Ujedinio nas je Muftija

 Muftija nas je naučio da ne budemo samo sljedbenici, nego nosioci promjene. Naučio nas je da čuvamo vjeru, ali i da poštujemo druge. Naučio nas je da se ne bojimo istine, jer istina je sloboda.

„Teško je biti čovjek, ali je to jedina vrijedna težina“, govorio je rahmetli muftija Muamer Zukorlić.

I bio je upravo to – čovjek u najplemenitijem smislu te riječi. Vođa koji je znao da u tišini duše pokrene bujicu misli, učitelj koji je iz tame neznanja palio svjetlo znanja i brat koji je znao zagrliti čitav narod svojim riječima.

Noć prije njegovog preseljenja sanjala sam ga. U tom snu pitao me je za moju kćerku iz prvog braka, za dijete koje živi sa mnom i čiji sam staratelj. Toga dana ona je imala takmičenje u učenju Kur’ana. San sam protumačila kao znak dobra i ni slutila nisam da će upravo taj dan donijeti vijest koja će slomiti mnoga srca.

Tog jutra sam, kao i mnogo puta prije, slušala njegov posljednji govor u Skupštini. Njegove riječi odzvanjale su snagom istine – smirene, ali moćne, pune dostojanstva i ljubavi prema narodu. Kada su kasnije počele stizati vijesti o njegovoj smrti, nisam mogla vjerovati. Mislila sam da je laž. Toliko puta su pokušavali da ga ocrne, da mu podmetnu, da sam bila sigurna – i ovo je samo još jedna podvala.
Ali kada sam ugledala objavu hafize Šemse, u meni je sve utihnulo. Znala sam da je istina.

Suze su potekle same od sebe. Ostala sam ukočena u fotelji, nijema, izgubljena. Srce je plakalo kao za najrođenijim bratom, kao za Babom. U tom trenutku kao da je vrijeme stalo.

Ali nisu stale njegove riječi. Od tog dana one su živjele u meni i odzvanjale u mojim ušima, jasnije nego ikada prije:

„Nije važno koliko dugo živiš, već koliko duboko ostaviš trag.“

I on je ostavio trag – dubok, neizbrisiv, trajan. Ujedinio nas je vjerom, idejom, znanjem i djelom. Ujedinio nas je ljubavlju prema istini.

Govorio je: „Ne tražim da me volite, tražim da volite istinu. Ako volite istinu, naći ćete me u njoj.“

Rahmetli Muftija je bio simbol jedinstva i pravde. Borio se za pomirenje Bošnjaka i Srba, ali ne po cijenu istine, već u ime pravde. Podsjećao je Srbe na Srebrenicu – ne iz mržnje, već iz brige za budućnost. Želio je da priznaju istinu kako bi se oslobodili tereta prošlosti.

„Pomirenje bez pravde nije pomirenje, već prevara“, znao je reći.

Zato su ga voljeli i Bošnjaci i Srbi; i prijatelji i protivnici. Poštovali su ga i oni koji se s njim nisu slagali, jer su osjećali da govori iz srca, iz čiste namjere.

Njegova riječ bila je moćna, ali nikada gruba. Bila je poput svjetlosti – prodorna, ali blaga.
„Istina je kao sunce – ne možeš je rukom prekriti“, govorio je.

Rahmetli Muftija bio je vizionar. Gradio je vrtiće, škole, medrese i univerzitete. Širio je znanje, gasio mrak neznanja. Želio je da svaki sandžački grad ima svoju medresu i, Allahovom voljom, to se ostvarilo.

Govorio je da narod koji se ne obrazuje, ne može biti slobodan.

„Bošnjak ne smije biti prosječan“, ponavljao je, i to mi i danas odzvanja u srcu.

Majka sam četvero djece. Završila sam osnovne i master studije i sada sam na doktorskim. Kada god posustanem, kada god me umor savlada, čujem njegov glas u sebi – miran, odlučan, pun nade:

„Bošnjak ne smije stati. On mora ići naprijed, jer na njegovim ramenima stoji budućnost.“

Muftija nas je naučio da ne budemo samo sljedbenici, nego nosioci promjene. Naučio nas je da čuvamo vjeru, ali i da poštujemo druge. Naučio nas je da se ne bojimo istine, jer istina je sloboda.
Bio je naš učitelj, naš vođa i naš glas savjesti.

Iako više nije među nama, on živi – u svakom osmijehu djeteta koje ide u školu koju je on otvorio, u svakom mladom čovjeku koji vjeruje da može uspjeti, u svakoj majci koja ne odustaje, u svakom Bošnjaku koji ponosno kaže: „Ja sam svoj.“

Muftija nas je ujedinio vjerom, zajedničkim ciljem i nadom. Pokazao nam je da zajedništvo nije u riječima, već u djelima. Da prava snaga jednog naroda leži u znanju, poštenju i međusobnom poštovanju.

I zato, iako ga više nema među nama, on živi u nama. U našim srcima, u našim mislima, u našim snovima.

Jer, kako je rekao:

„Umrijeti za ideale nije gubitak, nego vječni dobitak.“

Rahmet njegovoj plemenitoj duši.

Njegov život je bio svjetionik, a njegova smrt – svjetlo koje i dalje sja.

Ujedinio nas je Muftija, ne samo riječima, već ljubavlju i istinom.

I zato, kad kažem da je otišao, moje srce šapuće: „Nije.“

On je tu, u svakom od nas koji vjerujemo da dobro, znanje i pravda nikada ne umiru.

Glas islama 362, A: Ramiza Dautović-Vejsilović, R: Kolumna