Dijaspora Sandžaka nije gost, već oslonac zajednice

Postoje mjesta na koja se ne dolazi kao gost. U njih se vraća. Ne zato što je vrijeme za posjetu, nego zato što srce zna put, čak i kada noge dugo nisu hodale tim krajem. Sandžak je takvo mjesto. To je prostor koji čovjek nosi sa sobom, gdje god živio. U imenu koje izgovara s posebnim naglaskom, u dovama koje su naučene u djetinjstvu, u sjećanju na kuću i svoju mahalu.

Sandžak nije samo formalna tačka na karti. On je osjećaj pripadanja koji ne blijedi s godinama ni s daljinom. Kada se Sandžaku dolazi, ne dolazi se s osjećajem da si stranac. Naša dijaspora, rasuta širom Evrope i svijeta, ne dolazi u Sandžak kao stranac niti kao prolaznik. Ona dolazi kući. Dolazi svojim korijenima, svojim džamijama, svojim mezarjima i svom narodu. Fizička udaljenost nikada nije prekinula duhovnu, vjersku i moralnu vezu s ovim prostorom. Dijaspora Sandžaka nije samo sjećanje na zavičaj. Ona je njegova živa snaga.

Kroz decenije, upravo su ljudi iz dijaspore bili među najpouzdanijim osloncima svoga naroda. Njihov angažman nikada nije bio sporedan, niti je proisticao iz lične koristi ili potrebe za isticanjem. Naprotiv, on je dolazio iz duboke svijesti o odgovornosti prema vjeri, narodu i zavičaju.

Dok su živjeli daleko, mislima i brigom ostajali su uz svoj narod. U trenucima kada je bilo najteže, kada su se potrebe zajednice povećavale, a mogućnosti smanjivale, dijaspora je bila tu. Ne kao posmatrač, već kao aktivni učesnik. Gdje god se gradila džamija, obnavljao mekteb, pomagao siromah ili stipendiralo dijete, tu su bile i ruke naše dijaspore.

Posebno vrijedi istaći da ta podrška nije bila jednokratna, već stalna. Dijaspora je dijelila i ono što je imala i ono što joj je nedostajalo, često stavljajući potrebe zajednice ispred vlastitih planova i potreba. Takav odnos se ne rađa iz navike, već iz ljubavi i osjećaja obaveze prema svome narodu.

Zato doprinos dijaspore ne treba posmatrati samo kroz broj projekata ili iznose sredstava, već kroz njihovu ljubav i želju da pomognu svome narodu koju su godinama pokazivali.  Svoju ulogu u pomoći Sandžaku dijaspora ne doživljava kao povremeni čin, već kao trajnu obavezu. Ta pomoć nije ograničena na jedan oblik niti na određeno vrijeme, već se ogleda u širokom spektru aktivnosti koje su vidljive u svakodnevnom životu zajednice.

Posebno se to pokazalo u teškim i neizvjesnim trenucima, poput perioda pandemije, kada je dijaspora reagirala brzo, organizirano i nesebično. U tim danima, kada su zdravstvene ustanove bile pod velikim pritiskom, upravo su ljudi iz dijaspore dali nemjerljiv doprinos u nabavci lijekova, sanitetske i medicinske opreme, vozila i druge neophodne pomoći. Ta podrška bila je izraz brige za život i zdravlje ljudi, ali i dokaz da udaljenost ne umanjuje osjećaj odgovornosti.

Dijaspora doprinosi Sandžaku i na način koji je možda manje formalno primijećen, ali itekako snažno prisutan. Dolasci tokom godišnjih odmora nisu samo susreti s porodicom i prijateljima, već i direktna podrška lokalnoj ekonomiji. Novac koji se tada ostavlja u Sandžaku ostaje među ljudima, jača domaćinstva, trgovinu i malu privredu.

Obnova porodičnih kuća, kao i izgradnja novih domova, vila i vikendica, nije samo pitanje komfora i luksuza. To je znak veze sa zavičajem i jasna poruka da Sandžak nije privremena stanica, već mjesto kojem se pripada i od kojeg se ne odustaje. Posebno vrijedan segment tog angažmana jeste kontinuirana podrška izgradnji i unapređenju vjerskih i obrazovnih ustanova. Kroz takva ulaganja dijaspora pokazuje da razumije važnost očuvanja vjere, znanja i identiteta kao temelja zdravog društva.

U posljednje vrijeme sve je vidljivije i ekonomsko prisustvo dijaspore kroz procese privatizacije i ulaganja u privredu. Kupovinom posrnulih društvenih preduzeća, njihovim ponovnim pokretanjem i razvojem, dijaspora doprinosi punjenju budžeta lokalnih zajednica i, što je još važnije, otvaranju novih radnih mjesta. Time se ne pomaže samo pojedincima, već se jača ukupna stabilnost Sandžaka.

Sve češće, dijaspora investira i u oblast stanogradnje, proizvodnih pogona i turizma, prepoznajući potencijale ovoga kraja i vjerujući u njegovu budućnost. Ta ulaganja nisu kratkoročna, već dugoročna i odgovorna.

Posebno mjesto u tom angažmanu ima saradnja Islamske zajednice. Povjerenje koje dijaspora pokazuje prema ustanovama Islamske zajednice ogleda se u podršci vakufskim projektima, humanitarnim akcijama, obrazovanju i očuvanju vjerskog identiteta.

Važno je to jasno reći: Dijaspora ne pomaže Sandžak zato što je bogata, već zato što se osjeća odgovornom. Isto tako, važno je da i mi, koji živimo ovdje, čuvamo svijest da dijaspora nije „neko drugi“. Opasno je praviti podjele na one koji su otišli i one koji su ostali. Takve podjele slabe narod. Sandžak je jedan, a adrese su različite.

Naša djeca koja dolaze iz dijaspore tokom godišnjih odmora ne dolaze u turističku posjetu. Ona dolaze da nauče ko su. Da osjete ezan svoga kraja, da nauče dove svojih nana i da shvate da pripadaju narodu koji ima vjeru i tradiciju.

Zato poruka mora biti jasna i iskrena: Dobro došli kući. Ne samo što pomožete svoj narod, nego zato što pripadate ovdje. Sandžaku ste potrebni, ne samo kroz projekte, već i kroz vašu fizičku prisutnost. Naša budućnost ne može se graditi bez dijaspore. Ali se isto tako ne može graditi ako dijasporu posmatramo isključivo kroz ono što daje. Vrijednost dijaspore nije samo u materijalnom doprinosu, već u osjećaju spremnosti da stane uz svoj narod i u želji da se zajednički gradi bolja budućnost.

Dijaspora je dio ovog naroda u punom i pravom smislu te riječi. Ona dijeli s nama iste korijene, iste brige i iste nade. I zato Sandžak nije odgovornost samo onih koji ovdje žive, niti samo onih koji su daleko, već svih nas zajedno. Sandžak, kao prostor i kao emanet, ostaje zajednička obaveza, ma gdje živjeli i kakve god adrese imali. Jer domovina se ne mjeri kilometrima, već spremnošću da se za nju živi i radi.

GLAS ISLAMA 363, NAŠE VIĐENJE