Navika i mistika (2. Dio)

Navika je pokušaj da se vječnost svede na šablon. Da se misterija života prevede u korisnost, da se zagonetka riješi formulom koja se može ponavljati. Ali ono što zaista dodiruje dušu, ono što dira suštinu čovjeka – ne može se ponoviti. Ne može se naučiti napamet, ne može se pakovati u rutinu. Jer za pravi susret, za pravo pitanje, za pravi stih – svaki put je prvi put.

Čovjek ne može istovremeno da se preda i da se brani. Ne može držati oružje dok pokušava da ga odbaci, ne može tragati za slobodom dok se drži za lance. Ne može istovremeno misliti i trgovati, jer misao traži iskrenost, dok trgovina traži kalkulaciju.

Ljubav, naročito ona prema Stvoritelju, poezija, iskrena misao, filantropija – nisu ekonomija. Oni idu jednosmjerno, ne traže razmjenu, već predaju. Jer sve što čovjek pokušava da posjeduje, prestaje da ga mijenja. Čudo se ne može imati, samo se može biti u njemu.

Ali navika hoće da sve bude pri ruci; dovoljno poznato, skroz predvidivo, tačno pakovano. Tako se ono najvrjednije pretvara u neutralno, a ono najsvetije u potrošno sredstvo, nešto što se ne prepoznaje, već samo koristi.

To je suština ovozemaljskog života: kada nešto postane „dato“, čovjek prestaje da ga doživljava kao dar. Bez svijesti o daru nema zahvalnosti. Bez zahvalnosti nema čuđenja. Bez čuđenja nema prepoznavanja jezika duše.

Navika je, u tom smislu, duhovna zaboravnost; ne briše činjenice, već briše njihovu dubinu. U njoj pogled ostaje isti, ali više ne vidi.

I tu počinje borba, da se ono neizrecivo sačuva od zaborava, da se ono što je sveto ne spusti u običnost, da se ono što pulsira ne uguši u navici.

U ekonomiji vrijednost određuje ponudu i potražnju. Brojke pregovaraju, razmjene diktiraju, svaka vrijednost mora imati protuvrijednost. Ali u ljubavi, poeziji, iskrenoj misli i filantropiji vrijednost se ne mjeri – ona se osjeća, odlazi da te sačeka na ivici vječnosti.

Ekonomija pita: “Ako sam oštećen, šta dobijam zauzvrat?” Poezija pita: “Šta mogu dati da ti otkriješ sebe, bez da tražim otkup?” I upravo u toj jednostavnosti, u tom tihom “ništa ne očekujem”, nastaje prostor u kojem čovjek više nije potrošač svijeta, već njegov saučesnik.

Ali kako se to prepoznaje u svakodnevici? Kako primijeniti nešto što se ne prodaje, što ne nosi cijenu, što ne može biti zamijenjeno za neku drugu korist? Tako što ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija borave u onome što se ne isplati; u onome što se ne kalkulira, što se ne analizira kroz prizmu tržišta.
Lahko ih je prepoznati, jer one nose težinu dostojanstva, svjetlost ljudske časti, sjaj providnog dijamanta koji treperi u grudima.

A još lakše ih je primijeniti u onome što ne možeš ni prodati ni kupiti, u načinu na koji te dijete pogleda, očekujući osmijeh. U mirisu lovorovog lista na dlanovima. U tišini između dvoje ljudi koji se znaju i bez riječi.

To su trenuci gdje vrijednost ne treba objašnjenje.

Tamo gdje navika traži automatizam; ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija traže pažnju.
Tamo gdje navika traži efikasnost; ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija traže usporenje. Tamo gdje navika hoće rezultat; ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija zadovoljavaju se prisustvom.
Upravo zbog toga ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija nisu trajni; ne zato što nestaju, već zato što ne pripadaju svijetu koji traje u pravilnim intervalima. One su trenuci, bljesci, pokreti srca koji pokazuju da su najljepše stvari suviše dragocjene da bi se vezale za vrijeme.

Pojavljuju se ne da bi trajale, već da bi čovjeku pokazale da punina takvih osjećaja pripada vječnosti. Onom prostoru „sadašnjosti“, koji ne poznaje kalendar, ne računa dane, ne sluša pravila ponavljanja.
Zato ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija nikada ne mogu postati navika. Jer one ne žive u ponavljanju, već u buđenju. Ako ih pokušaš ponavljati, ako ih zatvoriš u formu, ako ih učiniš predvidivima – umiru ti u ruci, kao leptir.

Ali ako ih pustiš da odu – možda ti se vrate. Ne iste, već drukčije. A ti? Više nećeš biti isti.

***

Navika je pokušaj da se vječnost svede na šablon. Da se misterija života prevede u korisnost, da se zagonetka riješi formulom koja se može ponavljati. Ali ono što zaista dodiruje dušu, ono što dira suštinu čovjeka – ne može se ponoviti. Ne može se naučiti napamet, ne može se pakovati u rutinu. Jer za pravi susret, za pravo pitanje, za pravi stih – svaki put je prvi put.

Duša je vječna, ispletena s prolaznim tijelom. Baš zato, teško se iznenađuje površnim stvarima, osim ako one ne dodiruju spoznaju, ne prodiru dublje od običnog događaja. Duhovno iskustvo, po svojoj prirodi, nikada nije identično; ono se ne ponavlja, već dolazi kao iznenađenje.

Nije stvar u tome da se nešto desilo, već da li je bilo živo, istinito u skladu sa trajnom sadašnjosti. Da li je u tom trenutku prisutnost bila stvarna, da li se osjetilo titranje koje ne pripada ponavljanju, već onome što pulsira iznutra. Jer ono što je istinski dragocjeno, uvijek dolazi nenajavljeno; ono ne slijedi pravila, već ih prevazilazi, ne dolazi na poziv, već u trenucima kada ga ne očekujemo.

Da, jeste – desi se. Jednog trena nešto zadrhti u tebi, nešto što je inače tiho, nečujno, ali odjednom srce kuca brže. Navika ne ubija stvar samu po sebi; ona ubija sposobnost da je doživimo.

Zato ne možeš dva puta gledati isto nebo. Jer nisi ni ti isti. Ne možeš dva puta osjetiti isti trenutak. Jer on više nije isti.

A ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija postoje upravo zato da nas vrate osjećaju „prvi put“; da nas ponovo uvedu u svijest o čudu postojanja. Njihov zadatak nije da nas zabave, niti da nam nešto objasne. Njihov cilj je da nas probude. Da nas natjeraju da osjetimo ono što smo počeli uzimati zdravo za gotovo. Da svijet ne podrazumijevamo.

Da shvatimo da ne postoji nijedna stvar u univerzumu koja je „samo data“; sve je poklon, sve je prilika da se vidi, da se prepozna, da se doživi iznova.

I u tom trenutku, čovjek se ne pita „šta sad“, nego „kako je moguće da uopće postojim“? A to pitanje nema cijenu, jer nije rođeno iz potrebe, nego iz zahvalnosti. Jer zahvalnost je posljednji prostor slobode; trenutak u kojem čovjek zna da ne posjeduje ništa, ali ima sve.

Sva krošnja života manifestira se upravo kroz ljubav, poeziju, iskrenu misao i filantropiju; one stvaraju prostor u kojem svijet ne funkcionira po zakonima ponovljivosti, već po zakonima prisutnosti. Gdje je važnije kako gledaš, nego šta vidiš. Gdje riječi nisu u službi komunikacije, već otkrovenja. U jeziku navike osjećaji, riječi i primjena se troše; nestaju u automatizmu, u ponavljanju, u očekivanju poznatog.

Ali u jeziku ljubavi, poezije, iskrene misli i filantropije riječi se oslobađaju.

Ne izmišljaju novo, već rasvjetljavaju ono što je bilo zaboravljeno. Zato zaljubljenik, pjesnik, iskreni mislilac i filantrop ne izmišljaju svijet – oni ga samo gledaju dublje. Oni nisu vlasnici značenja, već sluge tišine iz koje značenje raste.

A to nije moguće ako pristupaš svijetu kao nečemu poznatom. Nije moguće ako misliš da znaš šta je drvo, šta je ljubav, šta je smrt; jer oni nisu pojmovi, nisu definicije, nisu riječi koje se mogu zatvoriti u značenje.

Ljudi koji sve to vide kao po prvi put nisu drugačiji; oni su budni. Njihov osjećaj, njihova riječ, njihov postupak ne ponavlja se mehanički. Oni ne stvaraju svijet iz navike, već iz prisutnosti.

Ali budnost je ono što navika najteže podnosi. Jer ona ruši sigurnost, donosi nepredvidivo, otvara prozore u nepoznato.

Na kraju, ostaje ona davna misao, pažljivo povezana nitima svih prethodnih rečenica: „U trenutku kada nešto postane navika, izgubi moć mistike i vrjednuje se po najobičnijoj cijeni tržišta. Sve što ne može postati navika, čuva moć iznenađenja i vrjednuje se samo po mistici. I samim tim, ne može se procijeniti na bilo koju osnovu trgovačke zamjene.“ž

Glas islama 360, R: Kolumna,A: Fatmir Bači