Savjest bošnjačkog duha

Postoji ona drevna sufijska misao koja kaže: ”Ko pamti, ne umire.” A Plavnik se ne pamti zbog obaveze, već iz zahvalnosti. Jer on nije pisao samo za sebe, niti za svoje vrijeme. Pisao je za sve nas. Pisao je da bi riječi preživjele tamo gdje ljudi padaju. Pisao je da bi ostalo nešto više od biografije. Nešto što ne može da se zapiše, ali može da se osjeti. U stihu. U misli. U jeziku.

EGZIL KAO METAFORA EPOHE

Egzil nije samo fizičko izmještanje, to je, kako bi rekao Edvard Said, ”stanje svijesti koje neprestano promišlja pripadnost, dom, jezik i smisao”. Za Ismeta Markovića Plavnika egzil je bio i biografija i metafora – način života i misaona strategija. Bio je istjeran iz svoje geografske sigurnosti, ali je još ranije izgnan iz svijeta konformizma, podaništva i ideoloških šablona. Otišao je sa Kosova 1992. godine, pod pritiskom režima koji nije trpio one koji govore, a kamoli misle slobodno. No, njegov odlazak nije bio kraj, već početak jednog novog, tišeg, ali dubljeg stvaralačkog poglavlja. U Švicarskoj, Italiji, Bosni – među jezicima, narodima, tišinama – Plavnik je nastavio da piše, misli i svjedoči. Bio je svjestan da fizičko izmještanje nije isto što i duhovni prekid, te da pravi egzil počinje kada narod zaboravi svoje mislioce. U tom smislu, njegova poezija iz perioda egzila, iako često neobjavljena, nosi ličnu težinu. To su stihovi koji ne traže publiku, već dijalog; stihovi koji ne mole za dom, već ga iznova grade unutar jezika. Hanah Arent bi rekla da je prava veličina mišljenja u sposobnosti da se stane na distancu –emocionalnu, mentalnu, fizičku – ne da bi se pobjeglo, već da bi se sagledalo. Plavnik je znao da je upravo ta distanca ono što mu omogućava da vidi jasnije, oštrije, dublje. I zato, u njegovom pisanju iz tog perioda, nalazimo mudrost bez gorčine, kritiku bez cinizma, tugu bez patetike.

Progon, koji je mnogima bio kraj, Plavniku je bio povratak suštini. Povratak istini. Iako su planirani tomovi sabranih djela deset knjiga koje je trebala objaviti Matica Bošnjaka Sandžaka ostali nerealizirani, Plavnik nije prestao da piše. Nije prestao da sanja književnost kao amanet, kao oblik pamćenja naroda. I baš u toj nerealiziranosti sabrane su sve sudbine bošnjačkih intelektualaca 20. i 21. vijeka, razbacane po zemljama, zaboravljene od institucija, ali neumorne u jeziku. Egzil je za njega postao ogledalo epohe. U njemu se ogleda poraz politike, ali i veličina pojedinca. Postao je simbol onoga što znači biti stranac u svijetu koji je nekada bio tvoj, a koji te više ne prepoznaje. Međutim, on nije tražio prepoznavanje u tuđem pogledu, on ga je tražio u dubini riječi. I našao ga je. Jer, egzil može da ti oduzme zemlju, ali ne i glas. A Plavnikov glas ostao je postojan i u Sarajevu, i u Bihaću, i u Peći, i u Plavu i, iznad svega, u jeziku.

Egzil je, u njegovom slučaju, bio i otklon od populizma, političke zlopamtilosti i etničkog zatvaranja. Nije upao u zamku nacionalne isključivosti – njegov identitet je bio otvoreni identitet. Njegova pripadnost nije bila zatvor, već prozor. I upravo zbog toga, njegovo djelo je jednako značajno Bošnjacima, Crnogorcima, Albancima, Srbima, kao i svakome ko poštuje slobodnu misao. On je znao da prava lojalnost ne podrazumijeva ćutanje, već istinu. U vremenima kada su mnogi šutjeli da bi preživjeli, Plavnik je govorio da bi ostao čovjek. Egzil ga nije učinio manjim, već većim. Jer on nije ponio samo kofere, već ideje. Nije nosio nostalgiju, već svijest. A ta svijest je bila njegova prava domovina. U njoj je gradio riječi kao kuće, stihove kao prozore, eseje kao mostove. U najdubljem smislu, Ismet Marković Plavnik nije bio izgnanik – on je bio hroničar jednog zaboravljenog naroda u sebi i oko sebe. I sve dok ga čitamo, sve dok ga pamtimo, egzil neće biti kraj, već trajanje.

Umjesto epitafa – Plavnik kao simbol kulture sjećanja

Zaborav nije uvijek ćutanje. Ponekad je zaborav glas svakodnevice, površna hajka vremena koje se više ne zadržava nad sudbinama, već ih preskače. U tom i takvom vremenu, sjećanje nije nostalgija – ono je pobuna. Pobuna protiv ravnodušnosti, protiv potiskivanja vrijednosti, protiv ispražnjenosti duha. Sjećanje na Ismeta Markovića Plavnika upravo je to: čin unutrašnjeg otpora, ali i dubokog poštovanja. Plavnik nije bio od onih koji se nameću. Nije tražio priznanja, nagrade, funkcije. Bio je pjesnik koji nije trebao pozornicu da bi bio autentičan. Bio je filozof koji nije trebao katedru da bi promišljao svijet. Njegova snaga bila je u riječima koje su dolazile iz ćutanja. U mislima koje su nastajale između progonstva i molitve, između eseja i samoće. Bio je tihi borac protiv zaborava i upravo zato mi smo dužni da ga pamtimo. U vremenu kada se sistemi urušavaju, a ideologije ruše, ostaje samo riječ. Riječ kao znak, kao most, kao svjedočanstvo. A Plavnik je znao da riječ može biti svetinja ako je iskrena, ako ne izdaje, ako nosi dušu. Njegova poezija bila je mjesto susreta onih uvijek sa suzom u oku, iskrom u kamenu i dušom u Plavu. Njegovi eseji bili su intelektualna polja otpora u kojima se borio ne protiv ljudi, već protiv laži. Njegov život bio je amanet svima nama – da se ne zaboravi šta znači biti dosljedan u vremenu relativizacije.

U njegovoj poeziji ”riječ je ruka koja se pruža iz tame”. U njegovim esejima misao je oruđe, ali i utočište. Njegov identitet nije bio zatvoren u naciji, vjeri ili jeziku – bio je otvoren, elastičan za bol drugoga, za nepravdu trećega, za odgovornost prema svima. I upravo zato njegova zaostavština nije ni samo bošnjačka, ni crnogorska, ni kosovska – ona je ljudska. Ona pripada svima koji znaju da se sloboda ne nasljeđuje, već zaslužuje. Ismet Marković Plavnik, i kad su mu vrata zatvarali, otvarao je nove prostore smisla. Kad mu je društvo okrenulo leđa, on se okrenuo jeziku. Kad je izgubio dom, pronašao je riječ. I u toj riječi – ostao. U Plavu, Peći, Bihaću, Sarajevu, Cazinu, gdje god je kročio, ostavljao je trag koji nije bio politički, već poetski. Nije bio institucionalan, već unutrašnji. Trag što ne blijedi. I zato ovo nije epitaf. Ovo je svjetionik. Svjetionik onima koji dolaze, da znaju da je postojao jedan Plavnik koji nije pravio kompromise, koji nije šutio kada je trebalo govoriti, koji nije pisao da bi bio slavljen, već da bi bio čitan.

U jednom od svojih stihova, Ismet Marković Plavnik zapisuje:

„…nalik sjemenu

otvara put kandila

čemerna žica

krilom ne pronalazi jug.“

To je metafizička dijagnoza epohe. To je poetika egzila, suštine, boli i uzaludnog leta. To je, zapravo, himna svih onih koji su pokušali da pronađu jug u svijetu bez orijentira, u jeziku bez doma, u vremenu bez pamćenja. A ja, Božidar Proročić, ne mogu i neću da šutim nad zaboravom koji tiho, kao plijesan, prijeti da prekrije jednog od najsuptilnijih i najslobodnijih duhova našeg vremena. Jednog od onih koji su živjeli u sjeni, a pisali kao da su na svjetlu. Jednog od onih koji nisu tražili potvrdu svijeta, već su ga podsjećali na odgovornost. Zato ovo što pišem nije samo tekst. Ovo je moje sjećanje. Moja riječ. Moj dug. Ovo je zavjet. Zavjet da ćemo čuvati lik i djelo Ismeta Markovića Plavnika kao što se čuva prva iskra u mraku – tiho, postojano, s poštovanjem. Zavjet da ćemo ga vraćati u razgovore, u udžbenike, u čitanke, u književne večeri, u naučne skupove, u ”samoće” naših soba i uzdignute rečenice naših knjiga. Da ćemo ga vraćati u pamćenje. Ne iz sentimenta, već iz pravde. Ne iz obaveze, već iz ljubavi prema jeziku koji još nije izgubio dostojanstvo. I ne zbog prošlosti, već zbog budućnosti koja ne može biti potpuna bez istinskih svjetionika duha.

Jer narodi koji ne čuvaju svoje mislioce, ne samo da gube kulturu – oni gube savjest. Oni gube ono tiho unutrašnje ”zašto”, koje razlikuje mehaničko trajanje od istinskog postojanja. Ismet Marković Plavnik bio je upravo to – savjest bošnjačkog duha, ali i zaboravljena savjest crnogorskog naroda. Onaj koji je pod Prokletijama pronosio riječ kao svjetiljku i onda kada je bilo najteže. Onaj koji je znao da ne moraš imati vlast da bi imao istinu. Onaj koji je pokazao da pjesnik može biti i prorok, i arhivar i poslanik snažne, ali nepokolebljive misli. U ovom vremenu degradacije ljudi i riječi, njegovo djelo ostaje kao svjetlosni trag nevidljiv za površne poglede, ali neumoljivo prisutan u dubljem sloju duha. Zato ovo sjećanje nije kraj. Ovo je početak jednog novog pamćenja.

Glas islama 360, R: Kolumna , A: Božidar Proročić