Diktat ili most (2. Dio)

Most nije izgrađen da ostane netaknut, jer on nije napravljen da bude spomenik, ni da služi kao dekor napuštenog pejzaža. On je očiti poziv na prelazak, na hrabru odluku, na jasno svjedočanstvo. Ali, ako taj prelazak ne nastupi, gubitak prestaje biti samo historijski, ontološki će doživjeti opasnije posljedice.

Savremeni čovjek doživljava historiju kao nešto strano što se događalo tamo negdje, nema osjećaj o sudjelovanju, osjeća se kao pomoćni materijal jednog projekta koji je stran za njegovu pažnju i, shodno tome, ostavlja ga u enigmi. Unutar tog ritma, čovjek zaobilazi ličnu evidenciju poglavlja vremena, jer je uhvaćen i kreće se kroz sheme bez izbora, koje su ishod nametnutog programiranja. Shodno tome, za historiju nisu više važni svjedoci, ona se služi tihim sastojcima koji nose teret poretka stranog čovjeku i ljudskosti.

Kroz vjekove, lokalne i globalne elite osjećale su potrebu za ujedinjenjem, nekada kada su doživljavale klizanje ka porazu, jer su ideje koje su ih štitile izgubile svoju snagu, a nekada kada se pojavila nova ideja sa vizijom nade za budućnost. To ujedinjenje nije bilo slučajan čin, nego odgovor na unutrašnji ritam ljudskog razvoja, gdje potreba za razumijevanjem traži novi oblik.

Pad jedne ideje i rađanje druge dešavaju se kao istovremeni događaji, poput ontološkog ritma koji zahtijeva suočavanje. Stara ideja uvijek odlazi sa svojim epilogom, a nova se rađa u velikim bolovima zrelosti. Preuzimanje odgovornosti za budući prostor slobode jeste unutarnji čin i kao takav – to je i svjedočanstvo karaktera koji bira da se suoči sa ritmom rađanja, za koga je trijumf uokviren kao poziv na unutarnju izgradnju.

Diktature ne nastaju kao ogoljeni oblici represije. U svojim počecima, one se oslanjaju na ideje koje obećavaju napredak društvu, na vizije koje traže reorganizaciju postojećeg poretka. Čak i kada analiziraju historijske presedane koji su im omogućili produženje vlasti, one ne djeluju bez unutrašnje logike. Ali svaki režim koji ne uspije prepoznati epilog iscrpljenih ideja gubi sposobnost da ostane unutar razuma. I tako, kada ideja prestane nositi viziju, vlast gubi pravac.

***

U tom trenutku, kada se pojave dileme unutar sistema, diktatura više ne djeluje kao poredak koji vodi, nego je to težina inercije koja traži samoodržanje svim sredstvima i mogućnostima. Ona ne samo da više ne otvara puteve, nego i zatvara vlastito poglavlje putem nasilja. Ali to nije više čin dominacije, nego znak straha koji je zauzeo mjesto unutar same strukture moći. Govor nasilja je prestanak dominacije, iscrpljena je snaga i sila, dok nesigurnost je poplavila svijest koja više ne nalazi oslonac ni u samoj sebi, jer je izgubila kredencijale budućnosti, počevši od političke kupole, pa sve do beskućnika koji spavaju pod otvorenim nebom.

Kada se sistem počne plašiti samog sebe, loši su mu ili nikakvi saradnici i mišljenje, kao i uvjerenje, a ono što traži jeste samo tišina. On je već prestao graditi budućnost, a obavezuje se da čuva prošlost kao štit, koristeći sve resurse koje ima na raspolaganju: nasilje, laž, nemoral. U tom stanju, vlast više nije projekt, nego je ostatak ideje koja je izgubila vlastitu svjetlost.

Pitanje je da li ovo stanje u kojem živimo danas traži trenutni odgovor? Ono ostaje otvoreno, kao horizont koji čeka da bude osvijetljen idejom koja se može pojaviti sa jasnoćom i vizijom. Ako se rodi ideja koja ne govori jezikom slogana, nego se služi duhom ljudskog bića, tada prostor slobode više neće biti daleko obećanje, približit će se obliku življene sadašnjosti.

Takva ideja nije ovisna od predstave i spektakla, jer je savladaju okolnosti jasnoćom. Kada je ideja istinita, angažman za prevrat jeste vrlo blizu nuli i sav trud ide za unutrašnju izgradnju. U njenom prisustvu svaki diktat pokazuje se kao most koji se može preći, a ne kao zid koji treba srušiti. A takvi mostovi nisu vezani za ime graditelja, samo trebaju hrabrost onoga koji bira da pređe, a prelazak se dešava odlukom koja se rađa iz svijesti, dok sila i moć mogu samo da bdiju.

U tom ritmu, značenje slobode leži u sposobnosti da se ona nadilazi, a napuštanje strukture može da služi samo u identifikaciji slabića ili kukavice. U tom slučaju, mostovi čekaju da budu pređeni, bez obzira da li su odobreni od struktura sistema koji broji dane sebi. I svaki korak koji se rađa iz ideje predstavlja svjedočanstvo da čovjek još uvijek nije izgubio sposobnost da bira vlastiti pravac.

Epilog

Tišina koja ostaje kada se most ne pređe

Most nije izgrađen da ostane netaknut, jer on nije napravljen da bude spomenik, ni da služi kao dekor napuštenog pejzaža. On je očiti poziv na prelazak, na hrabru odluku, na jasno svjedočanstvo. Ali, ako taj prelazak ne nastupi, gubitak prestaje biti samo historijski, ontološki će doživjeti opasnije posljedice. Da, jeste, gubi se čovjek supstancijalno, postaje apstraktna figura koja je odustala da se potvrdi kao biće koje u sebi nosi mogućnost izbora, svjedočenja, izgradnje novog oblika bivstvovanja.

Kada most ostane nepređen, on se pretvara u ogledalo straha koji se ne usuđuje da bude imenovan. Na jednoj strani stoje oni koji brane sistem, hraneći ga istrošenim uvjerenjima i tehnološkim fasadama koje ne poznaju čovjeka. Na drugoj strani stoje ljudi, oni koji traže promjenu, ali ne uspijevaju izgraditi novi oblik slobode. Obje strane, ako ne pređu, gube dio sebe, možda onaj najbolji ljudski dio koji može svjedočiti karakter, artikulirati istinu, nositi teret odgovornosti.

Most traži tihu, unutrašnju, iskrenu i hrabru odluku, bez pažnje tuđih očiju, bez sluha ljudi koji žele prepoznati onog koji prolazi. Traži da čovjek prizna da sloboda nije poklon, da je to egzistencijalna dimenzija koju treba graditi hrabrošću i sviješću. A kada ta odluka izostane, ne ostaje više nijedan prostor u kojem čovjek može biti svjedok samom sebi. On postaje posljedica tuđih ciljeva, odustaje da bude subjekt, pretvori se u ostatak, a mogao je biti graditelj.

Ako ne pređe, čovjek se rastvara u strukturi i nema ga više – izgubi se. Gubi se ritam karaktera, glas savjesti, svjetlost ideja koje su mogle da se rode. A ono što ostaje nije tišina mira, nego je tišina koja više ne govori istinu. Most ne čeka beskonačno – ako se ne pređe on postaje sjećanje na izgubljenu mogućnost.

Zato, prelazak je nužnost bivstvovanja, luksuz ideje bez praktičnog koraka, bez odlučnog rizika, ne može dokazati da je vlasnik svoje slobode. I svaki čovjek koji odluči da ne pređe, ostavlja iza sebe ne samo jednu zatvorenu epohu bez uspjeha, nego i važan dio sebe koji se više neće vratiti. Most nije mjesto gdje se čovjek spašava, ali je mjesto gdje svjedoči da je još uvijek živ.

Glas islama 362, R: Kolumna, A: Akademik Fatmir Bači