvorenost. Te dvije sile rijetko mogu dijeliti isti prostor, jer navika je oblik kontrole, koja kaže: “Znam šta slijedi.” Ali čuđenje? Ono ne dolazi prema redoslijedu. Ne pita za dozvolu. Ulazi bez kucanja. Donosi nepoznato.

Baš zato, čovjek je suočen sa unutrašnjim sukobima, u stalnoj napetosti. Razapet između dvije suprotnosti. S jedne strane želi mir, stabilnost, ponovljivost, uvjerenost u strukturu svijeta. Sa druge strane, istinski žudi za onim što ga prevazilazi, što ga nadmašuje, što ga dotiče do srži, što ga izlomi i sastavi ponovo; on žudi za proživljenim trenucima koji nisu predvidivi, ali koji mu daju osjećaj da je živ.

U tom sukobu, čovjek uvijek traži ravnotežu. Kako sačuvati sigurnost bez odricanja od čuđenja? Kako prihvatiti nepoznato bez gubljenja oslonca? Možda odgovor nije u izboru jedne strane, već u sposobnosti da obje koegzistiraju, da navika ne uguši čuđenje, da čuđenje ne razbije sigurnost, već da je obogati.
Navika je poput hodanja istim putem svaki dan. U početku vidiš sve: pravac, drveće, kamenčiće, nebo, grane koje vise iznad puta. Ali s vremenom, pogled otupi. Isti put, iste slike i odjednom sve postaje nevidljivo. Ne zato što je nestalo, već zato što više ne gledaš. Navika ih je progutala, sakrila od tvoje svijesti, kao zavjesa koja pada pred očima.

Tako i ljudi prestaju da vide jedni druge. Ne rone više u sebe, ne osluškuju tišinu između riječi, ne tragaju za dubljim značenjem pogleda. Prijateljstvo se ne napušta glasno; ono polahko blijedi, postaje nečujna prisutnost u pozadini, kao daleki šum u mislima. Ljubav se, neprimjetno, preseli u odsustvo; ruke su pune obaveza, ali ne traže drugu ruku.

Sve se dešava tiho, bez buke. Ono što je nekada pulsiralo životom postaje dekor, nešto što postoji, ali se više ne doživljava. Izgubi se sjaj u pogledu, jer unutrašnjeg drhtaja više nema. Svijet se ne da vidjeti kao pejzaž, već kao karta bez dubine. Ljudi postanu funkcije, a ne misterije. Jezik postane sredstvo, a ne prostor. Poezija, ako je još tu, povuče se u kut šutnje.

Ali, postoji izlaz! Navika se može razbiti iznutra. Može se vratiti opuštenost slobode, dah snova i nade. Može se ponovo osjetiti ljudskost, može se probuditi sposobnost da se čudimo, da se oduševljavamo, da se ponovno osjetimo živi.

Jer ono što je stvarno nikada nije zarobljeno u navici. Ono uvijek pulsira. Samo treba ponovo naučiti gledati.

Da, jeste; desi se. Ponekad u nečujnom treptanju svijeta neka slučajna stvar otvori prozor koji je godinama bio zatvoren. Jedan miris, jedna boja, jedno pitanje i odjednom ono što je bilo skriveno postaje vidljivo. Ne kao novo, već kao ponovo viđeno. To jeste čudo. Ne otkriće nepoznatog, već ponovni susret sa onim što je cijelo vrijeme bilo tu. Ne izlazak iz svakodnevice, već ulazak u nju s budnim srcem.

Tu počinje zadatak mistične veze sa Gospodarom svjetova; svaki put u audijenciji prilaziš prazan i umoran, a rastaješ se punim i odmornim. Prilaziš u prostor poezije, tako da osjetiš kako ona neće dopustiti da navika zadavi svjetlost. Da sačuva prostor za čuđenje, za ono iznenadno drhtanje koje ruši mehaničku sigurnost dana. Jer čuđenje je jezik duše, ono što joj omogućava da raste. A navika? Navika pripitomljava stvarnost koja ne iznenađuje, koja ne dozvoljava da život pulsira iznenadnim trenucima spoznaje.

I sve dok duša ima šta da kaže, čovjek nije potrošen. Sve dok u njemu postoji nešto što se ne može ukrotiti navikom, on nije izgubljen; on je prisutan, osjetljiv na ono što se ne može kupiti, ni programirati, ni predvidjeti.

Glas islama 359, R: KOLUMNA, A: Akademik Fatmir Bači