Moj put prema islamu

Moje ime je Antonija Petra Gagulić. Rođena sam i odrasla u Osijeku, u porodici koja je svoju vjeru živjela tiho, iskreno i svakodnevno. Moja majka bila je desna ruka svećeniku, otac čovjek smiren i u vjeri, a jedan period naša kuća bila je mjesto gdje su se održavale mise, jer u tom trenutku u našem mjestu nije bilo crkve. U takvom okruženju rasla sam uz ideju Boga, ali i uz naviku da se preispitujem, da tragam, da u srcu tražim nešto što nisam znala imenovati.

Imam 22 godine i studentica sam završne godine psihologije i pedagogije. Pored toga, pohađam programe iz islamske psihologije i savjetovanja, učim arapski, slušam predmete iz islamskih nauka i radim na svom projektu „Ruh terapija“ – mjestu gdje želim spojiti psihologiju, vjeru i brigu za dušu. Ono što me pokreće jeste osjećaj da savremeni čovjek traži upravo to: pristup koji osvjetljava i um i srce.

Moje slobodno vrijeme najčešće je rezervirano za hifz, druženje s Kur'anom, pisanje moje prve knjige i učenje arapskog jezika. Pisanje je moja prva ljubav – otkako znam za sebe, kroz riječi sam najlakše razumijevala svijet. Danas želim da moje riječi nekome budu put, podrška ili melem, baš kao što je meni nekada trebala jedna rečenica da pomjeri moje srce.

Odrasla sam kao drugo dijete u porodici od četvero djece. Imala sam lijepo djetinjstvo, ali sjećam se da sam se uvijek malo izdvajala. Dok su se drugi igrali bezbrižno, ja sam često odlazila na mirnija mjesta – da mislim, da osjetim, da postavljam pitanja koja možda nisu bila u skladu s mojim godinama. Roditelji su me učili odgovornosti i samostalnosti; možda su time i nesvjesno otvorili vrata mom duhu da traži dublju istinu.

Danas svoj život vidim kao dvije različite obale – prije islama i poslije islama. Između njih nalazi se dugačak most od pitanja, unutrašnjih lomova, sumnji, ali i tihe nade.

Moje ime – Antonija Petra

Odmalena sam nosila dva imena: Antonija i Petra. Tada sam ih doživljavala kao nešto lijepo, nešto što se slavi imendanima, kolačima i malim porukama. Tek kasnije, kada sam počela dublje promišljati o vjeri, pitala sam se: Ko su ljudi po kojima nosim ime? Kakvu ulogu imaju u religiji?

Ime Antonija, latinskog porijekla, govori o vrijednosti i časti, a ime Petra, grčkog porijekla, znači „stijena“, snagu i postojanost. U djetinjstvu sam to slavila, ali nisam shvaćala dublje značenje – sve dok se nisam našla pred vratima islama, noseći u sebi želju da razumijem ko sam i kome pripadam.

Moje ime me vezivalo za svece, za crkvenu tradiciju, za ljude kojima su se pripisivala čuda. Ali moje srce je tražilo nešto drugo – trag istinske, jednostavne vjere u Jednog Boga.

Rad na sebi i susret s New Ageom

Još kao tinejdžerka počela sam tragati za odgovorima. Slušala sam predavanja o psihologiji, čitala knjige o ličnom razvoju, zapisivala misli. U tom periodu susrela sam se i s New Ageom, koji je tada za mnoge bio privlačan i moderan. Pričalo se o „svemiru“, o energijama, o „zakonu privlačenja“. U početku mi je sve to bilo zanimljivo – voljela sam učiti, istraživati, isprobavati.

Ali uprkos svemu pročitanom, nešto mi je nedostajalo. Riječi o „svemiru“ nikada mi nisu zvučale kao odgovor. Odrasla sam vjerujući da postoji Bog – Jedan i nijedna ideja o magijskoj moći misli nije mogla zamijeniti tu istinu.

Rad na sebi je važan, ali duša ne može pronaći mir ako se udalji od svog Stvoritelja. To sam tada počinjala osjećati, iako još nisam znala u kojem pravcu me vodi.

Budizam, hinduizam i prvi susret s arapskim jezikom

Moje traganje odvelo me i do budizma i hinduizma. Čitala sam, istraživala, pokušavala razumjeti. Ali kamo god bih se okrenula, opet bih osjećala isto: čovjekovo srce traži Jednog Boga, jasnog, bliskog i savršenog.

U hinduizmu me zbunjivalo mnoštvo božanstava. U budizmu me udaljavala ideja da Bog ne postoji. Nigdje nisam pronalazila mir.

A onda se dogodilo nešto što tada nisam znala prepoznati kao znak.

Jedne večeri, sestra mi je poslala link za kurs arapskog jezika. Otišla sam na prvi čas ne znajući ni gdje idem ni ko predaje. Tek kada sam otvorila vrata učionice, shvatila sam da se nalazim u džamiji, a da je predavač imam Senad Hevešević. Kurs je bio čisto jezički, bez ikakvih spominjanja islama, ali prostor u kojem sam sjedila nosio je nešto što nisam osjetila nikada prije.

Mir. Toplina. Tišina koja govori.

Učila sam mnoge jezike, ali arapski je odmah zauzeo posebno mjesto. Kada se kurs završio, poželjela sam se vratiti, ali nastavka nije bilo. Ipak, osjećaj koji sam ponijela iz te džamije ostao je sa mnom – kao da me nešto nježno, neprimjetno pozvalo.

Tek godinama kasnije shvatila sam da je to bio moj prvi korak prema islamu.

Nastavit će se…

Glas islama 362, R: Put ka islamu, A: Antonija Petra Gagulić