O postu i Novoj godini

PITANJE: Kada je najbolje napostiti (nadoknaditi) određeni broj dana iz mjeseca Ramazana, koje smo sa opravdanim razlogom propustili ispostiti?

ODGOVOR: Osoba koja je propustila određeni broj dana posta u mjesecu Ramazanu dužna je nadoknaditi isti broj dana, i to po mogućnosti što prije, tj. ne smije dozvoliti da vrijeme prolazi, a da ona svoj dug prema Allahu ne izvršava.

Sva se islamska ulema slaže da je zabranjeno bez opravdanog razloga odlagati nadoknađivanje dana posta do nastupanja sljedećeg mjeseca Ramazana, već se nadoknada mora izvršiti prije nastupanja novog Ramazana. Ukoliko odlaganje bude uzrokovano opravdanim razlogom (trudnoća, dojenje djeteta, bolest i sl.) onda nema grijeha i osoba je dužna napostiti onda kada joj se za to pruži prilika.

Osoba koja bez valjanog razloga odlaže nadoknađivanje do nastupanja novog mjeseca Ramazana, iako pritom čini ono što je zabranjeno i ima grijeh, nije oslobođena nadoknađivanja propuštenog, već dug ostaje na snazi, ali u ovom slučaju može se izvršiti tek nakon isteka novog mjeseca Ramazana koji je nastupio.

Osoba koja je zbog bolesti bila spriječena postiti, a kojoj se njeno zdravstveno stanje nije poboljšalo nakon isteka mjeseca posta u toku godine, ili se radi o osobi koja nije postila zbog bolesti koja zahtijeva redovno uzimanje lijekova u toku dana, bilo da se radi o Ramazanu ili nakon njega, dužna je nadoknadu izvršiti putem fidje, to jest izdvajanja određene količine imetka (u visini sadekatu-l-fitra) za svaki propušteni dan posta mjeseca Ramazana.

Ukoliko materijalno stanje osobe jeste takvo da nije u mogućnosti platiti fidju, čekat će da se njeno stanje poboljša, pa ukoliko se to dogodi dužna je izmiriti fidju, bez obzira na dužinu vremenskog perioda nakon isteka mjeseca Ramazana.

Ulema hanefijskog mezheba smatra da za osobu koja ne stigne nadoknaditi propuštene dane posta, zbog smrti koja nastupi u međuvremenu, ukoliko je oporučila da se iz njene zaostavštine namiri njen dug, to će se i učiniti. Međutim, ukoliko nije ostavila oporuku da se u njeno ime dug izmiri, nije potrebno ovu vrstu duga prema Allahu dž.š. u njeno ime izvršavati (porodica to nije u obavezi činiti), već je njen slučaj prepušten Uzvišenom Allahu – ukoliko hoće oprostit će joj, ili će je kazniti. A što se dugova prema ljudima tiče, oni se prema ulemi hanefijskog mezheba, kao i prema mišljenju ostalih, prenose na nasljednike.

S obzirom da se nalazimo na početku mjeseca redžeba, koji nagovještava skori dolazak mjeseca Ramazana, tj. na početku učajluka, to je još jedno upozorenje da se svako onaj kome je ostao dug nadoknade propuštenih dana iz zadnjeg ili nekog prethodnog Ramazana treba potruditi da taj dug što prije izvrši. Idealna prilika jeste da baš iskoristimo mjesece redžeb i ša'ban, koji prethode Ramazanu, u kojima je Poslanik a.s. prakticirao nafila post, koji je posebna priprema za ramazanski farz post i podsticao svoje ashabe da što više poste u ovim mjesecima, tj. mjesecima ešhuru-l-huruma, čime će osoba imati višestruku korist – odužit će obavezu prema Allahu, zaslužiti nagradu za ibadet i dočekat će Ramazan spremna.

PITANJE: Kakav treba biti odnos muslimana prema obilježavanju Nove godine i drugih praznika koji nisu islamski?

ODGOVOR: Allah dž.š. je sve ljude stvorio od jednog čovjeka i jedne žene, a potom učinio da se podijele na različita plemena i narode, da se međusobno razlikuju po svojoj kulturi, boji kože, naciji i slično.

Stoga, sve razlike koje postoje među ljudima treba razumjeti kao Božiju milost prema čovječanstvu, kao podsticaj za međusobno upoznavanje i zbližavanje.

Uzvišeni Gospodar je svakom narodu dao određene dane, ili ih je određeni narod sam izabrao, koji su za njega važni, kojima se raduje i na poseban način ih obilježava, te se smatra nasiljem i diskriminacijom uskraćivati pravo jednom narodu da ima i gaji svoju vjeru i kulturu, a nametati mu ono što nije njegovo, što pripada nekome drugom.

Upravo je Nova godina jedan takav primjer.

Pripadnici različitih vjera i kultura izabrali su svoj način računanja vremena, pa tako muslimani vrijeme računaju prema lunarnom, dok kršćani to čine prema solarnom kalendaru; jedni su za početak računanja vremena uzeli rođenje Isa a.s. (Isusa), dok su drugi uzeli neke druge datume, a muslimani su uzeli Hidžru.

Imajući u vidu da je svaki čovjek najprije odgovoran za sebe i svoju porodicu, svako je dužan poduzeti mjere zaštite koje su njemu dostupne kako bi sačuvao sebe i svoju porodicu od napuštanja svoje i prihvatanja tuđe vjere ili vjerskih vrijednosti.

Najbolji način da sačuvamo svoj identitet jeste da sebe i svoje porodice upoznamo sa onim što predstavlja njegov temelj; da se upoznajemo sa svojom vjerom, kulturom i tradicijom; da svoju djecu, još od najranijih dana njihovog djetinjstva, usmjerimo ka vjeri i odgajamo ih u duhu vjere; da ih redovno šaljemo u mekteb, kako ne bi od nje osjećala strah niti grč; da zajedno sa njima i ostatkom porodice učestvujemo u obilježavanju blagdana, posebno na svečanostima u džamijama; da u svojim kućama govorimo o onome što je dio naše biti, a ako to nismo u stanju lično, da sebi i svojoj porodici priuštimo literaturu, koja je svima dostupna, makar to bio i jedan časopis poput Glasa islama, koji je sasvim dovoljan da putem njega saznamo vrijeme, značenje i poruke svih naših značajnih datuma, da se putem njega informiramo o najvažnijim zbivanjima u drušvu, koja se tiču muslimana i općenito svih ljudi, a samim tim i svakoga od nas ponaosob; jednom riječju da se upoznamo sa onim što je dio našeg identiteta i načinom kako da ga zaštitimo i očuvamo, da ne bismo njegovim gubljenjem postali neko drugi.

Stoga, istinskim muslimanima nije mjesto u kafanama, restoranima, niti na trgovima gdje se uz muziku (alkohol i nemoral) dočekuje Nova godina, kao što kafana generalno nije mjesto za muslimana. Djedu Mrazu, njegovim kočijama i poklonima nije mjesto u našim domovima; naše kuće nisu prostor koji se ukrašava jelkama i svjetiljkama, već je njihov ukras naš namaz, zikr i učenje Kur'ana; a sve pomenuto pripada našim komšijama, što mi trebamo znati, poštovati i njima čestitati.

Muslimanu nije zabranjeno da svom komšiji nemuslimanu uputi čestitku u povodu nastupanja praznika kojeg obilježava, pod uslovom da to čini na način koji se ne kosi sa islamom, da ne izgovara riječi koje islam ne odobrava, niti da čini nešto što je islam zabranio, poput konzumiranja alkohola i slično. Oni koji u ime islama zabranjuju muslimanima čestitanje praznika nemuslimanima nemaju nikakav čvrst i jasan argument na kojem temelje svoje mišljenje, već se radi o proizvoljnom, ličnom tumačenju i mišljenju, kojem se zdrav razum protivi, jer da je Allah dž.š. htio da svi ljudi žive u jednoj vjeri On bi to i učinio, kao što je mogao razdvojiti da na određenim prostorima ili kontinentima žive pripadnici samo jedne vjere, ali to nije učinio, već je dao da ljudi različitih uvjerenja, kultura žive jedni sa drugima i jedni pored drugih, da se međusobno upoznaju, razmjenjuju iskustva, praktično pokazujući koje vrijednosti gaje i kojim ciljevima streme, tako da pokušaj vještačkog dijeljenja ili razdvajanja onog što je Allah stvorio na određeni način predstavlja, prije svega, nepoznavanje vjere i suštine života, ali i pogrešno predstavljanje vjere islama, koja je vjera spokoja, mira, selama, suživota, tolerancije, poštovanja, znanja, pravde, istine itd.

Glas islama 363, r: pitanja i odgovori, a: Rešad ef. Plojović, fetva i emin